U utorak ujutro 11. lipnja Graz se probudio u noćnoj mori. U jednoj od gimnazija ovog mirnog (i drugog najvećeg) austrijskoga grada dogodio se najteži oružani napad u modernoj austrijskoj povijesti. Bivši učenik, 21-godišnjak, koji se navodno osjećao kao žrtva dugogodišnjeg vršnjačkog nasilja, odlučio je posjetiti svoju staru školu. Prema službenom izvješću policije, iza sebe je ostavio najmanje desetero mrtvih, više ranjenih i neizbrisivu traumu. Na kraju je i sebi oduzeo život. Mjesto zločina? Učionica iz koje, nažalost, nikad nije maturirao.
Ova tragedija u epicentru je osobna i lokalna, ali njezini su poruka i kontekst globalni. Čini se da je cijela Europa ostala šokirana tragedijom u Grazu, ali šok je, kao i uvijek, kratkog daha. Dovoljno je samo prisjetiti se napada iz prosinca prošle godine u zagrebačkoj osnovnoj školi. Teško je oteti se dojmu da još nismo naučili lekciju. Društvo i ovdje odmah poseže za starim refrenom: traže se jednostavni odgovori, brza opravdanja, krivci u videoigrama, migracijama, pandemiji, mentalnim bolestima ili “pokvarenoj” mladosti. Ciceronovo “O tempora, o mores” odzvanja kroz stoljeća. Odrasli, nekadašnji buntovnici, sad s podsmijehom i strahom promatraju novu generaciju, uvjereni da će baš ona razoriti temelje društva. No statistika im ne ide u prilog: nasilje među mladima ne raste, ali svaki incident postaje kolektivna trauma i izgovor za novu rundu moralne panike.
Ono što dosljedno izmiče našem pogledu jest da nema jednostavnih uzroka ni rješenja. Svako traženje krivca u nacionalnosti, igri “Call of Duty” ili posljedicama pandemije bijeg je od stvarnosti i pokušaj da se kompleksnost svede na karikaturu. Kad izostane “pravi” motiv, odmah se traži stroža kontrola oružja ili pretvaranje škola u bedeme, kao da je sigurnost stvar policijskog priručnika a ne duboke društvene dinamike. Zanemaruje se da je apsolutna sigurnost iluzija i da nas u javnom prostoru u svakom trenutku netko može smaknuti te da su crne ovce uvijek postojale, bez obzira na doba i tehnologiju. Niti je svaka tragedija dokaz propasti generacije niti su svi mladi potencijalna prijetnja.
Istraživanja su neumoljiva: gotovo 75% počinitelja masovnih napada bilo je žrtva bullyinga. Ti mladi nisu rođeni kao čudovišta; većina ih je dugo bila nevidljiva, ignorirana, osramoćena ili zlostavljana. Pokazuju rane znakove psihičke destabilizacije, ali sustav – školski, socijalni, obiteljski – kasni, ne vidi ili minimizira. Prava podrška, rano prepoznavanje problema i stvaranje okruženja u kojem se ranjivost ne kažnjava nego razumije rijetko su na popisu prioriteta. Umjesto toga, prevencija se svodi na deklaracije i protokole, a oko škola se postavljaju bodljikave žice i bedemi. I umjesto da se zgražavamo ili okrivljujemo pojedinačne faktore, možda je konačno vrijeme da se upitamo što sustavno propuštamo vidjeti i prevenirati.
Paradoks je očit: što više škole pretvaramo u tvrđave, što više djecu gledamo kao potencijalne zločince, to više gubimo iz vida njihovu ljudskost. Nikakav detektor metala, nikakva kamera neće zamijeniti povjerenje, podršku i osjećaj pripadnosti. Nasilje se ne rješava represijom nego razumijevanjem i prevencijom; ne lovom na vještice nego stvaranjem zajednice koja vidi i čuje svakog svojeg člana.
Oružje je i u austrijskom slučaju bilo legalno, kao što se u dvije trećine sličnih tragedija do njega došlo u vlastitom domu. Europa bi se možda doista trebala zapitati o svojim zakonima, ali i o tome što je stvarni problem: dostupnost oružja ili društvena sljepoća za signale koji prethode nasilju. Bitno je naglasiti da modeli prevencije već postoje. Inicijative poput one američke “Sandy Hook Promise” pokazuju da su školski psiholozi, anonimne linije za prijavu, edukacija o emocionalnoj pismenosti i krizni timovi više od birokratske floskule – oni doista pomažu društvu. Ako smo već postali maheri u kopiranju svakakvih opskurnih američkih modela, zašto ne bismo preuzeli i onaj koji doslovno spašava živote?
Tko traži jednostavne odgovore, uvijek će ih pronaći, ali će zato svaki put promašiti bit. Jer svaka tragedija nije samo povod za šok i zaborav nego i podsjetnik da je društvo kao biće: bolesno kad ignorira slabije, zdravo kad ih štiti. U tome je sva mudrost epohe, bez obzira na to što nam tehnologija ili politika pokušavaju prodati.
Ako već ne možemo jamčiti potpunu sigurnost, možemo barem graditi kulturu u kojoj mladi ne odrastaju kao tempirane bombe nego kao ljudi čiju bol netko vidi i prepoznaje na vrijeme.
