Teror ekonomizma vlada i ovom izbornom kampanjom, koju je otvorila tv-debata Milanović - Plenković. Očekivano, ekonomizam vlada hrvatskom javnošću čim popuste ratne trube. Tako je bilo u bivšoj Jugoslaviji, čim se malo odmaklo od rata, tako je i danas u Hrvatskoj. A što se više priča o ekonomiji to ekonomiji lošije ide: tako je bilo i onda i sad.
Većinu poruka Milanović, Plenković, i druge stranke, upućuju ekonomistima, a ne građanima. Milanović je tv-nastup otvorio tvrdnjom da je za mandata njegove vlade Hrvatska na ljestvici lakoće poslovanja Svjetske banke popravila plasman za 45 mjesta, uspevši se sa 85. na 40. mjesto od 185 zemalja, i da će, ako osvoji vlast dostići 30. poziciju i „preteći Njemačku“! Kome on to govori? Ekonomistima. Čak ni poduzetnicima, koji tvrde da unatoč popravljanju plasmana poslovanje nije olakšano ni za milimetar. U stvarnosti, poruka na kojem je mjestu Hrvatska do njih ne dolazi. HUP je i ne spominje. Pozitivni ekonomski pokazatelji više su posljedica toga što je dotaknuto dno, nego plasmana na ljestvici Svjetske banke.
Milanović je rekao i da je na početku njegovog premijerskog mandata proračunski deficit bio ogroman, a da je mandat završen s primarnim suficitom. Kome on to govori? Pa ekonomistima. Građanima su u tom sustizanju suficita smanjene plaće, a povećan porez.
Plenković nije ostao dužan. Za Milanovićeve vlade, rekao je, javni je dug narastao za 80 milijardi kuna. Zvuči puno, ali koliko je to puno? „Naša je porezna reforma cjelovita“, rekao je Plenković. „Cilj nam je usklađivati mirovine s gospodarskom situacijom.“ I on govori ekonomistima, nikom drugom.
Većina vodećih političara trude se pokazati da su znalci. To je vrijedan napor. Ipak se ljudi bolje osjećaju kad državu u ruke uzme netko tko „taj auto“ poznaje i zna ga voziti. To čine i Milanović i Plenković i Petrov (a da se o stranci Pametno i ne govori). Zato oni govore ekonomistima, da pokažu da znaju. Milanović je u televizijskom nastupu i pretjerao: spomenuo je „ukupnu produktivnost faktora“, pojam koji su ekonomisti smislili da opišu ono što ne znaju, a ne ono što znaju. S totalnom produktivnošću faktora nijedan političar ne može napraviti ništa (a ni ekonomist).
Nije problem da ne razumijemo što su Milanović i Plenković govorili. Nisu to komplicirane poruke, slušamo ih desetljećima. Obećanje o povećanju neoporeziovog dijela dohotka vjerojatno znači povećanje plaća. (Ima slučajeva da to ne mora biti tako, no pojedinosti se za ovu priliku mogu preskočiti.) Milanović je podsjetio da će u tom slučaju nedostajati pet milijardi kuna javnog novca, pogotovu ako se usporedo smanji i PDV, a što je Plenković također najavio. Tu raspravu za ekonomiste, slušali smo toliko puta.
Nije problem da mi to ne razumijemo. Problem je što se tu od nas ne očekuje ništa nego da budemo zahvalni i gledamo svoja posla. Ekonomisti i političari očekuju od nas jednu od dvije stvari, da trošimo (i vratimo što više u proračun) ili da štedimo i ne tražimo previše, da se ne miješamo. Nijedan program, ni HDZ-ov ni program Narodne koalicije ne očekuje da u njemu sudjeluju građani, da se za nešto zauzmu, da nešto rade. Nijedan program ne mobilizira, nema cilja koji bismo zajedno postigli, nijedan ne računa na građane.
Ni Mostov program, koji jedini i dalje inzistira na reformama. Ako ima neki korak naprijed u ovoj kampanji onda je to što još samo Most govori o reformama. Većina planiranih reformi su istrošene, najviše zato što su ih smišljali ekonomisti za ekonomiste i političare, a ne za građane. To su poslovi iz nužde, a ne zajednički ciljevi.
Bi li bilo manje želje za iseljavanjem da se te reforme provedu? Naprotiv, bilo bi ga više, jer reforme nisu smišljane za ljude, nego bez njih. Nisu smišljane da se ljudi na poslu ne osjećaju kao robovi, bez perspektive, niti da im otvore fer prilike da im bude bolje ako se potrude. Siromašnima stranke ne nude priliku da im barem djeca ne budu siromašna, nego će im promijeniti ovršni zakon. Kakva utjeha! A i u tome teško da će uspjeti.
Ako postoji reforma koja bi nešto vrijedila to je reforma pravosuđa, ali baš je to reforma koju sigurno neće izvesti, koju nitko ne spominje. Obratno, više pravosuđe izvodi reformu politike nego što politika štiti građane od pravosudne neizvjesnosti.
Pa što ako bi Narodna koalicija dovela Hrvatsku na 30. mjesto ljestvice Doing Business Svjetske banke, „bolje nego Njemačka“. To ne bi izvela s nama, nego sama, pojednostavila bi ovaj zakon, ukinula onaj. Taj plasman ionako gledaju samo strani investitori. A ako investitori ne dođu, 30. mjesto će poslužiti samo tome da nas ušutkaju. To je kao da djeci kojoj plate prijevoz do škole zamjeraju što sad nisu bolja na međunarodnim PISA-testovima znanja. Ili da zamjeraju obiteljima što nemaju više djece ako im daju 1000 eura.
Apsurd je potpun kad tvrde da će otvoriti 150 000 ili 180 000 radnih mjesta. Sami? Ili će ih otvoriti netko drugi? Otvaranje 150 000 radnih mjesta je cilj, ali što će tu raditi oni, a što poduzetnici, što građani, ta poruka se ne šalje, jer se govori ekonomistima. A ako cilj ne bude ostvaren opet će biti da su oni svoje obavili, a da su zakazali drugi, okolnosti itd.
Postoji posao u kojem će građani sigurno sudjelovati. Hrvatsku sljedeće godine čeka otplata 27 milijardi kuna obaveza preuzetih po kreditima. To je ogroman novac. Samo sretnim stjecajem okolnosti buduća izabrana Vlada može taj problem riješiti sama, bez suradnje s građanima. Sretne okolnosti dogodit će se ako kamate na svjetskim tržištima i u Europi ostanu nulte ili čak negativne, ako vjerovnici budu blagnakloni. A nikad nisu, naprotiv, uvijek gnjave i traže više.
Bude li kako je lako moguće da bude, budu li vjerovnici tražili svoje, nema sljedeće godine ništa od smanjivanja PDV-a i povećanja osobnog odbitka. Sva obećanja dana ekonomistima „da se zvijer nahrani“, past će u vodu, a od građana će se tražiti da odgode svoje planove, da se strpe. Rješavanje tih 27 milijardi jedini je na vidiku zajednički cilj buduće vlade i građana a ni njega puno ne spominju, jer će teret biti na građanima.
„A na kome drugome“, rekao je jednom Linić.
