Šeik Hamad bin Khalifa Al Thani, bivši katarski emir i čovjek koji je malu, gotovo neprimjetnu zaljevsku državu pretvorio u jednu od najbogatijih i politički najutjecajnijih zemalja svijeta, preminuo je u nedjelju u 74. godini. Njegovu smrt objavio je katarski vladarski ured Amiri Diwan, ne navodeći uzrok. Hamad je Katarom vladao od 1995. do 2013. godine, a nakon što je vlast dobrovoljno predao sinu, šeiku Tamimu bin Hamadu Al Thaniju, u zemlji su ga nazivali "ocem emirom".
Bio je mnogo više od još jednog vladara jedne od bogatih monarhija Perzijskog zaljeva. Tijekom njegovih 18 godina na prijestolju Katar je prošao preobrazbu kakvu je teško pronaći u novijoj povijesti. Zemlja koja je desetljećima živjela u sjeni moćnijih susjeda postala je energetska velesila, globalni investitor, domaćin najvećih sportskih događaja, sjedište Al Jazeere i nezaobilazan posrednik u nekim od najopasnijih međunarodnih sukoba.
Hamad je Kataru dao ono što novac sam po sebi nije mogao kupiti - političku težinu, prepoznatljivost i utjecaj daleko veći od njegove veličine. Učinio ga je dovoljno važnim da se u Dohi sastaju američki diplomati, talibanski pregovarači, palestinski čelnici, zapadni poslovni ljudi i arapski političari koji međusobno često nisu željeli ni razgovarati.
Uspjeh je pritom pratio niz kontroverzi. Katar je optuživan za održavanje veza s radikalnim pokretima, korištenje Al Jazeere kao instrumenta vanjske politike, autoritarno upravljanje i teško iskorištavanje stranih radnika. Ipak, gotovo nitko nije osporavao da je upravo Hamad bio glavni arhitekt katarskog uspona.
Vlast je preuzeo dok mu je otac bio u inozemstvu
Njegov put prema vrhu nije počeo mirnom obiteljskom predajom vlasti kakvu će sam organizirati gotovo dva desetljeća poslije.
Hamad je 27. lipnja 1995. preuzeo vlast u beskrvnom državnom udaru protiv svojeg oca, tadašnjeg emira šeika Khalife bin Hamada Al Thanija. Njegov otac u tom se trenutku nalazio na putovanju u inozemstvu, a Hamad je uz potporu ključnih članova vladajuće obitelji, sigurnosnog aparata i vojske preuzeo nadzor nad državom. Nije bilo tenkova na ulicama Dohe, velikih sukoba ni krvoprolića. Promjena se dogodila brzo, gotovo administrativno, ali je izazvala dubok rascjep unutar obitelji Al Thani. Svrgnuti emir godinama nije priznavao sinovu vlast, a odnosi su se postupno smirili tek nakon njegova povratka u Katar.
Hamad je tvrdio da zemlja pod njegovim ocem presporo koristi svoje goleme energetske resurse i da joj je potrebna nova generacija vodstva. U trenutku kada je preuzeo vlast Katar nije bio siromašan, ali još nije bio ni blizu globalne financijske i političke sile kakvu danas predstavlja. Doha je bila mirna i relativno skromna prijestolnica, bez šume nebodera, luksuznih hotela, velikih muzeja i futurističkih četvrti koje će poslije postati simbolima katarskog bogatstva. Katar je imao golema nalazišta plina, ali su projekti potrebni za njegovu preradu i izvoz bili skupi, tehnički složeni i rizični. Hamad je odlučio uložiti gotovo sve u tu kartu.
Plin koji je promijenio sudbinu države
Temelj njegova projekta bilo je Sjeverno polje, golemo nalazište prirodnog plina koje Katar dijeli s Iranom, gdje se naziva Južni Pars. Riječ je o jednom od najvećih poznatih plinskih nalazišta na svijetu. Hamadova administracija ubrzala je izgradnju postrojenja za proizvodnju ukapljenog prirodnog plina, specijaliziranih terminala i flote brodova koji su katarski LNG mogli prevoziti prema Aziji, Europi i drugim dijelovima svijeta.
Bio je to golem financijski rizik. U to vrijeme tržište LNG-a nije imalo današnju važnost, a Katar se natjecao s već etabliranim proizvođačima. Hamad je, međutim, vjerovao da će prirodni plin postati jedan od glavnih energenata 21. stoljeća. Pokazalo se da je bio u pravu. Katar je do 2006. postao vodeći svjetski izvoznik ukapljenog prirodnog plina, a krajem 2010. njegovi proizvodni kapaciteti dosegnuli su 77 milijuna tona godišnje. Prihodi su počeli pristizati u razmjerima koje je u tako malenoj državi bilo gotovo teško potrošiti.
Za vrijeme Hamadove vladavine katarski bruto domaći proizvod povećao se više od 24 puta, dok je BDP po stanovniku porastao približno šest puta. Vrijednost katarskog sektora nafte i plina narasla je s oko 11 milijardi na više od 400 milijardi katarskih rijala, prema podacima Amiri Diwana. Odjednom je zemlja s nekoliko stotina tisuća državljana raspolagala prihodima kakve imaju višestruko veće države.
Hamad taj novac nije ostavljao samo na državnim računima. Ulagao ga je u ceste, luke, elektrane, obrazovanje, zrakoplovstvo i potpuno novu Dohu. Na obali su počeli nicati stakleni neboderi, umjetni otoci i luksuzne četvrti. Godine 2005. pokrenuta je izgradnja Lusaila, novoga grada sjeverno od Dohe, zamišljenog kao futurističko urbano središte s desecima tisuća stanovnika.
Pokrenut je i projekt nove luke, vrijedan milijarde dolara, dok se Qatar Airways iz malog regionalnog prijevoznika počeo pretvarati u jednu od najpoznatijih zrakoplovnih kompanija svijeta. Veliki projekti imali su jasnu političku poruku: Katar više nije želio biti samo bogato nalazište plina između Saudijske Arabije i Irana. Želio je postati država čije će se ime svakodnevno pojavljivati u svjetskim medijima.
Katarski novac osvojio je London, Pariz i svjetska tržišta
Kako bi osigurao budućnost nakon ere fosilnih goriva, Hamad je 2005. osnovao Qatar Investment Authority, državni investicijski fond kojem je povjeren zadatak da prihode od nafte i plina pretvori u dugoročno globalno bogatstvo. Katarski novac počeo je ulaziti u banke, luksuzne hotele, trgovačke lance, zračne luke, nekretnine i industrijske kompanije. Katar je kupovao udjele u nekim od najprepoznatljivijih simbola zapadnih gospodarstava. Posebno je bio vidljiv u Londonu. Katarski investitori povezani s državom kupili su robnu kuću Harrods, udjele u banci Barclays, nekretnine i dio vlasništva u zračnoj luci Heathrow. Katar je postao i jedan od ključnih ulagača u londonski neboder The Shard.
U Francuskoj je katarski kapital ušao u luksuzne hotele, medije i sport. Kupnja nogometnog kluba Paris Saint-Germain 2011. bila je jedan od najspektakularnijih primjera korištenja sporta kao sredstva za izgradnju državnog imidža. Hamadova strategija bila je jednostavna, ali iznimno učinkovita: novac od plina trebalo je pretvoriti u vlasništvo nad imovinom koja će donositi prihode desetljećima nakon što potražnja za fosilnim gorivima počne slabjeti. Katarska ulaganja istodobno su stvarala mrežu političkih i poslovnih veza. Zemlja koja je površinom manja od pojedinih europskih regija postala je važan investitor u gospodarstvima Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske, Njemačke, Sjedinjenih Država i brojnih azijskih država.
Al Jazeera je promijenila arapski svijet
Novac je Kataru mogao kupiti dionice i nekretnine, ali Hamad je shvaćao da se stvarni utjecaj gradi i kontrolom informacija. Godine 1996., samo godinu dana nakon njegova dolaska na vlast, iz Dohe je počela emitirati Al Jazeera. Bio je to potez koji će trajno promijeniti medijsku sliku Bliskog istoka.
Dotadašnje arapske televizije uglavnom su bile strogo kontrolirani državni servisi, poznati po dugim izvještajima o aktivnostima monarha, ministara i vladajućih stranaka. Al Jazeera je u taj prostor unijela političke rasprave, izravna sučeljavanja, kritiku vlasti i teme o kojima se u regiji dotad gotovo nije javno govorilo. Na njezinu su se ekranu pojavljivali predstavnici vlasti i njihovi protivnici, islamisti i sekularisti, Izraelci i Palestinci, američki dužnosnici i kritičari Washingtona. Moto "mišljenje i drugo mišljenje" postao je simbol novoga televizijskog pristupa.
Al Jazeera je milijunima gledatelja ponudila drukčiji pogled na ratove u Afganistanu i Iraku, izraelsko-palestinski sukob, američku vanjsku politiku i unutarnje probleme arapskih režima. Njezine snimke gledale su se od Maroka do Iraka, a postaja je ubrzo postala jedan od najutjecajnijih medija na svijetu.
Ali sloboda koju je nudila imala je jasne granice. Al Jazeera je redovito kritizirala vlasti drugih arapskih zemalja, dok je odnos prema unutarnjoj politici Katara bio znatno oprezniji. Kritičari su je optuživali da služi kao instrument katarske diplomacije, a njezino izvještavanje izazivalo je bijes Egipta, Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i drugih zemalja.
Bez obzira na kritike, osnivanje Al Jazeere bilo je Hamadov najuspješniji projekt meke moći. Katar je preko televizijske mreže dobio glas koji je dopirao u stotine milijuna domova i učinio Dohu jednim od glavnih medijskih središta izvan Zapada.
Velik dio katarske društvene modernizacije Hamad je provodio sa svojom suprugom, šeikom Mozom bint Nasser, jednom od najpoznatijih i najutjecajnijih žena arapskog svijeta. Zajedno su 1995. osnovali Qatar Foundation, zakladu usmjerenu na obrazovanje, znanost, medicinska istraživanja i razvoj društva. Zaklada je s vremenom postala središte golemoga obrazovnog kompleksa Education City na rubu Dohe.
Ondje su svoje podružnice otvorila ugledna američka i europska sveučilišta, među njima Georgetown, Northwestern, Carnegie Mellon i University College London. Ideja je bila da mladi Katarci više ne moraju odlaziti u inozemstvo kako bi dobili vrhunsko obrazovanje, ali i da se u zemlju privuku istraživači, profesori i studenti iz cijelog svijeta.
Qatar Foundation iz jednog je obrazovnog projekta prerastao u mrežu koja obuhvaća desetke škola, sveučilišta, istraživačkih instituta i kulturnih ustanova. Hamad i Moza pokušavali su tako katarsko bogatstvo pretvoriti u nešto trajnije od novih cesta i nebodera - u domaće znanje i ljudski kapital. Ta je politika imala i snažnu simboličku dimenziju. Šeika Moza, poznata po javnim nastupima i prepoznatljivom stilu, predstavljala je lice modernijeg Katara: tradicionalnog i islamskog, ali istodobno otvorenog globalnom obrazovanju, znanosti i kulturi.
Ženama dao pravo glasa
Hamadova vladavina donijela je i prve ograničene korake prema političkoj liberalizaciji. Na prvim izborima za Središnje općinsko vijeće 1999. žene su dobile pravo glasati i kandidirati se. Godine 2003. na referendumu je prihvaćen prvi stalni katarski ustav, koji je stupio na snagu dvije godine poslije. Ustav je predviđao savjetodavno vijeće s dijelom izabranih članova i određena institucionalna ograničenja vlasti. U usporedbi s ranijim razdobljem, takvi su potezi predstavljali važan iskorak.
Ipak, Katar nije postao parlamentarna demokracija. Političke stranke nisu dopuštene, emir je zadržao goleme izvršne i zakonodavne ovlasti, a vladajuća obitelj nastavila je kontrolirati ključne poluge države. Hamadova modernizacija bila je prije svega modernizacija odozgo. Građanima su ponuđeni obrazovanje, socijalna sigurnost, visoki prihodi i određeni prostor društvene slobode, ali ne i mogućnost da na izborima smijene vladajuću dinastiju.
Bio je to svojevrstan katarski društveni ugovor: država će građanima osigurati jednu od najviših životnih razina na svijetu, a politička vlast ostat će u rukama obitelji Al Thani.
Prijatelj Amerike koji je razgovarao i s njezinim neprijateljima
Hamad je posebno vješto koristio geografiju Katara. Njegova se zemlja nalazi između Saudijske Arabije i Irana, dviju regionalnih sila koje su desetljećima vodile suparničke politike. Umjesto da se potpuno svrsta uz jednu stranu, Hamad je pokušavao održavati odnose sa svima.
Katar je postao blizak vojni partner Sjedinjenih Država i domaćin velike američke baze Al Udeid, iz koje su se vodile operacije u Iraku, Afganistanu i drugim dijelovima regije. Istodobno je Doha održavala komunikaciju s Iranom, s kojim dijeli plinsko polje, te razvijala veze s Hamasom, Muslimanskim bratstvom i drugim pokretima koje su pojedine zapadne i arapske vlade smatrale opasnima. Ta dvostruka politika činila se proturječnom, ali je Kataru davala posebnu vrijednost. Mogao je razgovarati s akterima koji međusobno nisu imali službene odnose i nuditi se kao posrednik u krizama od Libanona i Sudana do Afganistana.
Katar je pod Hamadom prestao samo pratiti saudijsku vanjsku politiku. Počeo je djelovati samostalno, katkad i otvoreno protiv interesa Rijada i Abu Dhabija. Tijekom Arapskog proljeća 2011. Doha je snažno podupirala pojedine pobunjeničke i islamističke pokrete, uvjerena da će stari autoritarni režimi pasti i da će Katar imati važnu ulogu u stvaranju novoga političkog poretka.
Takva se procjena samo djelomično ostvarila. Katar je stekao nove saveznike, ali i opasne neprijatelje. Njegova politika poslije je postala jedan od povoda za veliki sukob sa Saudijskom Arabijom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Bahreinom i Egiptom, koji su 2017. Katar stavili pod diplomatsku i gospodarsku blokadu. Hamad tada više nije bio emir, ali je kriza bila izravno povezana s modelom samostalne vanjske politike koji je on stvorio.
Svjetsko prvenstvo kao kruna velikog projekta
Vrhunac Hamadove strategije globalne promocije stigao je 2. prosinca 2010., kada je FIFA objavila da će Katar biti domaćin Svjetskog nogometnog prvenstva 2022. godine. Odluka je izazvala šok. Katar nikada nije nastupio na svjetskom prvenstvu, nije imao potrebnu sportsku infrastrukturu, ljetne temperature bile su ekstremne, a stanovništvo zemlje bilo je višestruko manje nego u većini država domaćina. Za Hamada to nije bila prepreka, nego prilika.
Katar je u stadione, metro, hotele, ceste i nove gradske četvrti uložio golema sredstva. Svjetsko prvenstvo trebalo je biti konačna potvrda da zemlja više nije marginalni emirat, nego država sposobna organizirati najgledaniji sportski događaj na planetu. Turnir je održan devet godina nakon Hamadove abdikacije, ali je bio ostvarenje njegove vizije. Na otvorenju prvenstva bivši emir dočekan je ovacijama domaćih navijača, svjesnih da bez njega spektakl u Dohi vjerojatno nikada ne bi bio moguć.
No prvenstvo je na površinu izvuklo i najmračniju stranu katarskog razvoja. Međunarodne organizacije godinama su upozoravale na položaj stotina tisuća migrantskih radnika, neisplaćene plaće, oduzimanje putovnica, opasne uvjete rada i ograničavanje slobode kretanja. Katar je pod pritiskom proveo određene reforme radnog zakonodavstva, ali kritike nisu prestale. Sjaj novih stadiona i futurističke Dohe počivao je na radu goleme populacije stranaca koji nisu uživali ista prava ni povlastice kao katarski državljani.
Nova generacija
Vlast je 25. lipnja 2013. dobrovoljno predao svojem sinu, tada 33-godišnjem šeiku Tamimu bin Hamadu Al Thaniju. Mirna i unaprijed pripremljena predaja prijestolja bila je rijetkost u arapskom svijetu, gdje su vladari tradicionalno ostajali na položaju do smrti ili nasilnog svrgavanja.
- Budućnost je pred vama, djecom ove domovine, dok ulazite u novo doba u kojem mlado vodstvo podiže stijeg - poručio je Hamad u govoru kojim je objavio abdikaciju.
Iako se nakon toga uglavnom povukao iz svakodnevnog upravljanja državom, ostao je važna i iznimno poštovana figura u Kataru.
Njegova smrt dolazi u trenutku kada se zemlja pod vodstvom njegova sina suočava s ozbiljnim regionalnim i gospodarskim izazovima. Sukobi u Perzijskom zaljevu i poremećaji plovidbe Hormuškim tjesnacem pogodili su katarski izvoz LNG-a, a Međunarodni monetarni fond trenutačno za 2026. predviđa pad katarskog realnog BDP-a od 8,6 posto.
Unatoč tome, Katar ostaje energetska sila, globalni investitor i važan diplomatski posrednik. Upravo su temelji takvog Katara postavljeni tijekom vladavine šeika Hamada, zbog čega će ostati zapamćen kao čovjek koji je malu zaljevsku državu pretvorio u zemlju s utjecajem daleko većim od njezine veličine.
