Kako navodi Jozo Tomasevich, hrvatski povjesničar koji je veći dio života proveo u SAD, “državni teritorij podijeljen je demarkacijskom linijom na talijansku i njemačku okupacijsku zonu, Italija je anektirala oko pola Dalmacije kao Hrvatsko primorje i njegovo zaleđe, Hrvatska je pristala demilitarizirati svoj dio jadranske obale i većinu svojih suverenih prava ustupila Italiji”.
S druge je strane Pavelić dobio pravo nad Bosnom i Hercegovinom, no to se pokazalo danajskim darom. Pavelić je, naime, htio etnički čistu hrvatsku državu. S bosanskim muslimanima stvar je “riješio” tako da ih je proglasio Hrvatima islamske vjere, no u državi mu je ostalo i više od dva milijuna Srba, 40.000 Židova i još više Roma.
Koncem travnja, NDH, po uzoru na Njemačku, usvaja rasne zakone. U kolovozu, Jasenovac prima prve logoraše, a širom zemlje počinju pokolji. Najveći Pavelićev zločin bio je logor Jasenovac, u kojemu je ubijeno između 70 i 90 tisuća ljudi.
U toj su se procjeni složili i Franjo Tuđman i hrvatski povjesničar Vladimir Žerjavić i srpski povjesničar Bogoljub Kočović. Poimence je popisano oko 80.00 žrtava. S brojem žrtava socijalistički su povjesničari, pogotovo srpski, politički snažno manipulirali spominjući čak i 700.000 žrtava, što je vjerodostojno opovrgnuto.
U logorima su završavali i brojni Hrvati, ne nužno komunisti. Književnik Ilija Jakovljević, predratni HSS-ovac iz Mostara, kojemu je Pavelić nudio čak i ulazak u Vladu, zatočen je u Staroj Gradiški. Evo jedne epizode iz logorskog života, objavljene u njegovoj knjizi “Konclogor na Savi”.
“Ipak se u logoru i radilo. Bilo je samica i u kuli. U jednu od tih samica došla je i rodilja s djetetom i svojom majkom, tihom bakicom. Izvidima je ustanovljeno da je pokrštena Židovka. Pobjesnio zapovjednik, pobjesnili njegovi suradnici i njegove suradnice. Svinjarija! Zatajila je podrijetlo. Zapovjednik, naravno, nije kumovao jer se srećom za sve pravodobno saznalo. Dijete je za par dana izneseno mrtvo, majka je dobila smrtonosnu injekciju, baka je od užasa poludjela. Smilovao joj se plemeniti Iljko i zaklao je. Tko je zaklao oca, također zatočenika, nisam mogao ustanoviti. Otac je, istina, bio “rasno čist”, Hrvat rimokatoličke vjeroispovijesti, ali poznati komunist...”
Pavelićevo nasilje razbuktalo je ustanak i višestruko ojačalo partizanski pokret, kojemu je takorekuć na tekućoj traci isporučivalo dobrovoljce. Bez Pavelića i ustaša otvoreno je pitanje koliko bi ljudi prešlo komunistima.
U Crnoj Gori partizanska su nasilja, na primjer, jačala četnički pokret. Nakon kapitulacije Italije 1943., na područja s kojih se povukla Italija ušli su Nijemci, pa je euforija splasnula. Postalo je izvjesno da će se Hrvatska naći ili na strani poraženih ili pod komunistima.
Rušenje Pavelića i savez s Englezima ministri Mladen Lorković i Ante Vokić smatrali su malom cijenom za prelazak u tabor pobjednika, no za puč je bilo prekasno. Otkriven je, a akteri su ubijeni.
U svibnju 1945. Pavelić je uoči dolaska partizana pobjegao iz Zagreba, povukavaši za sobom golemu kolonu ljudi, u kojoj su bili ustaše, domobrani, civili. Nekoliko desetaka tisuća ubijeno je u Austriji i Sloveniji. Bila je to tragedija kakvu hrvatski narod dotad nije vidio.
Svećenik Krunoslav Draganović bio je glavni čovjek za evakuaciju. Vatikan je na njegovu molbu zatražio da se hrvatskim ratnim zarobljenicima i njihovim obiteljima dopusti siguran prijelaz do novog odredišta u Argentinu s juga Italije.
Poslao je argentinskom diktatoru Juanu Peronu pismo s potpisom. On je tražio sedam tisuća viza za Hrvate. U pismu Peronu, Draganović kaže: “Neka vas Bog bezbroj puta blagoslovi za ovu predivnu gestu”.
U Argentini, Pavelić je počeo raditi kao građevinski poduzetnik, ali se nastavio baviti i politikom. Jugoslavija je 1951. godine od Perona zahtijevala Pavelićevo izručenje. Međutim, Peronova je vlada odgovorila da se osoba s tim imenom ne nalazi na njenom teritoriju.
Jugoslaviji su bili potrebni dokazi da se on ipak krije u Argentini. Zbog toga su, navodno, sklopili tajni pakt s Milanom Stojadinovićem. Stojadinović je trebao raditi protiv Pavelića, a ako uspije, jugoslavenske će vlasti poboljšati materijalne uvjete njegovoj sestri u Beogradu, pustiti iz zatvora njegova brata Dragomira Stojadinovića, osuđenog na 15 godina robije, i omogućiti mu slobodan odlazak iz Jugoslavije.
Stojadinović ga je pronašao, uspješno mu se približio, čak su 1954. Stojadinović i Pavelić postigli dogovor o mirnom razlazu Srba i Hrvata, što je Pavelića kompromitiralo kod dijela ustaške emigracije.
Organizacija atentata na njega potom je prepuštena tajnoj policiji. Desetoga travnja 1957. godine, cijela je hrvatska kolonija slavila. Srpski emigrant i četnik Krivokapić je, kao i obično, bio obučen u civilno odijelo, dok je Jovović na glavi imao šešir i naočale bez stakla.
Pavelić je bio sumnjičav i oprezan, posumnjao je u svog prvog pratitelja. Jovović je ispalio pet metaka u Pavelićevu pravcu. Dva su pogodila Pavelića, jedan ga je pogodio u rame a drugi u nogu, nakon čega je odmah pao na zemlju.
Poslije pucnjave, Jovović je pobjegao u jednom, Krivokapić u drugom smjeru i sakrio se kod svojih prijatelja, očekujući reakciju argentinskih vlasti, koje su odmah intervenirale. Preživjeli Pavelić kasnije je prebačen u Španjolsku.
Prikupljajući građu za roman o Paveliću, novinar i pisac Pero Zlatar doznao je da su, ne znajući jedna za drugu, srpska i hrvatska UDBA odvojeno pripremale atentat na Pavelića. Također je i izraelska tajna služba MOSSAD planirala poglavnikovu likvidaciju.
Na kraju je u Pavelića pet hitaca ispalio četnički emigrant crnogorskog porijekla Blagoje Jovović. On je sam isplanirao atentat i pritom čak tri puta promašio. Dva metka pogodila su metu. Pavelić je preminuo poslije dvije godine od posljedica ranjavanja, rekao je Zlatar.
Njegova unuka Ivana Sheridan Pšeničnik ovako opisuje njegovu smrt.
“Atentat je izveden nakon mise i proslave 10. travnja 1957. Pavelić se vraćao kući kad je na njega pucano. Znam da je bilo nekog nerazumijevanja hoće li ga tko pratiti, tko će ga štititi i ostalo. Na njega je pucano sleđa, kad je izašao iz autobusa. Kad ga je pogodio prvi metak, nije uspio reagirati. Koliko znam, i Pavelić je imao pištolj, ali nije pucao. Pogođen je s pet ili šest metaka, ali je unatoč teškim ozljedama uspio doći kući. Jedan metak pogodio ga je blizu srca, ali on nije bio opasan jer je prošao kroz tijelo. Najopasnji je bio metak koji ga je pogodio u kralježnicu i koji ga je paralizirao, a od tih ozljeda je i umro u Madridu dvije godine poslije..”
Do danas nije razjašnjeno tko ga je ubio. Prema jednima, bio je to agent Udbe, prema drugima jedan crnogorski četnik. Pavelić se u Argentini družio s Milanom Stojadinovićem, srpskim emigrantom, bivšim predsjednikom jugoslavenske vlade.
Navodno su u bili dobri prijatelji, i slagali se u svemu osim linije na kojoj treba podijeliti Bosnu. Kasnije se ispostavilo da je Stojadinović bio instruiran od jugoslavenske Udbe, a u zamjenu, služba mu je oslobodila brata koji je bio u zatvoru.
Danas je malo onih koji u Pavelićevu nasljeđu vide nešto pozitivno. Naprotiv.
“Zbog mnogih barbarskih djela ustaškog režima, njegov učinak na predodžbu o Hrvatima bio je iznimno negativan”, reći će Jozo Tomasevich, glasoviti američki historiograf hrvatskog porijekla.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Povijest treba istražiti objektivno temeljem vjerodostojnih dokumenata, filmova, svjedoka a ne po komunističkoj logici "poviest je ono što odredi komunistička partija" kao u ovom članku.
Planina Ivan je prirodna granica između Bosne i Hercegovine a Bradina se nalazi u tzv. " sedlu" između vrhova. U osnovnoj školi se uči da je Konjic granica, a isti je u južnom podnožju planine.
hahaha pa šta je Horty u Mađarskoj napravio za svoju državu dok je služio Nijemcima, ili Nedić u Srbiji, Kvisling u Norveškoj, Kozaci u Ukrajini, Vichy u Francuskoj, nisu napravili ništa jer nisu ništa ni mogli napraviti, nije se njih ... prikaži još! pitalo nego Nijemce, bože sačuvaj ove novinarske logike