Građanski rat između koalicije Libijske zore koja kontrolira Tripoli i izabranog parlamenta u Tobruku bjesni od ljeta 2014. To je rat koji je iza sebe ostavio 5.000 mrtvih, ekonomiju u ruševinama, pola milijuna ljudi bez krova nad glavom i razbijene snove iz 2011.
"Svi smo tada bili optimistični", rekao je Guma El Gamaty koji je bio izaslanik pobunjeničke vlade u Londonu za vrijeme revolucije. A doista su imali velike nade. Arapsko proljeće bilo je na svom vrhuncu i diktatori diljem sjeverne Afrike i Bliskog istoka su se tresli u svojim palačama. Na kraju su tek rijetki režimi srušeni, ali kad su prvi Libijci izišli na ulice s povijesnom libijskom zastavom nitko nije ni pomišljao da bi tako idealistički nastrojena revolucija mogla tako neslavno propasti.
Kada su u istočnoj Libiji u veljači 2011. godine izbili prosvjedi protiv režima Muammara Gaddafija, pet dana kasnije na državnoj televiziji govor je održao Saif Gadafi - Muammarov sin i tada njegov mogući nasljednik. Saif je nakon tog čuvenog govora optužen za poticanje nasilja, ali je vrlo mali broj ljudi zaista obratio pažnju na njegova predviđanja o budućnosti Libije. Šest godina kasnije, međutim, većina onoga što je mladi Gaddafi tada predvidio pokazalo se točnim.
Između ostalog, Saif je predvidio da Libijci neće biti sigurni, da će zemlja upasti u kaos i bezakonje, da će brojni Libijci izgubiti život, da će Zapad intervenirati, te kako će ekonomija propasti, jer nafta "više neće teći".
Također je upozorio Libijce da će mnogi biti raseljeni unutar i izvan zemlje, kao i da će fanatične islamske organizacije zauzeti neke dijelove zemlje, ako ne i sve.
Saif je tada govorio skoro 40 minuta, predviđajući da će izvori nafte biti spaljeni, a da će ono što ostane teško biti korisno za zemlju. Zaista, u prvih devet mjeseci 2015. godine, proizvedeno je tek oko 400.000 barela sirove nafte dnevno, što je znatno ispod prosjeka od 1,65 milijuna barela dnevno u 2010. godini.
Mnogi naftni rezervoari iz kojih su se opskrbljivali gradovi poput Tripolija su zapaljeni, a mnoge terminale su preuzele naoružane milicije koje su ih trebale štititi. Redukcije struje su postale svakodnevica širom Libije od 2011.
Gaddafi je predvidio kako bi njegova zemlja mogla biti ponovo podijeljena kao što je bila prije nego što je stekla neovisnost 1951. godine. Tada je bila podijeljena u tri regije: Tripolitanija, Cirenaika i Fezan
.
Šest godina nakon revolucije, Libija ide sve bliže prema takvom scenariju jer nema središnju vladu, jedinstvenu vojsku i državnu sigurnost. Mlađi Gaddafi je govorio o dostupnosti oružja i posljedicama. Sada se procjenjuje da je u rukama stanovnika gotovo 20 milijuna komada oružja, što jednim dijelom objašnjava rast broja ubojstava, ali je ujedno i razlog zbog kojeg se svaki čak i mali sukob lako može pretvoriti u ratove između plemena i bandi.
Gaddafi je predvidio strašnu budućnost za svoj narod koji šest godina nakon njegovih riječi živi upravo takvu budućnost. Najavio je kako će se Libija "možda vratiti u dane siromaštva", što se i dogodilo. Unatoč nedostatku službenih brojki, neke projekcije govore kako na tisuće obitelji u Libiji jedva sastavljaju kraj s krajem.
Prema podacima UN-a, najmanje pola milijuna ljudi je raseljeno iz svojih domova unutar zemlje; mnogi žive u izbjegličkim kampovima i ovise od humanitarnih organizacija. Crni Libijci su izloženi teškim odmazdama jer su ih pobunjenici proglasili Gaddafijevim pristalicama.
Libijski bankarski sustav se polako urušava pod neviđenom težinom korupcije i pronevjera, a prije svega nelikvidnosti, što ljudima otežava da se dokopaju svojih štednji.
Saif je tada također istaknuo da Libija nije ista kao Tunis ili Egipat, jer nju čine "plemena i klanovi, koji otežavaju da se društvo, u slučaju propadanja, ponovo ujedini".
Šest godina kasnije, vidi se da je bio u pravu.
Građanski rat 2011. godine je podijelio Libijce duž plemenskih linija, što dodatno gura zemlju u podjele, i što također otežava bilo kojoj centralnoj vlasti da se ukorijeni.
I danas, Libija ima dvije različite vlade koje su u utrci za vlast. Vlada narodnog sporazuma koju je podržao UN je već u problemima, prije nego je uopće stigla položiti prisegu.
Nadalje, mlađi Gaddafi je prognozirao da će strane intervencije u Libiji otežati Libijcima međusobnu pomirbu. Libijom sada dominiraju regionalne i međunarodne sile, posebno Katar, Egipat, Turska i, naravno, stalni članovi Savjeta sigurnosti UN-a, koji diktiraju što se treba i ne treba dogoditi u državi.
Veći dio sukoba koji su izbili u Libiji od pobune u siječnju 2011. godine su proksiratovi između drugih zemalja koji se bore s Libijcima kao svojim marionetama na tlu Libije.
Mnogi Libijci i dobar dio svijeta danas priznaju da je Gaddafi u svom govoru točno predvidio trenutnu situaciju na terenu.
Tony Blair za vrijeme libijskih žestokih prosvjeda u Arapskom proljeću savjetovao je Muammaru Gaddafiju da se povuče i "ode na neko sigurno mjesto". Prema transkriptu maila koji je objavio američki State Department, bivši je britanski premijer pokojnog diktatora na opasnost upozorio 25. veljače 2011.
Nakon što su njegove sigurnosne snage pucale na prosvjednike koji su Proljećem tražili demokraciju, režim pukovnika Gaddafija kritizirao je čitav svijet, a UN je ocijenio da se u Libiji "grubo i sustavno narušavaju ljudska prava".
Shvativši da se situacija stalno pogoršava, Blair je svom nekadašnjem savezniku uputio, kažu, "vrlo privatan" poziv čiju je prepisku njegova pomoćnica Catherine Rimmer mailom proslijedila Jakeu Sullivanu, savjetniku Hillary Clinton.
Rimmer je izjavila kako je Blair time Gaddafiju poslao "snažnu poruku" da mora prestati s nasiljem, odstupiti i dopustiti miran prijelaz vlasti.
Citirala je bivšeg premijera da je tada poručio:
"Apsolutno je ključno da krvoproliće i nasilje prestanu. Ako imaš sigurno mjesto na koje se možeš povući, onda moraš tamo ići jer, ako nastaviš ovako, ovo neće završiti mirno. Trebaš se odlučiti na proces promjene, a ta promjena se može izvesti i mi moramo naći način da je izvedemo. Razgovarao sam s ljudima i svi žele miran završetak situacije".
Blair je, navodi dalje transkript, poručio Gaddafiju da mora pokazati kako je spreman uključiti se u procese promjene i narediti svojim snagama da ne upotrebljavaju nasilje nad prosvjednicima. U razgovoru je natuknuo i da bi mogao intervenirati kod zapadnih vlada i pokušati osigurati mirno razrješenje krize.
"SAD i EU su trenutno u nezgodnom položaju. Zato im moram doći s nečim konkretnim, što će ih uvjeriti da ovo mirno privedemo kraju", objasnio je.
"Ako ljudi vide da im je vođa spreman odstupiti, to bi ih zadovoljilo. Ali ako se nastavi ovako još dan-dva, prijeći ćemo točku s koje nema povratka. Kažem tako jer u to istinski vjerujem. Ako jako brzo ne nađemo neki izlaz iz ovoga, bit će prekasno."
Osim što je Blair putem e-mailova nagovarao Gaddafija na povlačenje, isto to je radio i telefonski. U jednom razgovoru je Gaddafi otvoreno rekao:
"Džihadisti žele kontrolirati cijeli Mediteran i napast će Europu"
Nakon pada Tripolija u ruke oporbenog Nacionalnog prijelaznog vijeća (NTC) u kolovozu 2011. godine, libijski diktator Muammar Gaddafi i njegova obitelj pobjegli su iz libijskog glavnog grada. Bilo je puno priča da se sklonio na jugu zemlje. U stvari Gaddafi je pobjegao u malom konvoju u Sirte na dan kada je Tripoli pao. Njegov sin Mutassim Gaddafi slijedio ga je u drugom konvoju.
19. listopada 2011. libijski premijer Mahmoud Jibril izjavio je kako se vjeruje da je bivši vođa bio u južnoj pustinji, ponovno uspostavljajući svoju vlast među plemenima u regiji. Do tog trenutka NTC je upravo preuzeo kontrolu nad pro-Gaddafijevskim gradom Bani Walid i bio je blizu preuzimanja kontrole nad Gaddafijevim rodnim gradom Sirte istočno od Tripolija. Prema većini izvora, Gaddafi je bio s dobro naoružanim lojalistima u nekoliko zgrada u Sirteu nekoliko mjeseci dok su pobunjeničke snage zauzimale grad. Mansour Dhao, član Gaddafijeva unutarnjeg kruga suradnika i vođa režimske Narodne garde, izjavio je da je Gaddafi bio "vrlo zbunjen" i žalio se na nedostatak struje i vode. Pokušaji da ga nagovore da pobjegnu iz zemlje i odustaju od vlasti zanemareni su. Kad je posljednja lojalistička četvrt Sirte pala, Gaddafi i drugi članovi vlade pokušali su pobjeći.
Oko 01:30 sati po lokalnom vremenu 20. listopada 2011. Gaddafi, njegov šef vojske Abu Bakr Yunis Jabr, njegov šef sigurnosti Mansour Dhao i skupina lojalista pokušali su pobjeći u konvoju od 75 vozila. Britanski zrakoplov zabilježio je konvoj koji se kreće velikom brzinom, a nakon što su snage NATO-a presrele satelitski telefonski poziv koji je napravio Gaddafi.
NATO, barem tako tvrde, nije bio svjestan u vrijeme napada da je Gaddafi bio u konvoju.
Nakon zračnog udara, koji je uništio vozilo pred automobilom Muammar Gaddafija, on i njegov sin Mutassim te bivši ministar obrane Abu Bakr Yunis Jabr, sklonili su se u obližnju kuću koju su potom granatirale snage NTC-a.
Mutassim je zatim uzeo 20 boraca i otišao tražiti neoštećene automobile, nagovorivši i oca da dođe. "Grupa je puzala do pješčanog nasipa", stoji u UN-ovom izvješću objavljenom u ožujku 2012. godine, a potom se kroz dvije odvodne cijevi pokušali uspostaviti obrambeni položaj.
Jedan od Gaddafijevih čuvara bacio je granatu među pobunjenike na cesti iznad, ali je pogodio betonski zid iznad cijevi i granate je pala ispred Gaddafija. Stražar je pokušao zgrabiti bombu, ali je eksplodirala, ubivši i čuvara i Yunisa Jabra.
Pobunjenici su ubrzo savladali ostatak Gaddafijevih čuvara, a nekoliko trenutaka kasnije skončao je i dugogodišnji libijski diktator. Nekad ponosni vladar života i smrti na kraju je molio za vlastiti život. Nisu mu ispunili posljednju želju i ubijen je onako na cesti, kao drumski razbojnik. Njegovo tijelo kasnije je izloženo u obližnjem supermarketu.
