Thomas Melle (Bonn, 1975.) dramski je pisac, ali i autor triju proznih knjiga: romana "Sickster" (2011.) i "3000 eura" te autobiografske proze "Die Welt in Rücken" (2016.). Potonji naslov tematizira autorovo iskustvo borbe s bipolarnim poremećajem. To saznanje može nam pomoći pri čitanju romana "3000 eura", prvog djela Thomasa Mellea prevedenog na naš jezik. S tim da bi registriranje simptoma kod protagonista romana, Antona i Denise, vjerojatno značilo upadanje u zamku normom kontaminirane percepcije. Kontekst je ono infektivno što pojedinca gura u stanje permanentne neravnoteže. U tom smislu kategorije se "zdravlja" i "bolesti" primarno odnose na prilagodbu okolini, na (ne)zadovoljenost konsenzualnog horizonta očekivanja, na usvajanje imperativa dekadentnog kapitalizma koji, zato što nisam optimist, nerado nazivam kasnim.
Antonovo stanje neprilagođenosti u presudnoj je mjeri rezultat duga banci koji nije kadar podmiriti. Riječ je, kao što naslov kaže, o naoko nevelikih 3000 eura. I riječ je o plaćanju pogreške (ili pogrešaka) iz prošlosti koje je moguće svesti na jedno ljeto. Digresija: katkad je za takvo što dovoljan tek jedan potpis. Denise je, s druge strane, blagajnica u Lidlu i samohrana majka djeteta s posebnim potrebama. Šestogodišnja kći Linda, u nekoliko je navrata istaknuto, ima problem s poremećajem percepcije. Naravno da se oprezan čitatelj ne može iznova ne zapitati čija je percepcija ustvari poremećena, podložna logici tržišta koje opravdava beskućništvo (Anton) ili povremeno snimanje pornografskih filmova (Denise). Nizanje događaja, katkad ispraznih dijaloga i fina analiza trenutačnog stanja svijesti protagonista dio su autorove strategije kojom konzumenta romana, i samoga indoktriniranog ordinarnom ideologijom novca, sve vrijeme drži u dilemi: zaslužuju li Anton i Denise sažaljenje ili prijezir.
To što se Anton ne uspijeva odlučiti na proglašenje tzv. osobnog stečaja koji bi mu omogućio egzistencijalni minimum ne znači da je odricanje od dostojanstva njegov lični izbor. Uostalom, stečaj i dostojanstvo teško da mogu zajedno, usprkos djelovanju "humanih mehanizama" zrele kapitalističke civilizacije. To što se Denise odlučuje sklopiti posao sa sumnjivim producentom pornografskih filmova ne znači da nema pravo, osim zakašnjelog honorara, time isprovocirati i zakašnjelo (seksualno) zadovoljstvo. Za one koji žele znati više: samohrane majke djeteta s poteškoćama u razvoju, makar ih rijetko tko doživljavao izvan te uloge, mogu doživjeti orgazam. Za cinizmom posežem kako bih upozorio na stigmu koja pojašnjava Deniseino korištenje niza profila na socijalnim mrežama, chatovima i sličnim (obično anonimnim) komunikacijskim kanalima. Također, moguće je istovremeno biti pornografska glumica koja snima pod imenom Nadine Laval i uzorna radnica u supermarketu. Kao što je moguće, kontaminiranoj percepciji usprkos, biti korisnik doma za privremeni smještaj "Morgenrot-Stift" i biti subjekt nepatvorene zaljubljenosti.
Bešćutnost klasne podjele, pored pretežno krokijevski izvedene galerije likova, možda je ponajbolje ilustrirana podjelom supermarketa na one u kojima prevladava žuta i one u kojima prevladava crvena boja. Žuti supermarketi namijenjeni su siromašnijem sloju društva, a crveni sloju veće kupovne moći. Ova intrigantna slika, razmislimo li, ne odudara odveć od zbilje. Zato ne čudi da je radno mjesto Denise ujedno lokacija u čijoj je blizini uslijedilo upoznavanje s Antonom. Ne treba napominjati da su lokacije odbačenih i pučka kuhinja, spomenuti dom, kvartovske gostionice i sama ulica. Antonovo je kretanje po egzistencijalnom rubu, a pritom je riječ o kompilaciji njegovih psihofizičkih stanja i spleta opskurnih prostora, zgodan podsjetnik na ruskoga pisca Venedikta Jerofejeva (1938. - 1990.) i kultni roman "Moskva-Petuški" (prvi put objavljen u Izraelu 1973.). Anton se, uostalom, odlučuje na ulici i pjevati o svom problemu, pri čemu zarađuje podsmijeh, poneko pijanstvo i posjeklinu na čelu. No, ovdje treba reći, katarza koja slijedi kod oboje protagonista opisiva je kao potpuno odustajanje od otpora. Odustajanje ne znači tek prihvaćanje trijumfa institucije nad pojedincem, već i odustajanje od "pomoći" bliskih osoba iz prošlosti stasalih u arhetipske predstavnike više srednje klase, akademski obrazovanih ljudi koji su, recimo, uspjeli u životu.
Tu možemo izdvojiti Cathrin i Hermanna, Antonove bivše drugove koji ga zastupaju na sudu. Ili profesora Ventha, sudskog vještaka koji je procjenjivao Antonovu poslovnu (ne)sposobnost, a koji za jedno vještačenje zaradi honorar dovoljan da njime pokrije Antonov dug. Nije slučajno spomenuta "Krivnja i pokora", naslov slavnog romana F. M. Dostojevskog, koji je kasnije, mada navodi na sasvim drugi induktivni kolosijek, preveden kao "Zločin i kazna". Naime, i Anton i Denise ne bježe od krivnje, a njihova pokora kulminira katarzičnim, ujedno izvjesno oproštajnim koitusom motiviranim pregledavanjem njezinih pornografskih uradaka. Kulminacija time, čemu često svjedočimo u suvremenoj literaturi, otvara pitanje dvostruke stvarnosti koju i dalje naivno dijelimo na dva međusobno nezavisna univerzuma.
Galeriju skiciranih ljudskih sudbina obogaćuju i česte reference na suvremenu estradu i umjetnost. Spominje se tako emisija "Die Harald Schmidt Show" (1995. - 2014.) obilježena, za naše poimanje, prilično infantilnim humorom (indirektno je to naznačio i Melle). Zatim reality-zvijezda Daniela Katzenberger, kultni muzičari i muzički sastavi (Fehlfarben, Falco, Eurythmics, Nancy Sinatra, Gitte Hænning, Nino de Angelo) ili reprezentativni predstavnici umjetnosti kao što je slikar Norbert Bisky (1970.). Iako nije navedeno o kojoj je pjesmi riječ, ples Denise i njezina pripitog oca uz Falca iz jukeboxa, uz opis svjetala koja podsjećaju na disko, trenutak je koji neminovno provocira nostalgiju. S uma na smijemo smetnuti ni aluziju na Konrada Adenauera (1876. - 1967.), parafrazu odgovora na pitanje novinara je li mu šef diplomacije gay.
Parafrazu "izgovara" Anton i ona ovaj put glasi: "Baš me briga što sam blebetao jučer". Dakako, ona se tiče bezuvjetne kapitulacije koja, nakon svega, rezultira kontemplacijom. U slučaju Denise i prividom, uslijed fizičkog razbijanja mita o New Yorku koji je oduvijek željela posjetiti, a što opet provocira jaku asocijaciju. Sad bi to bio film "Izgubljeni u prijevodu" Sofije Coppole iz 2003. Ili, ako baš želite, izgubljeni u dugovima. Jer dužnik je, piše, hodajući negativni broj. Dok dugovi, pored ustaljenih definicija, istovremeno mogu biti promatrani kao negativno bogatstvo (carstvo privida više srednje klase) ili pozitivno siromaštvo. Pitanje interpretacije u ljudskom bazenu simptoma tako postaje pitanje preživljavanja. Ako se ikad i odnosilo na drugo.
