Nešto bi o tome mogao reći i Jeremy Corbyn, čovjek koji je na izborima ove godine Laburiste iščupao iz provalije duboke pukih 10 posto. Uoči izbora su mu prigovarali da je ekstremist, onako kako su za „militantni idealizam“ kritičari optuživali i Podemos i Syrizu. No, ispalo je da su te stranke sa svojim pristupom klasične ljevice pogađale u središte mete financijskim tubobankarskim svijetom izmučene duše srednjeg sloja.
Čak, onog trenutka kad je, primjerice, Syriza stala kalkulirati, odjednom je i Aleksis Cipras doživio ulične prosvjede protiv sebe kao da je premijer konzervativne Nove demokracije, a ne ljevice. Ispalo je da se ljevičarenje lijevom centru politički isplati, a da je ono što se kažnjava ideološko kalkuliranje, jer je ljude strah od siromaštva, gubitka posla, gubitka penzija, zdravstvenog osiguranja.
I na kraju primjer Austrije. Tamošnji SPÖ jest iznimka, jedina je europska stranka lijevog centra koja je bila i ostala snažna, ove godine za nju je glasalo 26,9 posto birača. Predsjednik države čak je uspio postati nekoć zeleni političar, očito i više nego lijevi izbor, Alexander Van der Bellen, koji je u pripetavanju pretekao kandidata zahuktale antieuropske desnopopulističke, ako ne i desničarske Slobodarske stranke (FPÖ).
S druge strane se dogodilo, a to je zapravo onaj politički poraz lijevog centra u Austriji, iako je izborno politički odolio, to što su vladu morali sastavljati ÖVP iz desnog centra i onaj isti predsjednički poraženi desničarski FPÖ, nekoć stranka neslavnog pokojnog Jörga Haidera. Vrijeme će pokazati koliko je ÖVP kadar obraniti građanski centar i koliko SPÖ nije u spirali da ždere vlastiti univerzum nauštrb ostatka lijeve scene.
Upravo to bila je jedna od temeljnih pogrešaka Zorana Milanovića. U studenom 2014. sa šokom je dočekao anketu po kojoj je ORaH Mirele Holy sa 18,5 posto pretekao SDP koji je pao na 17,5 posto. Milanović je tada zaboravio da je sam kriv za disidentski stranački put nekoć ministrice Holy, koju nije podržao kad se sudarila s Radimirom Čačićem iz HNS-a, političarom koji je već tada bio uteg zbog niza stvari; i postupka zbog one prometne nesreće s poginulima i zbog nepotizma u HNS-u i zbog podrške vrlo balkaniziranom načinu vođenja biznisa.
Potom je pogriješio u tome što je krivo protumačio da mu Holy otima glasove. I zato je udario po Mireli Holy, savršeno je politički upokojivši i savršeno promašivši metu koju je mislio da gađa. Otkako se ORaH vratio umalo na apsolutnu nulu, postalo je jasno da se ti građani koji bi glasali za ORaH nisu vratili SDP-u, nego su očajnički stali lutati od Mosta do Živog zida. Bili su apsolutno očajni građani, kako je danas kristalno jasno, protestni birači koji se grčevito traže.
SDP-ovi birači se zato i dandanas osipaju prema Živom zidu, koliko god se u toj vrlo čudnoj stranci događa da najistaknutiji članovi ispaljuju bisere iz domene teorija zavjera. Ono što ih privlači jest to što vjeruju da je ovima iz Živog zida, kakvi god bili frikovi, doista stalo do toga da radni čovjek, građanstvo, socijalni slučajevi, svi oni koji u Hrvatskoj ne pripadaju elitama – ekonomskim, tajkunskim, vjerskim – da se doista izbore za svoje mjesto. Koliko god oni bili zadnji koji im u tome mogu pomoći.
Onako kako je to Marine Le Pen uvjerila građane u Francuskoj, ili AfD u Njemačkoj, srećom pa ne dovoljno mnogo njih za osvajanje vlasti. Takvo što, ako je već bio nemoguć zadatak za vladu Zorana Milanovića, za stranku Davora Bernardića, iz opozicije i nakon još jedne runde stranačke negativne selekcije, to je čisti SF. Paradoksalno, ali daljni pad Hrvatske u desničarski ponor koji je pripremao Tomislav Karamarsko nisu spriječili Bernardić i SDP, nego unutarnji izbori u HDZ-u.
Bernardić bi komotno mogao razviti politički kompleks i zbog još jedne stvari; na prošlim izborima stranka je dobila samo 36 zastupnika u Saboru od 151, što samo po sebi čak i ne bi bila tako povijesna tragedija po lijevi centar u Hrvata da takav izbor SDP nije ostvario nakon onog i onakvog nacionalnog cirkusa s Karamarkom, Mostom, Tihomirom Oreškovićem, s cirkusom u koji se povremeno aktivno uključivala i predsjednica. Sve začinjeno s otvorenim doista desnim ekstremizmom.
Pritom je i u SDP-u danas većini jasno da problem s hrvatskim lijevim centrom nije ničiji nedostatak karizme, nego nešto neusporedivo gore, nešto što bi lijevi centar u Hrvatskoj za samo koju godinu moglo odvesti ispod povijesnog minumuma od 5,5 posto iz 1992. No, to je bilo doba Ivice Račana, rata, političke katarze dijela bivšeg SKH, dok je veći dio bivšeg SKH bio u vlasti kao dio HDZ-a.
Davor Bernardić tako je danas predsjednik stožerne stranke lijevog centra koja stoji na niti 19 posto iako je u opoziciji, iako je u položaju da teškom artiljerijom tuče po vladajućima. On to i čini, ali je savršeno jasno da pritom to čini toliko pogrešno da se u 2018. SDP-u otvara provalija poput one u koju je socijaldemokracija pala u Nizozemskoj ili Francuskoj.
S tom razlikom što u Hrvatskoj čini se da još ne postoji dovoljno stabilna, snažna, drska i pametna stranka koja bi uskočila u taj prostor kao u tim zemljama - isto onako kako nikoga nije bilo da u takav prostor uleti u Poljskoj, Mađarskoj... - pa bi se u tom slučaju Bernardić u povijest upisao kao grobar socijaldemokracije u još jednoj novoj članici EU-a.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
hdz vodi u propast državu