Ako biste trebali označiti mjesto i vrijeme u kojem je humanistički san, vizija društva s pristojnim životom za sve građane, došla najbliže ostvarenju, onda bi to sigurno bila zapadna Europa tijekom šest desetljeća od kraja Drugog svjetskog rata. Bilo je to jedno od povijesnih čuda; kontinent poharan diktaturama, genocidom i ratom pretvorio se u model za demokraciju i posvemašnji napredak. Ovako je Paul Krugman kao kolumnist New York Timesa započeo komentar koji je nastavio nečim što se od Amerikanaca doista ne može često čuti: Doista, prvih godina ovog stoljeća Europljani su u mnogočemu bili bolji od Amerikanaca.
Za razliku od nas jamčili su zdravstvenu zaštitu što je dovelo do duljeg očekivanog trajanja života, imali su puno niže razine siromaštva, imali su puno veće šanse od nas biti zaposleni tijekom najproduktivnijih godina života. Ali sada je Europa u dubokim problemima. Isto kao što smo, naravno, i mi. Posebno, kako je demokracija pod opsadom s obje strane Atlantika, raspad slobode, ako do njega dođe, vjerojatno će se ovdje dogoditi prije.
Ali idemo na tren predahnuti od naše vlastite Trump-ianske noćne more i pogledati na probleme Europe, od kojih su neki, ne i svi, paralelni s našima. Mnogi od europskih problema posljedica su katastrofalne odluke da se uvede zajednička valuta. Uspostavljanje eura pruzročio je privremenu euforiju s velikim količinama novca koje su se pokrenule prema nacijama poput Španjolske i Grčke. A onda je puknuo mjehur.
I dok su zemlje poput Islanda, koje su zadržale vlastitu valutu, bile u stanju brzo vratiti svoju konkurentnost tako što su devaluirale svoju valutu, nacije eurozone bile su prisiljene otklizati u produljenu depresiju, s ekstremno visokom nezaposlenosti, dok su nastojale smanjiti svoje troškove. Ta je depresija bila utoliko gora uslijed konsenzusa elita, unatoč činjenicama, da je korijen problema u Europi ne u krivo proračunatim troškovima, nego u fiskalnoj rasipnosti, te da rješenje leži u drastičnoj štednji, što je depresiju još pogoršalo.
Neke od žrtava krize s eurom, poput Španjolske, konačno su uspjele dovući se do svoje konkurentnosti. Druge, ipak, nisu. Grčka je ostala zona katastrofe, a Italija, jedna od tri velike ekonomije u EU, trpi već dva izgubljena desetljeća: BDP po stanovniku nije veći nego što je bio 2000. Tako da nije iznenađenje što su na talijanskim izborima u ožujku najveći pobjednici bile protueuropske stranke, populistički Pokret pet zvijezda i krajnje desna Lega Nord. Iznenađujuće je, zapravo, da se to nije dogodilo i ranije.
Ove stranke sada su pred stvaranjem vlade. I dok politike te vlade još nisu sasvim jasne, one će sigurno uvesti raskid s Europom na mnogim frontovima; ukidanje fiskalne strogosti što bi lako moglo dovesti do izlaska iz eurozone, skupa s udarom a imigrante i izbjeglice. Nitko ne zna kako će to završiti, ali razvoj događaja drugdje po Europi ukazuje na neke jezive presedane. Mađarska je postlaa praktično jednostranačka autokracija, kojom vlada etnonacionalistička ideologija. Poljska uvelike slijedi isti put.
Što je krenulo tako krivo s "Europskim projektom", dugim putem prema miru, demokraciji i razvoju, potaknutim sa sve bližim ekonomskim i političkim integracijama? Kao što sam rekao, velika pogreška bilo je uvođenje eura. Ali Poljska, koja nikada nije uvela euro, projedrila je kroz krizu najvećim dijelom neokrznuta, a tamošnja demokracija na isti način se raspada. Rekao bih da se ovdje radi o jednoj dubljoj priči. U Europi su uvijek bile prisutne mračne sile (kao i kod nas).
Kada je pao Berlinski zid, politički znanstvenik kojega poznajem šalio se: "Sada kada je istočna Europa slobodna od tuđinske komunističke ideologije, može se vratiti svom originalnom putu, fašizmu." Obojica smo znali da je u pravu. Ono što je te mračne sile potiskivalo, bio je prestiž europske elite predane demokratskim vrijednostima. Samo, taj se prestiž istrošio lošim upravljanjem, a šteta se izmiješala s nevoljkosti da se suoči s onim što se dogodilo.
Mađarska vlada okrenula je leđa svemu za što se Europa zalagala, ali i dalje dobiva velikodušnu pomoć iz Bruxellesa. I to je mjesto, bar mi se tako čini, gdje vidimo paralele s razvojem situacije u Americi. Istina, mi nismo istrpjeli katastrofu poput one s eurom. (Da, mi imamo valutu koja vrijedi diljem kontinenta, ali imamo federalizirane fiskalne i bankovne institucije koje čine takvu valutu učinkovitom.) No, krivo prosuđivanje naših centrisitčkih elita natječe se s onim europskih kolega.
Prisjetite se da se 2010. i 2011., dok je Amerika još patila pod visokom nezaposlenosti, većina "Vrlo Ozbiljnih Ljudi" u Washingtonu opsesivno bavila... reformom socijalnih prava. U međuvremenu su naši centristi, skupa s mnogima od medija, potrošili godine u negiranju radikalizacije republikanaca. I sada se Amerika nalazi pod vlasti s tako malim poštovanjem prema demokratskim normama kao što to u Mađarskoj čini Fidesz.
Suština je u tome da ono što je krenulo po krivu u Europi, zapravo je isto ono što je krenulo po krivu i u Americi. I u oba slučaja put prema spasu bit će vrlo, vrlo težak.
