Tijekom kratkih nekoliko mjeseci Etiopija je prošla kroz dramatične promjene. Novi premijer Abiy Ahmed potpisao je mirovni sporazum s Eritrejom nakon godina stalnih tenzija.
Također je odobrio pomilovanje i amnestiju tisućama osoba i organizacija koje se nekoć smatralo teroristima; pozvao je sve opozicijske skupine iz Etiopije i inozemstva da sudjeluju u mirovnoj tranziciji; mediji sada mogu izvještavati puno slobodnije; uspostavljena su vijeća za reforme i radne skupine kako bi provjerili zakone po kojima su se ranije suzbijala građanska i politička prava; konačno, polovicu premijerovog kabineta sada čine žene.
Ove radikalne promjene bez presedana u Etiopiji nastupaju nasuprot uznemirujućih nemira iza kulisa. Etiopija je velika multietnička zemlja s oko 100 milijuna ljudi među kojima su pripadnici više od 80 etničkih skupina, lingvističkih raznolikih. Promjene kroz koje prolazi utoliko su značajnije po ovaj dio Afrike. No, ovakve promjene donose i određene rizike.
Tijekom ovih promjena mogli bi se zaoštriti etnički sukoba, i po brojnosti i po intenzitetu, sve kao, s jedne strane, posljedica opiranja konzervativnih snaga u toj zemlji koje odbacuju promjene, a s druge strane kao posljedica nagle liberalizacije javnog prostora. Takvi sukobi mogli bi potaknuti i neke loše zamišljene poteze, uključujući odvajanje pojedinih dijelova teritorija, što bi potom u zajednicama u kojima je nasilje bilo glavno sredstvo rješavanja komunalnih sporova, imalo teške posljedice sa žrtvama.
Etiopski politički sustav jako podsjeća na onaj u Jugoslaviji u 90-ima. Slično kao i bivša Jugoslavija, Etiopija je federativna država s devet jedinica organiziranih po etničkim granicama. Regije Tigraj, Oromija, Somali i Amhara, koje čine oko 80 posto površine Etiopije, svoje nazive dobile su prema dominantnim etničkim skupinama u njima. Osnaživanje etničkih skupina kroz teritorijalnu autonomiju bilo je mač s dvije oštrice.
Dok je s jedne strane samouprava smanjila napetosti koje su bile posljedica dominacije određenih skupina, s druge je dovelo do toga da je etničku pripadnost dovelo u središte politike, povezalo je s teritorijem i na taj način dovelo do rizika od povećanja etničkih napetosti. Jugoslavijom je vladao višenacionalni Savez komunista, koji je bio de facto konfederacija republičkih stranaka.
Slično tome, Etiopijom je desetljećima vladao Etiopski narodni revolucionarni demokratski front (EPRDF), koalicija uglavnom etnoregionalnih političkih stranaka, kojom je dominirao socijalistički Tigrajski narodni oslobodilački front (TPLF), pri čemu su oba kombinirala nedemokratske metode s etnofederalizmom. Jugoslavija je prošla kroz političke promjene krajem 80-ih isto onako kako kroz njih prolazi Etiopija danas.
Danas, kao i onda, u prvom planu je budući politički i ekonomski sustav, a borba za moć ima pečat etničkih politika. Konzervativne skupine, bilo da je riječ o vojsci i njenim saveznicima iz srpskog političkog vodstva u staroj Jugoslaviji ili o dugo vremena dominantnom TPLF-u i njegovim vojnim i obavještajnim saveznicima u Etiopiji, njima prijeti da u demokratskoj tranziciji najviše izgube. Premda se može činiti da je trenutno malo razloga za bojazni, secesionistički zahtjevi manjih skupina u etiopskoj regiji Somali prisutni su već desetljećima, zbog čega je to područje bilo obilježeno sukobima sve donedavno.
Kriza bi mogla izbiti i u regiji Tigraj. Neki bi ovaj rizik mogli smatrati neutemeljenima zato što je regija uključena u unitarnu etiopsku državu, ali regionalne vlasti secesijom implicitno prijete, čak ne dopuštaju provedbu federalnih zakona, te pružaju utočište osobama osumnjičenima za zločine protiv čovječnosti i za korupciju. Ako ovako delikatnom tranzicijom ne bude upravljala krajnje oprezno, Etiopija će riskirati opasan raspad po etničkim granicama.
Nakon smrti doživotnog predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita 1980., Savez komunista oslabio je stisak svoje vladavine velikim dijelovima Jugoslavije, što je dovelo do većih medijskih sloboda, javnih rasprava i ekonomskih reformi, ali i do rasta nacionalizama. Kako se vladajuća stranka više nije oslanjala na represiju i kako su se mišljenja unutar stranke u različitim jedinicama federacije sve više razlikovala, nacionalizam je sve više prevladavao.
Izbile su kontroverze između intelektualcima i političarima s bogatijeg sjevera i siromašnijeg juga, a ratni zločini počinjeni u Drugom svjetskom ratu, u sve većoj mjeri postajali su izvor svađalačkih rasprava. Do tada su Tito i partija nametali svoj narativ i sve kritičare optuživali su da su suradnici nacista. Za razliku od Sovjetskog Saveza gdje su oponente protjerivali ili ubijali, represija u Jugoslaviji bila je profinjenija i uspijevala je bez posezanja za gulazima.
Ratne uspomene stoga nisu bile dijelom javnih debata sve do 80-ih, da bi tada postale izdašnim resursom nacionalistima, posebno u okrivljavanju drugih etnonacionalnih skupina u Jugoslaviji. Staza prema nasilnom raspadu zemlje utabana je tijekom nekoliko godina uoči toga, kada su političke elite nastojale probiti se na vlast, iskorištavajući etnofederalnu strukturu zemlje.
Jugoslavenska federacija bila je podijeljena u republike i dvije pokrajine, od kojih je većina imala dominantnu etničko-nacionalnu skupinu, s izuzetkom BiH i Vojvodine. Zato je bilo moguće da nacionalisti lako zavladaju republikama, što je dovelo do odcjepljenja, etničkih čišćenja i rata. Za Jugoslaviju je zanimanje opadalo kako je jenjao Hladni rat, i tako sve dok nije bilo prekasno.
Usto, porastu napetosti u Jugoslaviji pridonosile su i politike Svjetske banke i MMF-a, koji su tražili veće štednje i centraliziranu ekonomsku politiku, a čime su ignorirali internu političku dinamiku, te su izazvali socijalne nemire. Došlo je do ekonomske krize, do rasta nezaposlenosti i nestašica, što je podrivalo uvjerenje u korisnost jugoslavenske države. Manjak elita i vođa koji bi ujedinjavali zemlju, kao i kolaps ujedinjavajućih ideja i institucija, ubrzali su klizanje u nasilje.
Političko i socijalno nezadovoljstvo vješti političari, prije svega Slobodan Milošević kao zvijezda srbijanskih komunista u usponu, usmjerili su protiv drugih etnonacionalnih skupina, posebno protiv Albanaca na Kosovu. Teško da će se u Etiopiji ponoviti jugoslavenskih scenarij. Ali on nudi pouku zbog koje treba biti na oprezu: U trenucima političke liberalizacije etnonacionalni federativni sustavi izrazito su zapaljivi. Neke razlike idu u korist Etiopije. Prvo, jedinice od kojih se sastaoji etiopska federacija, ranije nisu postojale kao zasebne države.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Scenario Juge teško da se igdje može ponoviti. 7 naroda,tri različite vjere,kulturološke razlike,socijalne, mentalitetne,sve to je Tile strpao u isti koš i dobro odradio skoro pola stoljeća ali sve ono pometeno pod tepih je 90ih isplivalo.I nije yu gospodarstvo mogloo ... prikaži još!o opstati u promijenjenim okolnostima. Yu privreda je mogla nekako egzisitirati dok cijeli istočni blok nije bio konkurentan, međutim kad su se Česi,Mađari,Poljaci...oslobodili yu ekonomija je bila gotova