Otok Harg, koraljni greben jedva trećine veličine Manhattana, postao je epicentar nove, opasne faze rata između Sjedinjenih Država i Irana. Ovaj strateški komad kopna u Perzijskom zaljevu, kroz koji prolazi oko 90 posto ukupnog iranskog izvoza nafte, nije samo ekonomska žila kucavica Teherana, već i "krunski dragulj" kojeg predsjednik Donald Trump vidi kao ključnu polugu za ostvarenje svojih ratnih ciljeva. Nakon što su američke snage 13. ožujka izvele masovne zračne udare na vojne ciljeve na otoku, ali namjerno poštedjele naftnu infrastrukturu, sve su glasnija nagađanja o idućem koraku: potpunoj blokadi ili čak kopnenoj invaziji. No, vojni analitičari upozoravaju da bi takva operacija, unatoč američkoj nadmoći, bila iznimno riskantna i lako bi se mogla pretvoriti u samoubilačku misiju.
"Krunski dragulj" kao poluga za pritisak
Strateška važnost Harga leži u dubokim vodama koje ga okružuju, a koje omogućuju pristajanje najvećih svjetskih supertankera, za razliku od plitke obale ostatka Irana. Prekid rada terminala na Hargu značio bi trenutačni kolaps iranskog izvoza i gubitak ključnog izvora prihoda, kojim se financira i vojska i država. Upravo tu ranjivost Trump koristi kao adut. Nakon udara u kojima je uništeno više od 90 vojnih ciljeva - od protuzračnih sustava do skladišta mina - Trump je poslao jasnu poruku.
- Samo jedna jednostavna riječ, i cijevi će nestati. Dugo će im trebati da to obnove - izjavio je u Bijeloj kući, povezujući sudbinu otoka s iranskim zatvaranjem Hormuškog tjesnaca.
Ideja je jasna: držati naftnu infrastrukturu kao taoca kako bi se Teheran prisilio na otvaranje ključnog pomorskog prolaza kroz koji prolazi petina svjetske nafte. No, dok jastrebovi u Washingtonu, poput senatora Lindseyja Grahama, pozivaju Trumpa da "zauzme otok Harg i završi rat", planovi Pentagona otkrivaju da se priprema operacija golemih razmjera.
Američka sila na vratima Irana
Prema Pentagonu, prema Bliskom istoku već plove moćne amfibijsko-jurišne skupine. Prva je USS Boxer Amphibious Ready Group, koja uz nosač helikoptera USS Boxer uključuje i brodove USS Portland i USS Comstock. Na njima se nalazi oko 4500 marinaca i mornara. Njima se pridružuje i jurišni brod USS Tripoli koji nosi 31. marinsku ekspedicijsku jedinicu (MEU), specijaliziranu postrojbu s otprilike 2500 pripadnika, opremljenu borbenim zrakoplovima F-35, transporterima V-22 Osprey i jurišnim helikopterima. Procjenjuje se da bi za samo zauzimanje otoka bio dovoljan jedan bataljun od oko tisuću vojnika, no za dugoročnu okupaciju i obranu od iranskih protunapada bilo bi potrebno rasporediti svih 4.500 vojnika. U pripravnosti je i 82. zračnodesantna divizija, poznata po brzim upadima s neba.
Ove snage nisu poslane u regiju kao ukras. Jedan izraelski dužnosnik upoznat s planovima izjavio je za medije da je cilj jasan: "zauzeti otok i tjesnac". No, put od plana do realizacije prepun je smrtonosnih zamki.
Scenariji za katastrofu
Vojni stručnjaci upozoravaju da bi operacija zauzimanja Harga bila logistička i taktička noćna mora. Postoje tri glavna scenarija za iskrcavanje, a svaki je opasniji od prethodnog.
Prvi, amfibijski desant, bio bi najriskantniji. Jurišni brodovi morali bi proći kroz Hormuški tjesnac, koji Iranska revolucionarna garda (IRGC) smatra svojim dvorištem, te se probiti kroz potencijalna minska polja i napade bespilotnih letjelica, protubrodskih projektila i topništva s obale udaljene svega tridesetak kilometara. Drugi scenarij, helikopterski desant, izbjegava prijetnju protubrodskih projektila, ali bi letjelice poput Ospreya bile lake mete za protuzračnu obranu tijekom slijetanja. Budući da bi bilo potrebno više letova za prijevoz svih marinaca, Iranci bi imali dovoljno vremena da precizno naciljaju zone slijetanja.
Treća i najizglednija opcija je zračni desant padobranaca. Iako su transportni avioni na velikim visinama relativno sigurni, sami padobranci su pri spuštanju iznimno ranjivi. Snažni vjetrovi mogli bi ih odnijeti na more, a oni koji slete bili bi raspršeni i laka meta za iranske snage koje se, unatoč američkim udarima, i dalje nalaze na otoku. Dodatni problem predstavlja i civilno stanovništvo od oko 20.000 ljudi, što povećava rizik od kolateralnih žrtava i otvara mogućnost gerilskog otpora.
Zamka od pet milja
Čak i ako bi američke trupe uspjele zauzeti otok i osigurati naftne terminale, misija bi tek tada ušla u najopasniju fazu. Otok Harg, dugačak jedva osam kilometara, postao bi klopka. Američki vojnici bili bi zarobljeni na malenom komadu zemlje, na stalnom dometu iranskog topništva, raketa i dronova s kopna. Svaka evakuacija ili opskrba pretvorila bi se u scenarij nalik na "Pad crnog jastreba" ili Dunkirk.
Teheran se bori za opstanak režima, a ne za zaštitu naftne infrastrukture koju ionako očekuje da će biti uništena. Prilika da se američki bataljun drži kao talac ili da mu se nanesu golemi gubici mogla bi se iranskom vodstvu učiniti vrednijom od izgubljenih prihoda od nafte. Neki analitičari čak smatraju da bi Iranci mogli pustiti Amerikance da se nesmetano iskrcaju, a tek onda započeti s masovnim udarima kako bi ih izolirali i uništili.
Pouke Sadamovog neuspjeha
Ovo nije prvi put da je Harg na meti. Tijekom iransko-iračkog rata osamdesetih godina prošlog stoljeća, Sadam Husein je godinama pokušavao uništiti terminal na Hargu kako bi ugušio iransku ekonomiju. Iračko zrakoplovstvo, koristeći francuske zrakoplove i projektile Exocet, izvelo je stotine napada na otok i tankere oko njega. Postrojenja su bila teško oštećena, a izvoz je povremeno padao, no Irak nikada nije uspio u potpunosti zaustaviti iransku naftu niti zauzeti otok. Iranci su pokazali nevjerojatnu sposobnost brzih popravaka pod stalnom vatrom i žilavu obranu, što je na kraju prisililo Sadama da odustane od napada na sam otok i fokusira se na tankere na otvorenom moru. Ta povijesna lekcija danas stoji kao ozbiljno upozorenje Bijeloj kući.
