Kad je američki državni tajnik Marco Rubio nedavno potvrdio da administracija Donalda Trumpa doista želi kupiti Grenland, mnogima je to zvučalo kao još jedan ekscentrični ispad američkog predsjednika. No, Rubio je brzo dodao ključan povijesni kontekst koji ovu priču stavlja u potpuno drugačije svjetlo.
- Namjera predsjednika Trumpa oduvijek je bila pokušati kupiti Grenland. Nije on prvi američki predsjednik koji je razmatrao ili proučavao kako bismo ga mogli steći - poručio je.
I doista, Trumpova ideja, koju je prvi put javno iznio 2019. godine i opisao kao "veliki posao s nekretninama", nije nova. Riječ je o starom, više od stoljeća i pol dugom snu američke vanjske politike koji se periodično vraća na stol u Washingtonu. Interes SAD-a za najveći otok na svijetu, autonomni teritorij pod danskom krunom, duboko je ukorijenjen u geopolitici, vojnoj strategiji i borbi za prirodne resurse. Grenland je uvijek bio tiha patnja američkih stratega.
Sve je počelo sa "Sewardovom ludošću"
Priča počinje davne 1867. godine, neposredno nakon završetka Američkog građanskog rata. Državni tajnik William H. Seward, vizionar i gorljivi ekspanzionist u administraciji predsjednika Andrewa Johnsona, upravo je zaključio posao života: kupnju Aljaske od Ruskog Carstva za tada golemih 7,2 milijuna dolara. Taj potez, koji su kritičari podrugljivo nazvali "Sewardovom ludošću", pokazao se jednim od najisplativijih u američkoj povijesti. No, Seward nije stao na tome.
Njegov pogled bio je usmjeren još dalje na sjever. Odmah nakon Aljaske, počeo je zagovarati kupnju Grenlanda i Islanda od Danske. Već 1868. godine naručio je izvješće koje je isticalo goleme prednosti takve akvizicije: ogromna ribolovna područja, bogatstvo minerala, uključujući ugljen, i ključan strateški položaj. Seward je vjerovao da bi američka kontrola nad Grenlandom i Aljaskom stvorila pritisak na Kanadu da se i sama pripoji Sjedinjenim Državama. Ipak, ideja nikada nije formalizirana. Predsjednik Johnson bio je politički preslab, a Kongres nije bio spreman odobriti još jednu veliku kupnju. San je privremeno stavljen na čekanje.
Strateška važnost u svjetskim ratovima
Američki interes ponovno se probudio početkom dvadesetog stoljeća. Godine 1910. američki veleposlanik u Danskoj, Maurice Francis Egan, predložio je State Departmentu "vrlo odvažan prijedlog": zamjenu američkog teritorija na Filipinima, otoka Mindanao, za Grenland i Danske Djevičanske Otoke. No, s približavanjem Prvog svjetskog rata, pažnja Washingtona usmjerila se na Europu. Ipak, nekoliko godina kasnije, 1917., SAD jest kupio Danske Djevičanske Otoke za 25 milijuna dolara u zlatu, primarno kako bi spriječio da ta strateška karipska luka padne u njemačke ruke.
Pravi trenutak za Grenland došao je s Drugim svjetskim ratom. Nakon što je nacistička Njemačka 1940. okupirala Dansku, Washington je, pozivajući se na Monroeovu doktrinu, preuzeo obranu otoka kako bi spriječio njemačku kontrolu nad zapadnom hemisferom. U travnju 1941. SAD je s danskim veleposlanikom potpisao sporazum koji im je omogućio izgradnju vojnih baza. Grenland je odjednom postao neprocjenjiv. Njegove meteorološke postaje bile su ključne za predviđanje vremena u Europi i planiranje savezničkih operacija, dok su nalazišta kriolita bila vitalna za proizvodnju aluminija za zrakoplove. Amerika je uspostavila vojno-strateški protektorat koji se nikada nije u potpunosti povukao.
Ponuda teška 100 milijuna dolara
Nakon završetka rata i poraza nacističke Njemačke, Danci su očekivali da će se Amerikanci spakirati i otići. No, Washington je imao druge planove. Na horizontu se pojavila nova prijetnja - Sovjetski Savez. U jeku rađanja Hladnog rata, američki vojni stratezi shvatili su da je Grenland ključna točka na najkraćoj zračnoj ruti između SAD-a i SSSR-a, preko Arktika. Kontrola nad otokom postala je, kako je rekao jedan tadašnji senator, "vojna nužnost".
Godine 1946. administracija predsjednika Harryja S. Trumana odlučila je djelovati. U tajnosti je Danskoj poslana formalna ponuda: 100 milijuna dolara u zlatu za potpuni suverenitet nad Grenlandom. Kako su desetljećima kasnije otkrili deklasificirani dokumenti, američki vojni vrh smatrao je otok "neophodnim za sigurnost Sjedinjenih Država" i potpuno bezvrijednim za Dansku. No, danska vlada bila je šokirana. Tadašnji ministar vanjskih poslova Gustav Rasmussen elegantno je odbio ponudu riječima: "Iako Americi mnogo dugujemo, ne osjećam da im dugujemo cijeli Grenland."
Iako prodaja nije uspjela, SAD je dobio ono što je u tom trenutku bilo najvažnije. Godine 1951. sklopljen je novi obrambeni sporazum koji je Americi omogućio neograničeno korištenje i izgradnju baza. Ubrzo je niknula golema zračna baza Thule (danas Pituffik Space Base), ključna karika u sustavu ranog upozoravanja na sovjetske nuklearne napade.
Trump oživljava stari imperijalni san
Nakon Hladnog rata, strateška važnost Grenlanda kao da je izblijedjela, no nikada nije nestala. A onda se na scenu vratio Donald Trump, oživjevši stari san s novom energijom. Njegov prijedlog iz 2019. godine, koji su danski i grenlandski dužnosnici s podsmijehom odbili kao "apsurdan", izazvao je manji diplomatski skandal i otkazivanje Trumpovog državnog posjeta Danskoj. No, nakon ponovnog izbora 2024. godine, Trump je udvostručio napore, sada s novim argumentima.
Administracija tvrdi da je stjecanje Grenlanda prioritet nacionalne sigurnosti kako bi se odvratila rastuća prisutnost Rusije i Kine na Arktiku. Zbog klimatskih promjena, otapanje leda otvara nove pomorske rute i pristup golemim, neistraženim nalazištima nafte, plina i rijetkih metala. Kontrola nad Grenlandom značila bi i kontrolu nad tim resursima i rutama. Iako je Bijela kuća u jednom trenutku poručila da su "sve opcije na stolu", aludirajući i na vojnu, državni tajnik Rubio pojasnio je da je kupnja jedini cilj.
Ipak, svijet se od Sewardovog i Trumanovog vremena drastično promijenio. Grenland od 1979. ima široku autonomiju, a njegovi stanovnici, pretežno autohtoni Inuiti, jasno su poručili što misle o američkim ambicijama. Premijer Grenlanda Múte Egede bio je nedvosmislen: "Grenland pripada narodu Grenlanda. Naša budućnost i borba za neovisnost naša su stvar."
Četiri strategije EU za obranu Grenlanda
U Bruxellesu i drugim europskim prijestolnicama, Trumpova strategija opasno podsjeća na ekspanzionistički model Vladimira Putina. Kao odgovor, Europa, prema pisanju portala Politico.eu, razmatra četiri ključne strategije kako bi zaštitila suverenitet Danske i spriječila da se strateški važan arktički otok nađe pod američkom kontrolom.
Strategija 1: Pregovori i kompromis
Prva i najpoželjnija opcija jest pronalaženje diplomatskog rješenja. Ideja je da NATO posreduje između SAD-a, Danske i Grenlanda kako bi se postigao dogovor koji bi Trump mogao predstaviti kao svoju pobjedu, dok bi Kopenhagen sačuvao suverenitet. To bi moglo uključivati jačanje obrambene potrošnje na Arktiku, održavanje više zajedničkih vojnih vježbi i raspoređivanje dodatnih trupa kako bi se odgovorilo na američke sigurnosne brige. Jedan od konkretnih prijedloga koji se spominje jest i uspostava nove američke vojne baze na otoku, koja bi se simbolično mogla nazvati "Fort Trump", a zauzvrat bi Europa dobila čvršća američka sigurnosna jamstva za Ukrajinu.
Strategija 2: Financijska protuteža
Kako bi se suprotstavila američkim obećanjima o investicijama, Europa planira financijsku ofenzivu. Plan je da EU i Danska od 2028. godine više nego udvostruče svoju potrošnju i ulaganja na Grenlandu. Cilj je ojačati ekonomske i političke veze te uvjeriti lokalno stanovništvo da im europski put nudi stabilniju i prosperitetniju budućnost od neizvjesnog partnerstva s Trumpovom Amerikom. To je izravan odgovor na američku "soft power" strategiju i pokušaj da se Grenlanđane odvrati od ideje neovisnosti pod američkim patronatom.
Strategija 3: Ekonomska odmazda
Ako diplomacija i financije zakažu, Europa je spremna posegnuti za svojim najjačim ekonomskim oružjem. Riječ je o Instrumentu protiv prisile (Anti-Coercion Instrument), mehanizmu stvorenom upravo kao odgovor na trgovinske pritiske tijekom prvog Trumpovog mandata. S obzirom na to da izvoz Europske unije u SAD vrijedi stotine milijardi eura, ovaj "trgovinski bazuka" omogućio bi Bruxellesu da snažno uzvrati na bilo kakve američke carine, sankcije ili druge oblike ekonomske prisile. To je poluga koja bi potencijalnu američku akciju učinila iznimno skupom.
Strategija 4: Vojno odvraćanje
Iako se smatra najrizičnijom, i vojna opcija je na stolu. Nitko u Europi ne misli da bi se europske snage mogle vojno suprotstaviti punoj američkoj invaziji. Međutim, na zahtjev Danske, europske zemlje mogle bi poslati ograničen, ali multinacionalan vojni kontingent na Grenland. Svrha takve misije ne bi bila pobjeda u ratu, već stvaranje "efekta okidača". Fizička prisutnost europskih vojnika značila bi da bi američke snage, u slučaju napada, morale pucati na vojnike svojih saveznika, što bi imalo nesagledive političke posljedice i dramatično povećalo cijenu bilo kakve vojne avanture.
