Novo svjedočanstvo o tragičnoj smrti Tuđmanova oca

Jeste li se u osamostaljenoj Hrvatskoj sreli s Franjom Tuđmanom?

Sreo sam se upravo uoči osamostaljenja, u lipnju 1990. Radi toga sastanka doputovao sam iz Londona u Zagreb prvi put nakon 17 godina emigracije. Letio sam JAT-om, uz prilično tjeskobe: ako bi avion slučajno skrenuo prvo u Beograd, ne bi me ni Tuđman niti itko izvukao iz neke rupe u koju bi me ondje dobrodošlo pospremili. Tuđman me na preporuku nekih ljudi pozvao na razgovor o organiziranju hrvatske izvještajne agencije, koja bi preuzela ulogu Tanjuga u informiranju hrvatske televizije i novinstva.

Primio me u baroknom okružju Visoke ulice, gdje je imao sjedište kao predsjednik tada još Socijalističke Republike Hrvatske. Improvizirao sam mu nekoliko načelnih ideja kako bi se tome moglo pristupiti. Taj susret učinio mi se prikladnim da mu progovorim nešto u vezi sa smrću njegovih roditelja. Mislio sam, kao povjesničaru bit će mu pogotovu zanimljivo čuti nešto nepoznato o okolnostima vlastite obiteljske tragedije, to jest o postojanju oproštajnog pisma i rukopisnih zapisao mrtvozornika.

No čim sam počeo govoriti, on je planuo, podigao glas i zajapurio se. 'Sve je to laž!', povikao je. Počeo mi je povišenim tonom govoriti kako mu je upravo nekidan došao čovjek iz Jakovlja koji je ubio njegova oca. Po nalogu Ozne, zbog očeva hrvatstva. U plaču mu je predao hrvatski grb koji je prilikom ubojstva skinuo sa zida u kući njegovih roditelja. Nato mi reče kako nikad u životu nije bio toliko potresen kao u trenutku te ispovijesti ubojice.

Umah sam bio svjestan da sam gadno promašio, nagazio sam na opasnu emotivnu minu. Nisam znao da je o toj drami s čovjekom iz Jakovlja bilo pisano u Vjesniku, gdje je Tuđman istom pričom opovrgao nečije pisanje o samoubojstvu njegovih roditelja. Promucao sam nekakvu ispriku.

Je li Tuđman tom prilikom spominjao susret s vama u Kölnu 1977. godine, kao i putovnicu koju ste mu za to putovanje vi prepravili, s njegovom fotografijom i izmišljenim imenom?

Ni riječi o tome, a ja nisam osjetio potrebe da ga na to podsjećam. Sad je preda mnom sjedila kao na tronu osoba sasvim drugoga formata, s nastupom, manirama i načinom govora što odaju svijest o vlastitoj veličini, za razliku od onoga Tuđmana od prije dvanaest godina. Tad je djelovao pomalo ustrašeno i razgovarao s četvoricom nas kao s ljudima u koje se mora pouzdavati za svoju sigurnost i kojih pomoć treba za kontaktiranje utjecajnih političkih osoba u inozemstvu.

Za njegove knjige i brošure koje smo vani širili, u izdanju londonske Nove Hrvatske i švedskog nakladnika Bokatron, ja sam dizajnirao naslovnice; kolega Gojko Borić, u čijem domu u Kölnu smo se susreli, preveo je na njemački njegovu opsežnu knjigu 'Velike ideje i mali narodi'. Sad, u novoj situaciji izlazećega sunca Tuđmanove povijesne veličine, takve prošle trice nisu, naravno, zaslužile spomena.

Bile su zapravo dvije putovnice. Za Tuđmanov put Europom pribavio ih je Branko Salaj u Švedskoj, a ja ih prepravio promjenom fotografije i nekih podataka. Svoju jugoslavensku dao je iseljenik Josip Mataija, a švedska je bila na ime Tage Andersson (taj je na nevolju bio 20 cm niži od Tuđmana, i on se ljutio što taj podatak nismo promijenili, pa se morao kod raznih kontrola sav skutriti). Kad sam tu svoju 'rabotu' nekoliko godina kasnije spomenuo u jednom intervjuu, državotvorni propagandisti digli su na mene kuku i motiku, jedni su tvrdili da lažem, a drugi upozoravali kako ja evo sebe razotkrivam kao kriminalca i falsifikatora.