Robijali ste u novojugoslavenskim zatvorima, bez onih pogodnosti koje su uživali komunisti. Prvi zatvor kao 17-godišnjak, drugi Niš i Stara Gradiška...
Sudio me vojni sud u Nišu, na tri godine, što je za norme onoga vremena bila utješno niska kazna, pa sam otpremljen u niški Kazneno-popravni dom. Tu sam proveo godinu i pol, radeći na ciglani, a istucao sam i malo brdo kamena. Poželio sam se Hrvatske, da me mogu roditelji posjetiti, i nakon polovice kazne uspio sam izmoliti povlasticu da se preselim u Staru Gradišku.
Dok je niška 'Bela kuća' bila zatvor građen za ljude, u Staroj Gradiški, naslijeđenoj od ustaša, ljudi su bili nagomilani u mračne, vlažne, negrijane prostorije, koje su negda, u vrijeme Vojne krajine, služile kao konjušnice u sklopu granične utvrde. Vlado Gotovac, koji je tu dopao dvadesetak godina kasnije, nazvao je taj zatvor ljudskim smetištem. I režim je bio znatno gori od onoga u Srbiji, a k tomu sam dospio u odjel pod neumorno sadističkim glavnim čuvarom Jovom Golićem. Bio sam dodijeljen 'prevoznoj brigadi'.
U koloni po jedan prevozili smo na pustopoljinu izvan zidina različit otpad i istovarali balvane s teglenica iz Save. Ja sam premještaj ipak doživio kao olakšanje jer sam se našao svoj među svojima. U mojoj sobi br. 1 Drugoga odjela stiskalo se između trokatnih kreveta 40-ak političkih kažnjenika: svećenici u većini, profesori, inženjeri, advokati, nekoliko starih domobrana, većinom s kaznama iznad deset godina. Dobio sam krevet iznad Josipa Šimeckoga, koji je bio suđen s nadbiskupom Stepincem, tu je bio moj profesor glazbe s fakulteta Matija Ivšić, pa splitski kanonik monsinjor Ante Pilepić...
Doskora nam se pridružio moj stari znanac, isusovac Mijo Škvorc, glasoviti propovjednik i duhovni pisac, kasnije biskup. U slobodno vrijeme mogli smo do mile volje raspravljati o teologiji, jeziku, povijesti, literaturi... Politika nije bila tema. Meni je ta razmjerno kratka robija bila dopunski 'univerzitet'. Proširila mi je horizont, osobito upoznavanja ljudskih karaktera, a nakon 13 godina polumonaškog odgoja i šire o svijetu. Ipak, taj univerzitet nije bio nalik na onaj što su ga nekad prolazili komunisti.
Oni su imali sve slobodno vrijeme, mi smo imali prisilni rad; oni su mogli čitati i studirati, nama je bilo zabranjeno sve što je na stranim jezicima. Za to se pobrinuo Moša Pijade, koji je nekoć u Lepoglavi preveo Marxov 'Kapital'. Ja sam se ipak malo snašao. Knjižničar Zagrepčanin pomogao mi je nabaviti uljane boje da bih slikao po fotografijama njegovu familiju, i zauzvrat mi je tajno vadio ispod ključa francuske udžbenike i knjige, a tu je bila pri ruci i pomoć poliglota, prof. Slavka Siriščevića iz Splita. Naučio sam toliko francuski da sam se njime poslije nezamjenjivo korisno služio.
Od osnutka Glasa Koncila 1963. bili ste prvih deset godina glavni urednik, kasnije i odgovorni. Kakva je bila koncepcija i kakvo poslanje tih najznačajnijih vjerskih novina iz vremena socijalističke Jugoslavije?
Glas Koncila dogodio se slučajno, kao plod stjecaja niza povoljnih okolnosti. Ono što bi stari Grci zvali kairos, astrolozi sretna konstelacija, Englezi serendipity, a kršćani providnost. Slučajnom papi Ivanu XXIII., koji je bio izabran izvan svih predviđanja i očekivanja, neočekivano je sinula namisao da sazove opći crkveni sabor, koncil, kako bi se Crkva katolička pokušala pomaknuti iz svoga debelog zaostajanja za vremenom.
U Hrvatskoj, upravo u Zagrebu, u isto se vrijeme dogodila slučajna konstelacija nove generacije teologa, koji su bili svjesni još daleko veće zaostalosti naše crkvene sredine i potrebe za reformom. Da spomenem samo profesore Šagi-Bunića, Dudu, Turčinovića, Bajsića... Oni su saziv Koncila u Rimu shvatili kao signal da i kod nas treba nešto pokrenuti. Jugoslavenske vlasti prvi put su dopustile svim biskupima odlazak u Rim.
Takva je trenutačno bila opća klima u svijetu da im politički nije bilo uputno to odbiti. Bilo je to vrijeme sretne svjetske političke konstelacije, u pojavi velike trojke mirotvornog dijaloga: Kennedy, Hruščov i papa Ivan. Tako se kod nas porodila ideja da se pokuša nešto dotad u jugosocijalističkoj stvarnosti nezamislivo: stvoriti tiskane crkvene novine. Vatikansko događanje bilo je zvjezdani trenutak za to: da se domaćoj crkvenoj zajednici prenose vijesti iz Rima.
Našli su mene, koji nisam pripadao profesorskom zboru, i dovukli me iz žumberačkih brda u Zagreb da pothvat organiziram. Naravno, pristanak i odluku valjalo je ishoditi od nadbiskupa Franje Šepera, koji je to spremno prihvatio. Prije toga bio je pokrenut ručno umnažani Glas s Koncila, kojemu sam ja onda za tiskani i sadržajno obogaćeni nastavak, ujesen 1963., skinuo onaj 's'.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
I, na koncu konca, znači izvršio samoubistvo, pa sad za koga čega... Još onomad sam čuo da u Velikom Trgovišću ima najveći % u Hr psiholabilnih?
Nevjerojatno, tak odmjerenog i smirenog čovjeka pronaći.. rijetko da se nadje napisano nekaj da čovjeku zaista bude drago da je to pročitao.. recommending