Novo svjedočanstvo o tragičnoj smrti Tuđmanova oca

Kako je vaš pothvat bio primljen? Prvo od strane državnih vlasti i, drugo, od strane katoličke hijerarhije?

Uprava Borbine tiskare začudo je glatko prihvatila narudžbu za planirani dvotjednik kad sam im je, bez najave, donio u ured u Preradovićevoj ulici. Ali je onda uskočila u igru partija. Kad je gotov list već bio postavljen na strojeve, rotacija je stala. Prethodno vrlo ljubazni direktor tiskare hladno mi je priopćio da je nestalo papira. Stara oprobana smicalica u ona vremena kad je trebalo spriječiti tiskanje bilo čega politički nepoćudnog.

Što se iza kulisa događalo, do kojih razina su radili telefoni, nikad nismo saznali, no završilo je tako da je za tri dana rotacija proradila i naručenih 40.000 primjeraka bilo je uredno isporučeno na Kaptol. Naše tržište bio je prostor cijele Jugoslavije, sve katoličke župe i samostani, uključivši Sloveniju, gdje je list bio izvrsno primljen. Nešto odbijenica primili smo iz hrvatskih župa. Neki, osobito stariji svećenici, prepali su se novog načina govora o Crkvi, o obnovi, prilagođivanju novim vremenima, o dodirima, čak dijalogu s nekatoličkim kršćanima i drugim vjerama...

Mnogima je to bio šok, govor sablažnjiv za tradicionalni duh trijumfalizma i vjere u vječnu nepromjenjivost vremenite institucije Crkve. Neki su nam izražavali strah za svoju vjeru i osobito za vjeru puka. Optužbe da rušimo Crkvu i vjeru sve su se jače javljale tamo od 1969/70., kako su jačale debate o zamašnim reformskim odlukama Koncila, a i sve smo otvorenije pisali o problemima i sukobima unutar Crkve.

Čak se jedan član našeg uredništva osjetio u savjesti pozvanim da s našim pisanjem polemizira pod pseudonimom u drugom, vrlo konzervativnom glasniku. S pritužbama na Glas Koncila dolazile su novom nadbiskupu Franji Kuhariću deputacije zabrinutih starih katoličkih laika intelektualaca, slali su mu optužna i prosvjedna pisma. Vodeći ideolog koncilske reforme, koji je utjecao i na smjer pisanja Glasa Koncila, bio je profesor Tomislav Šagi-Bunić.

U vrijeme zasjedanja Koncila bio je teološki savjetnik ("peritus") nadbiskupa Franje Šepera, predvodnika biskupa iz Jugoslavije. Ta Šagijeva legitimacija nije nam u to vrijeme više bila od pomoći. Šeper je u međuvremenu postao kardinal i dobio položaj službenog čuvara vjere u Vatikanu. Kao takvoga oni zabrinuti za vjeru u Hrvatskoj bombardirali su tužbama na sve opasniju liniju Glasa Koncila, i nisu im optužbe bile sasvim bez učinka.

Jedno valja priznati: od svih udara "pravovjernih" branio nas je ustrajno nadbiskup Franjo Kuharić, koji je inače osobno bio prilično konzervativnih naziranja. Glavni udarac reformskim naporima Glasa Koncila i izdavačke kuće Kršćanska sadašnjost zadala je optužnička knjižica koju je, upravo istovremeno s Titovim karađorđevskim udarom 1971., objavio u Đakovu znameniti još predratni katolički polemičar i publicist dr. Čedomil Čekada, pod naslovom "Proigrana šansa, Fenomen Glasa Koncila u svjetlu činjenica i dokumenata".

U isto vrijeme također se naglo zaoštrio odnos komunističkih vlasti prema nama, došlo je i suđenje popularnoj novinarki Glasa Koncila Smiljani Rendić, a potom i članu uredništva Živku Kustiću. Pritisak s dviju suprotnih strana morao se odraziti na uređivanje lista. Nametnuo nam se oprez, autocenzura, žurnalističko i idejno bljedilo. Ti događaji značili su zaokret od jedne otvorene, dijaloške crkve u Hrvatskoj prema zatvaranju, postupno vraćanje staroj integrističkoj, trijumfalističkoj, polemičkoj crkvi, u krajnjem ishodu nacionalističkoj.

U to su vrijeme odnosi između vlasti i Rimokatoličke crkve bili relativno dobri, bez one napetosti i sukobljavanja, ipak, u neposrednom poraću. Kako ste ih vi doživljavali?

Nakon dvadesetak poratnih godina frontalnoga neprijateljstva između države i Crkve, kad je dobar dio svećenstva u Hrvatskoj iskusio često dugogodišnje zatvore, sredinom 1960-ih, koncilskih godina, krenulo je polagano pomicanje prema nekom dijalogu i snošljivosti i dostiglo najvišu točku prijelomne godine 1971.

Utjecala je na to i vatikanska politika pape Pavla VI., koja je težila normalizaciji odnosa s komunističkim režimima europskoga Istoka. Bila je to takozvana 'Ostpolitik'. Dok je godine 1950. papa Pio XII. proglasio kolektivnu ekskomunikaciju komunističkih vođa, dakle i Tita, Pavao VI. primio je Tita, u ožujku 1971., u svečani državnički posjet. Ni govora više o nekakvoj ekskomunikaciji, politika über alles.

Tome je prethodio Protokol između Svete Stolice i jugoslavenske vlade iz 1966. o normalizaciji i uspostavi diplomatskih odnosa. Učinjeno je to preko glava biskupa Jugoslavije, bez ikakva dogovora s njima, što je izazvalo tiho nezadovoljstvo kod hrvatskih biskupa. U Glasu Koncila taj smo Protokol prešutjeli, nikad ga nismo ni riječju komentirali. To mi je nekoliko puta prigovorio Zlatko Frid, predsjednik hrvatske Vjerske komisije, prilikom mojih posjeta na njegov poziv.

Još 1972. mi je rekao: 'Da ima Nobelova nagrada za prešućivanje, vi biste je dobili'. Na nešto, danas, kod nas aktualno podsjeća jedna formulacija iz Protokola: 'Sveta Stolica osuđuje ... svaki čin političkoga terora ili sličnoga kriminalnog nasilja, svejedno tko se njime služio.' Iz konteksta se čita da je ciljano na veze hrvatskoga svećenstva s političkom emigracijom. Ta relativizacija je mene, još dosta friškoga iz Stare Gradiške, navela da tvrdoglavo, nenovinarski, prešućujem slavni Protokol.