Novo svjedočanstvo o tragičnoj smrti Tuđmanova oca

Po svemu, odnosi između Crkve i jugoslavenske države su se tada pozitivno razvijali. Zašto nije došlo do sklapanja konkordata između Vatikana i SFRJ?

O konkordatu nije bilo govora, nikome to ne bi ni na pamet palo. Za jednu socijalističku zemlju bilo bi to ipak previše. Tada su najsvježiji presedani konkordata bili oni s Mussolinijem 1929. i s Hitlerom 1933. Kraljevina Jugoslavije je 1937. imala sasvim dogotovljen konkordat sa Svetom Stolicom, po kojemu je 'ustavom usvojena ravnopravnost katolicizma s ostalim priznatim konfesijama' (Stojadinović). Na to je patrijarh Srpske pravoslavne crkve, Varnava, poslao vladi prosvjedni memorandum, zatim na ulice Beograda izveo svoje bučne snage i osobno im stupao na čelu s visoko uzdignutim križem.

Možete li pregnantno izvesti definiciju ideološko-političke orijentacije Nove Hrvatske i Poruke u odnosu na staru ustašku emigraciju, njihove disidente koje reprezentira Vinko Nikolić, koji baš nije kiptio od demokratskog nastrojenja, nove emigrante i Brunu Bušića s njegovim revolucionarnim sljedbenicima, australske i kanadske kolonije...?

Nova Hrvatska svakako je došla kao sasvim nov vjetar u odnosu na staru emigraciju, ne samo ustašku nego i onu HSS-a. Ipak, dobar dio osobito intelektualaca iz tih redova dobro ju je primio. Vinko Nikolić, izdavač Hrvatske revije i biblioteke vrijednih knjiga, rani je obraćenik od nadobudnoga mladenačkog ustaštva, distancirao se od Pavelića, povezao se i s Novom Hrvatskom u prijateljsku suradnju. Atmosferu napadanja i optuživanja unijeli su novi emigranti.

Popularna parola bila im je: 'Ne trebaju nam novine, trebaju nam mitraljezi!' Ti redovi bili su prošarani Udbinim agentima provokatorima, koji su efektno kompromitirali pred svijetom hrvatsku težnju za neovisnošću, a i pripremili niz ubojstava, u prvom redu onih koji su ih primili u svoje 'revolucionarne' redove. Bruno Bušić, pobjegavši iz domovine 1975., došao je u London, ravno u Novu Hrvatsku, gdje je objavio prve svoje tekstove vani.

Ja sam napravio intervju s njim za te novine, snimio i njegove fotografije koje su posmrtno postale kultne. Prišao mi je s nešto suradnje poslije u Poruci. No ubrzo ga je ponio 'revolucionarni' ushit, povezao se s američkim i australskim zemljacima i oblikovao se u vodeću figuru mlade bojovne emigracije. Kao o ratničkom uzoru pisao je o Rafaelu Bobanu. Na valu nove popularnosti izabran je i u vodstvo Hrvatskoga narodnog vijeća.

Svi mi koji se s revolucionarnim pothvatima tih redova nismo slagali, što podjednako vrijedi za Novu Hrvatsku i za Poruku, obilježeni smo kao 'trećejugoslaveni'. Brunu Bušića, čiji sam tajni poštanski pretinac ispočetka držao, upozoravao sam da će ga ubiti ovi kojima se okružio kao osobnom falangom. 'Nikada', odgovorio mi je, 'mi smo neprobojna utvrda!' Domalo potom, ujesen 1978., dogodilo se ono na što sam ga upozoravao, ubijen je u Parizu od ruke jednog iz utvrde.

Jednako kao što je prije prošao Vjekoslav Luburić, alias general Drinjanin, ideal novih revolucionara. (Od Luburića je Bušić preuzeo zamisao 'pomirbe ustaša i partizana' i uspješno je lansirao u domovinsku orbitu.) U Novoj Hrvatskoj i Poruci nismo napisali retka kritike na Brunu. Kad je ubijen, sljedeći broj Poruke posvetili smo njemu. Kritike su poslije išle na adrese onih koji su na njegovoj tragediji gradili vlastite lažne veličine.

Pozivom na njega veličali su teror kao put do nacionalne slobode, što je nemisleće sljedbenike nadahnulo na lude čine i niz besmislenih tragedija. Mladen Schwartz, koji je iz Jugoslavije kao padobranac aterirao ravno među one najekstremnije i bio svesrdno primljen, proglasio je novu ideologiju nacionalne borbe pod imenom 'bušićanstvo'. Bruno Bušić kao osoba, zanosan rodoljub, tankoćutan pjesnik, pisac i povijesni istraživač, pripada u galeriju tragičnih likova hrvatskoga 'panopticuma' te zaslužuje, umjesto mitomanskih hagiografija, jednu nepristranu studioznu biografiju.

Kako se moglo dogoditi da se početkom 1990-ih, nakon pozitivnog ishoda oko formalno-pravnog stvaranja samostalne hrvatske države, dogodi tako negativan razvoj hrvatskoga društva?

U proces stvaranja države bile su odmah pozvane i spremno se uključile 'revolucionarne' snage iz emigracije te su spojene u hibrid sa strukturama jugoslavenskih tajnih služba. Razvitak hrvatskog društva nije spadao u idejni okvir tih povratnika. Revolucionari, kao i nazovi revolucionari, lijevi, kao i desni, hoće – vlast. A kako će živjeti narod, to pitanje njih ne mori. Za naše ljude profesionalno izgrađene u svijetu, promicatelje suvremene ekonomije, ljudskih sloboda i tolerantnoga društva, na koje se Tuđman godinama vani oslanjao, za njih u jednom trenutku više nije bilo mjesta.

Gurnuti su ukraj, štoviše optuživani kao plaćenici stranih služba, što sam i sâm doživio, čak od prijatelja iz robijaških dana. To nije mimoišlo ni one koji su prije popularizirali Tuđmanov lik pred dijasporom, kojoj je inače svatko jugoslavenske komunističke provenijencije bio crvena krpa. Sve to promotorima budućega predsjednika sad ništa nije vrijedilo, ako nisu bili voljni šutke se podložiti diktatu nove strukture.

Da spomenem samo primjer Tihomila Radje. Preselio se 1991. sa suprugom Francuskinjom iz Švicarske u Zagreb, pun planova da svojim znanjem i energijom pridonese izgradnji države. Francuski doktor ekonomije, politolog, mnogostrani erudit, čovjek koji je pored funkcije tajnika švicarskih proizvođača satova imao energije da godinama ispunjava stranice Nove Hrvatske, Poruke i Hrvatskoga glasa političkim i gospodarskim analizama, programatskim tekstovima i recenzijama domovinskih književnih djela.

Ozbiljno je shvatio demokraciju, gdje ne postoji jedna posvećena društvena istina, dogma diktirana iz jedne glave i jedne partije, te se počeo oglašavati sa svojim idejama i kritikama. Odgovor lakovjerno shvaćenoj slobodi javne debate bio je da je u jednom vrhovničkom govoru za javnost svrstan u red 'crnih, crvenih, žutih i zelenih vragova', to jest neprijatelja. Imao sam čast da se među nabrojenim vragovima nađe i moje ime.

Svečano su bili pozvani da se vrate u domovinu oni koji su vani napravili novce. Mnogi koji su se odazvali i imali vlastite ideje što će sa svojim kapitalom ubrzo su se vraćali otkud su došli. A što se tiče koncentracije zajedničkih društvenih dobara u rukama malobrojnih odabranika, o tome je suvišno više govoriti – za tu je pojavu davno u javnosti ustaljen naziv opće pljačke.

Što se mene tiče, onaj segment života kad sam pripadao krugu idealista, koji su se trudili narod u depresiji pripremati za nešto veliko i buduće, uspio sam potisnuti na rub svijesti. Od svega prošloga najmanje se želim prisjećati upravo epizode rada za boljitak domovine, u što mi je otišlo više od trećine života, a prijateljima Kušanu, Radji i brojnim drugima i mnogo više. Bilo je uzbudljivo i pobudno, visok cilj i nada hranili su napore i odricanja, ali je manje uzbudljivo i pobudno kad na kraju ustanoviš da je sve bio naivni optimizam, u efektu samo besplodno traćenje vremena.