Top News
1263 prikaza

U HDZ je ušao novac oligarha koje čak ni Putin ne podnosi

Ana i Tomislav Karamarko
Dusko Marusic (PIXSELL)

U jednom TV intervjuu, na pitanje o lobističkim poslovima Ane Karamarko za Ruse i kompaniju Migrit, Tomislav Karamarko šeretski se podsmijehnuo novinaru: “Ma dajte, molim vas. Ajmo biti malo ozbiljni. Je li ovo emisija za viceve?”

Tomislav Karamarko | Author: Patrik Macek (PIXSELL) Patrik Macek (PIXSELL)

Bivši šef HDZ-a nema previše impresivnih osobina, ali vještinu blefiranja razvio je do majstorstva. Na početku njegovih afera ruski su se prsti nazirali samo u dubokoj pozadini, pa su se teze o njima mogle činiti fantastičnima. 

Karamarko je vješto koristio činjenicu da su Rusi u našoj sferi skoro nevidljivi pa je pitanja o njima ocjenjivao vickastima. Stvari su, međutim, smrtno ozbiljne. 

Rusi danas drže cijelu Naftnu industriju Srbije, posjeduju rafinerije u Pančevu i Bosanskom Brodu, Lukoil je prodro na cijeli Balkan, njihov politički utjecaj u Sloveniji je ogroman (lani su Slovenci, unatoč sankcijama, primili Medvjedeva a uskoro im dolazi i Vladimir Putin). 

U Makedoniji su jako utjecajni, dok je u Hrvatskoj - još iz vremena kad je Zagreb bio glavna ekspozitura Moskve u ovoj regiji - ruski utjecaj snažniji no što se misli.

Ako bi Rusi dobili Inu, što je njihov ambasador javno poželio, Rusija bi kontrolirala cijeli Balkan, jer onaj tko drži pod nadzorom putove energije, kontrolira sve. MOL je u tom smislu prethodnica Rusa - kad Mađari kupe Inu, Rusi će kupiti i jedne i druge. 

U tom je smislu afera koja je Karamarka koštala mjesta predsjednika HDZ-a i koja je srušila Vladu, bila dio velike geopolitičke igre na terenu što ga Brzezinski naziva velikom šahovskom pločom. Karamarko je u toj igri igrao previše rusku varijantu, u čemu su presudnu ulogu odigrale dvije dame, obje crvenokose...

Iza Oksane Dvinski nazire se lik Mihaela Gucerijeva, ključne figure u ovoj priči. On spaja Sanadera, Jozu Petrovića, Tomislava i Anu Karamarko, Inu i MOL, MOL i ruske naftne kompanije, Budimpeštu, Zagreb i Moskvu u logičnu cjelinu, koja je postala nedvojbena sa zadnjom aferom - otkrićem da je Okana financirala i HDZ-ov program. 

O kakvoj se tu aktivnosti u stvari radi? Pojednostavljeno - lobisti kupuju cijele vlade, ulažući unaprijed u dobitnike, da bi potom dobili ulog, stostruko oplođen...

Svi su projekti tajni, ako ih ne tajiš, nikad nećeš ni jedan projekt napraviti. Čak ni ženi ne smijete reći, ona će to odmah reći prijateljici!

Tim je riječima ruski oligarh Mihael Gucerijev, 16. najbogatiji Rus na svijetu, “težak” 6,2 milijarde dolara, odgovorio na jedno od pitanja tužiteljice Vanje Marušić pred sudskim vijećem Ivana Turudića u svibnju 2012. Gucerijev je svojom pričom trebao izvući Sanadera od optužbe da ga je MOL podmitio za predaju Ine u mađarske ruke i da je u tome, prosljeđujući 10 milijuna eura, posredovao Robert Ježić. 

Gucerijev je sudu pričao da je Ježić dobio novac (doduše samo 5 milijuna dolara), ali od njega, kao honorar za lobiranje u korist Družbe Adrije, i da Sanader s tim nema veze. Sud mu nije povjerovao.

Gucerijev je, definitivno, najbogatiji, najživopisniji, a možda i ključni lik u fantastičnoj priči o ruskom novcu, HDZ-u i Karamarku.

Činjenica da je svojim svjedočenjem pokušao spasiti Sanadera i MOL, pak, sasvim jasno ocrtava motive i ciljeve ruskog investiranja u Karamarka i HDZ. 

No tko je Gucerijev i kakve su, zapravo, njegove veze s posrnulim Tomom? Rusko-hadezeovsku hobotnicu nije lako iscrtati, u tome nam je pomogao sugovornik upućen u zamršene odnose supermoćnih oligarha i njihovih hrvatskih kurira, ali ju je, u biti, jednostavno objasniti.

Gucerijev u Hrvatskoj ima svoje ljude koji aktivnosti vode unutar više tvrtki koje u nazivima imaju izraze Titan i Migrit. Neki od njih (ili njihovi sinovi) su i u upravi goleme kompanije Inteco koju je Gucerijev preuzeo od svog nećaka Mihaila Šiškanova.

Poslovi Ane Karamarko za tvrtku Migrit (osnovao ju je Mihail Žukov, također jedan od čelnika tvrtke Inteco) odavno su javna stvar (vlasnica Inteca je ranije bila Jelena Baturina, supruga bivšeg gradonačelnika Moskve Jurija Lužkova, ali ju je prodala našoj ruskoj ekipi, najprije Šiškanovu, za 1,2 milijarde dolara). 

Proteklih su mjeseci iz Migrita tvrdili da iza njih stoji kapital dviju židovskih obitelji, vrlo amaterski su pokušavali zamesti pravi trag svog novca, no zapravo je riječ o sinovima dvojice čelnika spomenutog Inteca. 

Mihail Gucerijev | Author: Zeljko Lukunic (PIXSELL) Zeljko Lukunic (PIXSELL)

Inteco je, pak, u strukturi B&N Group, korporacije koju vodi upravo Mihail Gucerijev, svjedok Sanaderove obrane koji je u Zagrebu na sudu tvrdio da Ježiću nije bilo dano mito za Sanadera.

A uz sve to, Gucerijev je vlasnik Rosnefta, ruske naftne kompanije koja je dugogodišnji joint venture partner mađarskog MOL-a! 

Iako je Express među rijetkim hrvatskim medijima koji su o tome prvi pisali, malo tko je u Hrvatskoj reagirao na činjenicu da je Ana Šarić zapravo radila i za čovjeka koji je svjedočio da spasi Sanadera u Zagrebu. 

Prvi put se o poslovima Ane Karamarko s Rusima počelo pisati kad je otkriveno da je ulaganje tvrtke Migrit solarna energija u nuklearku u Finskoj zaustavio finski ministar gospodarstva i bivši povjerenik za proširenje EU Olli Rehn. 

Do takve je odluke došlo, kako je objasnio, “jer je postalo jasno da financijska sredstva Migrita dolaze iz Rusije”. 

Gradnja nuklearne elektrane nije mogla dobiti zeleno svjetlo finske države ako 60 posto kapitala u gradnji nuklearke nije iz “domaćih izvora”, odnosno iz država članica Europske unije. 

Čim je 30. lipnja 2015. Migrit potpisao finalni ugovor o sudjelovanju u gradnji finske nuklearke, počele su spekulacije o tome da je zagrebački Migrit paravan za rusku državnu kompaniju Rosatom, preko koje Rusi pod krinkom domaće tvrtke iz EU - nastoje ući u biznis.

Express je tako prošle godine objavio kako su Tomislav Karamarko i njegova supruga letjeli u srpnju 2015. u Helsinki istim avionom kao i direktorica Migrit solarne energije Oksana Dvinski, koja je u Helsinki išla na nuklearni finski sastanak.

Karamarko je kasnije tvrdio da je u Finsku putovao tek kako bi “fino razgovarao”. Osim Migrita, ruska ekipa u Hrvatskoj djeluje i pod brendom Titan (Titan građenje, Titan nekretnine). 

Titan je osnovao Oleg Soločanski još 2004. godine (i on je danas u upravi Inteca), a u međuvremenu su iskazali interes za svu silu ulaganja.

Oksana Dvinski | Author: Marko Lukunić (PIXSELL) Marko Lukunić (PIXSELL)

No malo su toga doista i kupili: još prošle godine su najavljivali da će uzeti raskošno vojno odmaralište Kupare kraj Dubrovnika, pa dubrovački hotel Maestral, vojne nekretnine na Lošinju, Vilu Lovor u Lovranu, vojno odmaralište Duilovo, zadarske Šepurine, pulski Muzil, pa nekretnine u šipanskoj luci... 

Mihail Gucerijev, sasvim sigurno, sve to može platiti. Doduše, Business Insider tvrdi da je on najveći pojedinačni dužnik Sberbanke (one iste koja Todoriću daje jeftine kredite, a mogao bi i Bandićev grad Zagreb biti veliki njezin dužnik), ali si je u ožujku mogao priuštiti čak i to da svom sinu pokloni vjenčanje koje je stajalo stotine milijuna dolara! 

Svadba je uključivala nastupe Jennifer Lopez i Enriquea Iglesiasa te Stinga kao posebnoga gosta. Gucerijev svoj biznis u Rusiji vodi s bratom i nećakom te je njihova obiteljska grupa jedna od najbogatijih u toj zemlji. 

U grupi i kompaniji Inteco važnu ulogu ima i Konstantin Edel, čovjek iz tvrtke Titan građenje, iz koje je, de facto, nastao Migrit. 

Edel (i sin Grigorij je u vlasničkoj strukturi Migrita) je dobio hrvatsko državljanstvo još 2006. prema famoznom članku 12. Zakona o državljanstvu. Taj članak definira davanje državljanstva osobama od posebnog interesa za RH. Zahtjev za davanje državljanstva Konstatinu Edelu pokrenuo je Hrvatski košarkaški savez (HKS). 

U to vrijeme jedan od košarkaških dužnosnika bio je Karamarko. Da bi koincidencija bila veća, Karamarko je u to vrijeme, osim košarkaškog dužnosnika, bio i ravnatelj SOA-e, koja je ključna institucija u odobravanju državljanstva za ljude poput Konstantina Edela.

Među javnim izvorima nema nikakva traga Edelova doprinosa hrvatskoj košarci ili bilo kakva objašnjenja zašto je dobio putovnicu, ali Edel Konstatin Efimovič također je član boarda Inteco grupe!

Dakle, i on je čovjek Mihaila Gucerijeva, oligarha o kojem su svi svjetski mediji pisali kad je ženio sina Saida (28).

A bila je to doista nevjerojatna svadba: vjenčanica mladenke koštala je 25.000 dolara, a od svih dragulja i ukrasa težila je 12 kg, toliko da su joj je drugi morali nositi dok je u njoj hodala.

Cijeli restoran Safisa, jedno od najluksuznijih mjesta u ruskoj prijestolnici, obložio je Gucerijev od zida do zida, s kraja na kraj, najskupljim svježim cvijećem. Kad si već može priuštiti, neka mu, reklo bi se, koliko god njegov zavičaj, ruska republika Ingušetija, životari u najdubljoj bijedi.

Jozo Petrović | Author: Marko Lukunić (PIXSELL) Marko Lukunić (PIXSELL)

O kakvom je kulturnom sklopu riječ, postalo je jasno kad se doznalo na koji način su pronašli i odabrali nevjestu za mladoga Gucerijeva. Tražili su djevojku koja je morala biti prelijepa, sramežljiva, obrazovana, koja ne podnosi slavu, a koja je - djevica. 

I uspjeli su u naumu! Studentica stomatologije Kadija Užahovs (20) udovoljavala je traženom i pristala je udati se za prijestolonasljednika najmoćnije dinastije iz Ingušetije.

Sting je pravio društvo mladoženji i čuvao mladenkin buket. Pred restoranom je 600 uzvanika parkiralo takvu ergelu Rolls-Royceova i Bentleya kakva se rijetko viđa čak i u zaljevskim naftnim monarhijama. 

A vjenčanju su nazočili i, kao najugledniji među najuglednijima, aktualni predsjednik Ingušetije Junus-Bek Jevkurov te Ruslan Aušev, prvi predsjednik Ingušetije, koji je vladao od 1993. do 2002. Bio je to totalni trijumf danas 58-godišnjega Gucerijeva.

Oženio je jedinog sina koji mu je preostao otkad mu je kao 22-godišnjak stariji sin Džingis stradao 2007. u najblaže rečeno sumnjivim okolnostima. 

A, usto, prošle je godine svoje bogatstvo, prema Forbesu, više nego udvostručio. Za Gucerijeva zapadni mediji najčešće pogrešno navode da je Kazah.

On se doista rodio 1958. u Kazahstanu, ali od roditelja Inguša koje je Staljinov režim 1944. tamo protjerao, kao i cijeli narod, u sklopu kolektivne kazne zbog navodne kolaboracije s nacistima. 

Staljin je volio takve poteze, slično je činio i krimskim Tatarima i Čečenima te još nekima. Unatoč nepoćudnom podrijetlu, Gucerijev je bio izrazito bistar dečko.

Prvo je u Kazahstanu diplomirao kemiju, a potom u Moskvi redom ekonomiju, geologiju i pravo. Pritom je radio sve i svašta, najčešće fizičke poslove, kako bi se uzdržavao. 

Sa samo 25 godina postao je direktor tvornice u Groznom, a 1988., s jedva 30, osnovao je prvu privatnu banku u SSSR-u, usto i sa znantnim stranim kapitalom. 

U godinama kad se SSSR urušio, a bivše sovjetske republike preplavio val gangsterskog megakriminala i privatizacije u stilu osvajanja Divljeg zapada, Gucerijevu se sve otvorilo.

Osnovao je svoju B.I.N. Grupu, ušao je u naftni biznis, a 1995. izabran je i za zastupnika u ruskoj Dumi, i to za zamjenika predsjednika parlamenta.

Taj dio biografije ne predstavlja mu neku posebnu preporuku jer je u parlament ušao na listi Liberalne demokratske stranke Vladimira Žirinovskog, neslavnog ruskog ultranacionalista, rasista, agresivnog političkog šoumena kojeg i ruska i svjetska javnost pamte po tučnjavama u parlamentu, prijetnjama ubojstvom, prijedlozima da se na pobunjene Čečene tijekom Prvog čečenskog rata baca strateško nuklearno oružje i slično.

Gucerijev nije imao želuca trpjeti Žirinovskog i u 21. stoljeću, te se na izborima 1999. kandidirao kao nezavisni i opet uspio. 

No vrlo brzo sasvim se posvetio biznisu, točnije privatizaciji. Godine 2000. postao je direktor rusko-bjeloruske državne naftne kompanije Slavneft, da bi ga nakon samo dvije godine smijenili. 

Čak i tako kratko vrijeme bilo mu je dovoljno da se dočepa znatnog dijela privatizirane tvrtke i oko toga počne graditi novu naftnu kompaniju Russneft. 

Naftna platforma | Author: Pixabay Pixabay

Već 2006. Russneft je postao deveta najveća naftna kompanija u Rusiji. Proizvodio je dnevno 340.000 barela nafte, usporedbe radi, skoro kao cijela Libija danas.

Slovio je kao poslodavac koji je nudio dobre plaće, koji je ulagao u gradove u kojima je poslovao Russneft. Ali se preračunao kad se upustio u borbu za vlast u Ingušetiji.

Tadašnji predsjednik bio je Murat Zjazikov, bivši KGB-ovac i FSB-ov general, blizak Vladimiru Putinu. 

Preko noći Gucerijev je optužen za poreznu utaju od kakvih 144 milijuna dolara te je 2007. na brzinu morao prodati svoj Russneft naftnom oligarhu Olegu Deripaski za tri milijarde dolara i bježati na Zapad. 

Iste godine njegov sin Džingis navodno je stradao u prometnoj nesreći, koju istraživački novinari nisu uspjeli pronaći ni u jednom registru. 

Navodno se iz automobila čak izvukao neozlijeđen i sljedeće noći umro je u snu zbog navodnog moždanog udara.

Ruski istraživački novinari skloniji su povjerovati verziji po kojoj su mu sina ubili inguški i čečenski islamistički teroristi iz osvete što ih je Gucerijev tijekom pregovora o talačkoj krizi u školi u Beslanu 2004. gadno zeznuo nizom dezinformacija.

Tijekom krize ubijeno je 385 ljudi, od čega 186 djece. Optužbe protiv Gucerijeva za poreznu utaju odbačene su, neobičnom igrom slučaja, tek nakon što je Kremlj 2008. smijenio predsjednika Ingušetije zbog nesposobnosti i korupcije.

Gucerijev se tad vratio u Moskvu, od Deripaske otkupio svoj Russneft i povratio povjerenje Kremlja u svoj biznis. Otad mu cvjetaju ruže. 

U Ingušetiji danas nema ni jedne profitabilne tvrtke koja nije njegova. Zbog ljubavi prema poeziji i glazbi grozničavo kupuje radio i TV postaje, ponajviše u Moskvi. 

A otkako je 2015. otkupio od nećaka Mihaila Šiškanova građevinski div Inteco, postao je i građevinski magnat. 

Šiškanov i Gucerijev su, uz rodbinske veze, inače, bili i ostali jako dobri suradnici, a Inteco je tvrtka koja je u Hrvatskoj turbulentne 2012. držala vlasništvo nad svim tvrtkama Titan, kojima je direktorica bila Oksana Dvinski.

Dakle, ona ista koja je bila direktorica Migrit solarnoj energiji, koja je angažirala Anu Karamarko i koja je s Karamarkovima skupa letjela na nuklearni sastanak u Finsku...

Od hrvatskih ljudi u ovoj operaciji presudan je, dakako, bio Sanaderov prijatelj Jozo Petrović. Petrović je konstanta MOL-ove priče u Hrvatskoj. 

Ana Šarić | Author: Anto Magzan (PIXSELL) Anto Magzan (PIXSELL)

On je dugo plaćao Anu Karamarko za neke konzultantske usluge, no je li on doista plaćao konzultantske usluge ili je investirao u budućeg premijera?

Upućeni krugovi u HDZ-u tvrde da je Tomislav Karamarko bio samo “izvođač radova”, a da je Jozo Petrović, koji je Karamarku postavio nekoliko važnih kontrolora, zapravo bio pravi režiser priče.

Bulumenta “savjetnika” i “suradnika” koji su ničim izazvani iskrsavali oko Karamarka nisu tu postavljeni zato što ih je on gurao, kažu naši izvori, nego zato da Karamarko provodi ono što je dogovoreno. 

To je, ukratko, realizacija mađarskih, a dijelom i ruskih poslovnih interesa u Hrvatskoj.

U biti, cijela je kadrovska struktura koja provodi tu politiku postavljena još u vrijeme Ive Sanadera a osnovni su ciljevi ostali isti. 

Mađari imaju nekoliko jasnih ciljeva u RH. Obustava kaznenog progona Zsolta Hernadija, šefa MOL-a, na vrhu je liste prioriteta. 

Neki mediji čak su, no bez dokaza, objavili tvrdnje prema kojima su Mađari potkupili neke hrvatske suce kako bi u predmetima koji se odnose na Hernadija sudili tako da to ide njemu u prilog. 

Dokaza nema, mogu se očekivati parnice, no presude su bile povoljne. Drugi je mađarski cilj prekid arbitraže s Inom. Hrvatska u arbitraži stoji povoljno. 

Treći je njihov cilj potpuno preuzimanje Ine. Viktor Orban smatra se ruskim trojanskim konjem u EU, a ruski utjecaj nazire se u MOL-u. Uzmu li Rusi Inu, Balkan je njihov. 

Plan Tome Karamarka bio je osvajanje 76 glasova, no nije uspio. Karamarku je bilo važno da preuzme cijeli represivni sustav kako ne bi postao predmet kontrole nego subjekt nadzora.

Andrej Plenković odmah po dolasku u Zagreb, nakon otkrića afere IFO, najavio je postavljanje pitanja političke odgovornosti za prodor ruskoga kapitala u HDZ. 

Nema nikakve sumnje da će pitanje čistke “ruskih ljudi” iz HDZ-a, a osobito ruskih tokova novca, biti jedno od ključnih u njegovu mandatu. 

Zapadni saveznici Hrvatske, posebno Bruxelles i Washington, a dodatno i zbog Brexita, ne žele infiltraciju Kremlja u Hrvatsku. Nakon odlaska Britanije iz EU američka će brana ruskom utjecaju u regiji biti još jača. 

Andrej Plenković | Author: Marko Lukunić (PIXSELL) Marko Lukunić (PIXSELL)

Proteklih je godina, uostalom, bilo sasvim vidljivo da Amerika, svaki put nakon dolaska Alekseja Milera, čelnika Gazproma, u ovu regiju, šalje Amosa Hochsteina u Zagreb.

Američki čovjek za energente imao je za cilj postaviti nesavladive prepreke ruskoj infiltraciji, i to mu je u nekoj mjeri i uspijevalo. Stjepan Mesić zagovarao je naftovod DružbAdria, s ruskim kapitalom, pa je taj plan srušen.

Rusi su preko Bugarske i Srbije htjeli graditi plinovod Južni tok, pa je i ta ideja onemogućena.

Onda su do juga Europe pokušali doći plinovodom preko Turske, ali je i to otpalo. Ivo Sanader bio je pouzdan saveznik Zapada - do neke točke, a ta je točka, čini se, bilo ulaženje u savez s Jozom Petrovićem, s kojim se, prema statistici Banskih dvora, susreo čak 38 puta. 

Moguće je da je baš to bio početak Sanaderova pada. Jozu je kasnije preuzeo Karamarko, odnosno Jozo je preuzeo Karamarka, s idejom da nastave provedbu istog plana.

Karamarko, na Jozinu žalost, nije bio dorastao toj ulozi. Temeljito je isprepadao kulturnije birače, prestravio je čak i svoje biračko tijelo, a nemuštim, neartikuliranim političkim nastupima, broj mandata HDZ-a, s realnih 80-ak, sveo na šugavih 59.

Bit će da Jozo Petrović i družina sad čupaju kosu s glave i pitaju se gdje su pogriješili, no greška se golim okom vidi i s Mjeseca - izabrali su krivog čovjeka. 

Za nevolju, Karamarko je u vladu, na mjesto premijera, postavio čovjeka kojemu su geopolitičke igre vrlo brzo postale jasne, pa ih je imao snage zaustaviti - na sreću Hrvatske, čime je ako ne spriječio, onda bar odgodio, loš kraj igre...

Pitanje je i je li ovdje mjesto za epilog. Tomislav Karamarko se povukao s čelnog mjesta u HDZ-u, ali predsjedništvo, središnji odbor i nacionalno vijeće su načičkani njegovim ljudima. 

Nijednom nije priznao pogrešku u odnosu prema MOL-u i Mađarima. Nije priznao da je u sukobu interesa. Mađari, pak, neće odustati.

Oni na raspolaganju imaju bolju poziciju, više novca i cijeli niz ljudi u Hrvatskoj na koje se mogu osloniti. Samo, sad nisu na vlasti, a HDZ je preuzeo čovjek koji sugurno neće namigivati ni Budimpešti ni Moskvi. 

S Andrejem Plenkovićem igrat će se druga igra, Karamol je gotov...

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.