U Hrvatskoj postoji sud koji u roku od 16 dana predavanja žalbe donosi rješenje, sve odluke i sve što radi mogu se vidjeti na internetskoj stranici (transparentniji ne mogu biti), nadgledaju oko 17 milijardi državnih kuna godišnje, a malo tko zna da uopće postoji. Nije vic! Riječ je o Državnoj komisiji za kontrolu postupaka javne nabave, koju po drugi put vodi Goran Matešić.
Ovaj diplomirani pravnik i bivši sudac na kraju je svoga drugog petogodišnjeg mandata te za Express govori kako je u državi u kojoj je pravosuđe rak rana uspio postaviti kriterije kojih se ne bi posramile ni skandinavske zemlje.
"Ova komisija postoji 15 godina. U njoj radi 20 diplomiranih pravnika sa završenim pravosudnim ispitom i niti jedan nije zaposlen ni po kakvoj 'vezi'. Naravno da za takve stvari bude poziva i pitanja, no ovdje su ljudi zapošljavani zbog svojih sposobnosti jer smatram kako nitko ne treba očekivati da neki ljudi više potežu jer su drugi privilegirani. Toga ovdje nema i zato se ne brinem ni tko će nakon mene preuzeti komisiju. Tko god dođe pod sobom će imati profesionalce i efikasan tim", kaže nam Matešić.
Komisiju inače čini devet članova, uključujući predsjednika, koje predlaže Vlada, a imenuje Sabor. S obzirom na to da je ovo drugi puta da je Matešić vodi, pitali smo ga je li član neke stranke i kako je on došao na ovo mjesto.
"Ne, nisam član niti jedne stranke niti politički aktivist. Samo sam jednom u životu bio član političke stranke, i to u vrijeme kad cijeli svijet nije u tolikoj mjeri bio opterećen političkim zbivanjima, ali i tad mi je onaj element političke manipulacije ljudima, koji je imanentan svim strankama, smetao. Imam svoj svjetonazor, pozitivan sam sudionik društvenih kretanja, ali ne vidim si mjesto u političkoj stranci.Uostalom, nitko nikad za mene nije niti pokazao interes", rekao je nasmijao.
Sam spomen javne nabave kod većine ljudi izaziva sumnju na korupciju i namještanje natječaja. Evo što o tome kaže jedan od najvećih stručnjaka ovog područja iza kojeg je i nekoliko knjiga na tu temu.
"Trebalo bi u javnoj nabavi razbiti neke prastare tabue. Prvi je pojednostavljeni pogled na tu kompleksnu djelatnost. Crno-bijela podjela tu ne funkcionira. Nadalje treba shvatiti da javni naručitelj ima obavezu individualizirati svoj predmet nabave, nabaviti upravo ono što mu treba, ne drugo niti drugačije. To mu je zakonska obaveza koja se deklarira kao učinkovito trošenje javnih sredstava. Nadalje, ponuditelji koji se u tu sliku ne uklapaju, pokušavajući dobiti taj posao, često tu individualizaciju proglašavaju diskriminacijom. I to je temeljni sukob unutar javne nabave: individualizacija/diskriminacija. Diskriminaciju vulgarno nazivamo namještanjem. No je li riječ o namještanju ili učinkovitosti nabave pitanje je koje prožima i cijelu pravnu zaštitu. Ista kontradikcija vlada i oko izbora onoga tko će ugovor izvršavati. Želim kazati da je to dio postupka selekcije ponuda. Ne odvija li se on i kod sklapanja privatnih ugovora gdje ne postoji obaveza objavljivanja poziva na sklapanje ugovora? Vulgarnog namještanja, što bi značilo sklapanja ugovora suprotno zakonu, ima i ono se sankcionira u žalbenom postupku", priča Matešić, koji kaže da se kao mladić vidio u novinarskom, a ne pravnom svijetu.
"Sviđalo mi se istraživačko novinarstvo, pa sam već s planiranom temom došao u jedan splitski medij preko oca moga prijatelja. Bio sam tad student i nisam bio siguran čime se želim baviti u životu, ali sviđala mi se ta pomisao istraživanja, otkrivanja i neke uloge u društvu. Kad sam čuo da moram početi od sakupljanja cijena na placu, više me to nije zanimalo", kaže nasmijano.
Novinarstvo i javnu nabavu teško je usporediti, no evo kako se Matešić našao u tom svijetu.
"Moja prethodna karijera logično je vodila u pravcu pozicije na kojoj sam danas. Kao zreo pravnik s desetogodišnjim sudačkim i isto tolikim odvjetničkim iskustvom započeo sam ovaj posao i osjećao sam se izuzetno nesigurnim. Izvor nesigurnosti je bio zakon koji je posve drugačiji od drugih propisa. Bio je pisan posve drugim stilom nego ostatak zakonodavstva. Otkrivao sam i nalazio njegovu povezanost s ugovornim pravom, a u pravnoj zaštiti s temeljim procesnim i parničnim pravom. Tek tad je sve dobilo svoj smisao. DKOM je kvazisud, slobodno govoreći, u obliku upravnog tijela. Moja treća životna karijera u javnoj nabavi najuzbudljivija je i meni najdraža", kaže Matešić.
Ovaj odvjetnik, sudac i šef DKOM-a otac je dvoje djece, strastveni je ljubitelj joge, Hamleta, Mozarta, Vivaldija, Dylana... opsesivni filmofil, šetač i plivač. Slobodno vrijeme provodi na osunčanom Hvaru u krugu obitelji daleko od "ponuda i potražnji" te raznih pritisaka zbog svojih odluka.
"Već neko vrijeme svog života slobodno vrijeme provodim na Hvaru, u jednom prekrasnom malom selu u staroj kamenoj kućici i obližnjemu masliniku u obiteljskom krugu i krugu dobrih ljudi. Tamo nikad ne govorim o pravu i javnoj nabavi, tamo nikad nisam odradio niti jedan posao kao odvjetnik, tamo sam običan, neprimjetan. U tom ambijentu sam otkrio ljepotu običnog trenutka, skromnog ručka bez napetosti, proljetne večeri kad slavuji i kosovi pjevaju cijelu noć. Taj moj svijet ne poznaje 'poznate osobe iz javnog zivota' nego samo drage ljude", opisao je svoju idilu.
Matešić kao šef komisije preživio je šest premijera, a samo jednog je zanimalo što i kako DKOM radi i kako je tako efikasna.
"Prvi put sam postavljen u vrijeme pokojnog Ivice Račana. Vodio sam DKOM i u vrijeme Sanadera, Jadranke Kosor, Zorana Milanovića, Tima Oreškovića i sadašnjeg Andreja Plenkovića. Za DKOM se zanimao u svoje vrijeme samo Milanović", kaže Matešić, koji za dva mjeseca ostavlja dugogodišnje suradnike te će Vlada na njegovo mjesto predložiti novog čovjeka.
"Nakon isteka mandata promijenit ću život. Bavit ću se posve drugim stvarima. Započet ću svoju četvrtu životnu karijeru i sjećat ću se sjajnih ljudi s kojima sam radio", rekao je ovaj rođeni Dubrovčanin koji je odrastao u Boki, Šibeniku i Splitu, gdje je završio pravni fakultet.
"Novinarstvo mi je bila prva ljubav, no kasnije sam se zakačio na sistematičnost i temeljitost znanstvenog istraživanja... Sud mi je potom ispao jedino pravničko mjesto gdje se može postići sigurnost i izvjesnost odluke. Bio sam vježbenik pa sudac, a u vrijeme lustracije hrvatskog pravosuđa postao odvjetnik i počeo svoju drugu pravničku karijeru, karijeru odvjetnika. Kako mi je dalje karijera tekla, već znate", rekao je.
S obzirom na to da nam je iznosio osobne stavove, a ne mišljenje šefa Komisije, otkrio nam je i koji su po njemu ključni problemi javne nabave.
"Najprije treba kazati kako je javna nabava nužna rutina koju nitko ne voli, a koja je uvjetovana pristupom EU i nužna je. Tako se s figom u džepu i razvijala i primjenjivala. Kad se propisi donose i mijenjaju, to se čini zbog obaveze usklađivanja s europskom pravnom regulativom kao presudnim motivom. Kako će to funkcionirati ili, još bolje, koje će rezultate polučiti, koje politike promovirati, čini se, drugorazredni je motiv. Gurnuta u sferu upravnog prava, a odmaknuta od ugovornog prava i komercijalne prakse javna nabava osuđena je na suhi formalizam bez sadržaja. Otud je raditi posao s državom i to isto činiti u privatnom sektoru bitno drukčije", priča Matešić.
Dodaje da je njemu neshvatljivo da se kupoprodajni ugovori toliko razlikuju u javnom i privatnom sektoru.
"Meni je teško razumjeti zašto je sklapanje i izvršenje, npr. ugovora o kupoprodaji, toliko različito u slučajevima kad se ono odvija u javnom sektoru od tog istog posla kad se obavlja u privatnom (poduzetništvu). Tako procedura i forma postaju alibi za odgovornost, a sadržaj prestaje biti glavno ishodište. No ovo je moj pogled koji drugi možda neće dijeliti. Ali s druge strane valja kazati kako se javna nabava kod nas razvila do mjere da postaje u nekim svojim elementima referentna za EU nivo. Iznenadit ćete se, ali cijela javna nabava je potpuno digitalizirana, što je u usporedbi s drugim sektorima javne usluge, samo kad se o Hrvatskoj radi, nedostižna kategorija. Digitalizacija smanjuje mogućnost ljudskoga koruptivnog utjecaja. Nadalje, po ocjeni same Europske komisije, pravna zaštita u radu Državne komisije dobila je najviše ocjene. Krećem se u društvu kolega iz drugih država članica, i to na radnim grupama Bruxellesu, i često razmjenjujemo bilateralne posjete, pa znam na kojoj smo poziciji u odnosu na druge. Ogromne razlike, uočljivi napredak, rekao bih, postoje u odnosu na cijeli sustav od prije 15 godina, a to najbolje uočavate kad se danas usporedite s državama bivše Jugoslavije", zaključio je.
