Hotel je niknuo 1925. godine kao odgovor na potrebe putnika Orient Expressa - luksuznog vlaka koji je povezivao Pariz i Istanbul. Zagreb je bio idealna postaja, ali mu je nedostajao hotel koji će pratiti standarde tog vremena. Arhitekti Otto Rehnig i Dionis Sunko projektirali su zgradu u stilu art décoa, smjestivši je tik uz Glavni kolodvor.
Od prvoga dana Esplanade je bila više od hotela. Bila je simbol elegancije, uglađenosti i europske metropole koja je znala što znači ugostiti svijet. Ime Esplanade potječe od francuske riječi za prostrani otvoreni prostor, a to je odgovaralo lokaciji hotela na tadašnjoj praznoj površini uz kolodvor. Hotel je podignut u rekordnih 26 mjeseci. Otvoren je 22. travnja 1925. Na svečanom otvaranju prisustvovalo je 200 uzvanika, uključujući tadašnjega gradonačelnika Vjekoslava Heinzela. Hotel je već tad bio opremljen najsuvremenijom tehnologijom: 200 soba s tekućom hladnom i toplom vodom, 100 kupaonica, telefon u svakoj sobi, luksuzni apartmani, saloni i raskošna plesna dvorana ukrašena jonskim stupovima i skulpturama.
Prvi gost bio je gospodin Glück iz Osijeka, čije prezime na njemačkom jeziku znači "sreća", što je mnoge navelo da vjeruju kako je donio sreću hotelu. U ovih sto godina u hotelu su boravile brojne svjetski poznate ličnosti, među kojima su Charles Lindbergh, Josephine Baker, Laurence Olivier, Vivien Leigh, Woody Allen, kraljica Elizabeta II., Elizabeth Taylor, Richard Nixon, emír Katara, princ Albert od Monaka, Hillary Clinton, Nikita Hruščov, Alfred Hitchcock, Louis Armstrong, Ella Fitzgerald, Catherine Deneuve, Orson Welles, Richard Burton, Yves Montand, Cliff Richard, Iron Maiden, Mick Jagger i The Rolling Stones, Ike i Tina Turner, David Beckham, Cristiano Ronaldo, Guns N' Roses, Depeche Mode, Sting, Orlando Bloom, Shakira i mnogi drugi.
Pouzdano se zna da je obavještajni vrh SFRJ-a, uz suglasnost Tita, predložio njemačkoj vladi razmjenu za koju su smatrali da je Bonn neće odbiti. Četiri terorista Baader Meinhofa za osam hrvatskih ekstremista. Ali Nijemci su glatko odbili prijedlog Beograda. Brigitte Mohnhaupt, Sieglinde Hofmann, Rolf Clemens Wagner i Peter-Jürgen Brock u studenome 1978., nakon pola godine zadržavanja u Jugoslaviji, napustili su zemlju. Brigitte Mohnhaupt, recimo i to, tri godine poslije sudjelovala je u pokušaju ubojstva američkog generala Kroesena.
RAF je tijekom tri desetljeća izveo niz bombaških napada, atentata, otmica, pljački banaka i oružanih sukoba s policijom. Najintenzivnije razdoblje djelovanja bilo je krajem 1977. godine, što je dovelo do nacionalne krize poznate kao "Njemačka jesen" (Deutscher Herbst). RAF se smatra odgovornim za 34 smrti, uključujući industrijalca Hannsa Martina Schleyera, direktora Dresdner banke Jürgena Pontoa, saveznog tužitelja Siegfrieda Bubacka, policajce, američke vojnike stacionirane u Njemačkoj, kao i mnoge slučajeve kolateralnih žrtava poput vozača i tjelohranitelja. Tijekom gotovo trideset godina djelovanja ranjeno je mnogo osoba, a ubijeno je i 26 članova RAF-a ili njihovih pristaša. Iako poznatiji u javnosti, RAF je izveo manje napada od Revolucionarnih ćelija (Revolutionäre Zellen) (oteli avion pun izraelskih turista i odvezli ga u Ugandu. U akciji spašavanja poginuo brat Benjamina Netanyahua, Yonatan Netanyahu 1976.), koje su odgovorne za 296 bombaških napada, podmetanja požara i drugih akcija između 1973. i 1995. godine. Skupinu su motivirali lijevo orijentirani politički ciljevi i osjećaj da generacija njihovih roditelja nije dovoljno suočila Njemačku s nacističkom prošlošću. U kasnijim godinama neki bivši članovi RAF-a primili su podršku od Stasija (istočnonjemačke tajne službe) i drugih obavještajnih službi Istočnog bloka.
Ponekad se o RAF-u govori kroz podjelu na "generacije". Prva generacija koju su činili Baader, Ensslin, Meinhof i drugi, Druga generacija koja se pojavila nakon što je većina prve generacije uhvaćena 1972. godine i Treća generacija koja je djelovala tijekom 1980-ih i 1990-ih, sve do raspuštanja RAF-a 1998. godine, nakon smrti članova prve generacije u zatvoru Stammheim 1977. godine. Uhićenje grupe Baader-Meinhof bilo je kulminacija nategnutih odnosa SFRJ i Zapadne Njemačke te dugogodišnjeg sukoba BND-a i Udbe koja je sijala teror među dijasporom i subverzivnim elementima koji su u velikom broju obitavali baš u Zapadnoj Njemačkoj, prvenstveno u Bavarskoj. Udba je desetljećima atakirala hrvatske emigrante - ubojstva Mile Rukavine, Krešimira Tolja i Vida Maričića 26. listopada 1968. tijekom napada na ured Ujedinjenih Hrvata Njemačke (UHNj) u Münchenu. Operaciju su zajednički izveli savezni i slovenski agenti Udbe, a ključnu ulogu igrao je slovenski agent Silvo Gorenc. Sljedeće godine je isto u Münchenu ubijen političar, novinar i publicist Nahid Kulenović. Udba ga je ubila 30. lipnja 1969. godine. Kulenović je pronađen smrskane glave, mrtav, u kupaonici svoga stana, a njegov bliski suradnik, vozač i tjelohranitelj Ivan Galić je nakon toga nestao.
Ubrzo se saznalo da živi u Sarajevu i da je bio suradnik bosanskohercegovačke Udbe. Sva ova ubojstva, uključujući i Đurekovića 1983., stvorila su brojne napetosti i prosvjede Hrvata u Njemačkoj, ali i savezne vlade Bavarske. Tako je bavarski premijer Franz-Josef Strauss, mesarski sin, oficir Hitlerova Wehrmachta, veteran krvavog Istočnog fronta i općenito jedan od najvažnijih njemačkih konzervativnih političara nakon Drugog svjetskog rata, napisao pismo 28. ožujka 1982. predsjedniku Savezne vlade, ljevičaru Helmutu Schmidtu. Pod naslovom "Napadi na Jugoslavene u Saveznoj Republici Njemačkoj", Strauss je iskazao ljutnju i zabrinutost aktivnošću Udbe u njegovu Bundesländeru. - Prema zaključcima Saveznog ureda za borbu protiv kriminala, u Saveznoj Republici Njemačkoj se i dalje vrši obračun politički suprotstavljenih emigranata koji ovdje žive i jugoslavenske države, odnosno njezinih predstavnika sa svim legalnim i ilegalnim sredstvima i sredstvima nasilja u sumnjivom opsegu - opisao je Strauss makabričnu situaciju na jugu Njemačke iz početka 80-ih godina.
Udba ubila 22 hrvatska emigranta
U tom periodu njemačke vlasti procjenjuju da je Udba ubila najmanje 22 hrvatska emigranta. Bavarski premijer Strauss kaže u svojem pismu da "pogled na događaje u zadnje vrijeme potvrđuje da se napadi na Jugoslavene u Njemačkoj u najvećoj mjeri odnose na to da jugoslavenske službe sigurnosti jednostavno ubijaju članove emigrantskih organizacija". Argumentira to snažnim indicijama njemačkih sigurnosnih službi i sudskih institucija da se likvidacije tri jugoslavenska emigranta albanskog podrijetla 22. siječnja 1981. kraj Heilbronna mogu "pripisati jugoslavenskim službama, kao i ubojstvo Hrvata Kostića 9. siječnja 1981. u Münchenu". Dodaje da "Okružni sud u Saarbrückenu utvrđuje u presudi od 23. srpnja 1981. u slučaju Goreta da je potvrđen nalog za ubojstvo jugoslavenske tajne službe". Posebno ga je frustrirala tromost njemačkog pravosuđa te manjak reakcija i odgovora na djelatnosti Udbe koja se u Zapadnoj Njemačkoj totalno udomaćila.
- Takva ubojstva, inicirana od službenih jugoslavenskih pozicija, teško povređuju suverenitet SRNj te negativno i opasno utječu na unutarnji mir. Saveznoj vladi do sada očito nije uspjelo da kod jugoslavenske vlade postigne okončanje takvih terorističkih aktivnosti, iako se odgovorne njemačke institucije i dalje uspješno trude spriječiti kaznena djela protiv Jugoslavije i njezinih službenih zastupništava u Njemačkoj i od strane Njemačke, niti da uhvati počinitelje i izvede ih pred lice njemačke pravde - naveo je Strauss.
S druge strane, SFRJ je prekovremeno radila na suzbijanju bilo kakvog nacionalizma i doma i u inozemstvu. Tako je uhićenje notornih terorista u Esplanadi 1978. došlo kao "budali šamar". Naime, Beograd je odmah predložio da se pripadnici Baader-Meinhofa razmijene za osam hrvatskih ekstremista koje Udba nije stigla ubiti. Nijemci su prijedlog odbili, a iz Jugoslavije su stizale optužbe da BND radi na rušenju komunističke federacije nasred Balkana. Beograd je optužio njemačke službe da potiču hrvatske disidente na napade na SFRJ i subverzivne akcije. Na inklinaciju njemačkih službi i hrvatskih nacionalista požalio se i tadašnji jugoslavenski premijer Veselin Đuranović. Tijekom sastanka s kancelarom Schmidtom govorio je o hrvatskoj ekstremnoj emigraciji čije su aktivnosti u Njemačkoj bile usmjerene protiv jugoslavenskih vlasti. Njemački premijer spomenuo je tad da je njegova vlada učinila napore za izručenjem određenog broja osoba. SFRJ i Njemačka, kad su se Đuranović i Schmidt susreli, već su potpisale ugovor o izručenju. Ugledni Der Spiegel napisao je da je to bio jedan od onih međunarodnih poslova u kojem je demokratska vlada (naravno, Njemačka) mogla brzo zaprljati ruke.
- To se dogodilo i saveznoj vladi kad je Jugoslavija u svibnju 1978. zatražila izručenje Hrvata u egzilu koji je živio u Zapadnoj Njemačkoj od 1958. Stjepan Bilandžić imao je u to vrijeme već tri godine zatvora iza sebe jer je 1962. postavio eksploziv na zgradu jugoslavenskog zastupništva u Bonn-Mehlemu, a 1974. navodno je nabavio oružje za napade u Jugoslaviji - pisao je Spiegel uoči početka suđenja Josipu Perkoviću u Münchenu. Schmidt je onda Đuranoviću objasnio zašto je izručenje zaustavljeno.
- Za takvu odluku spomenutih sudova bila je ključna bojazan da je život ovih osoba u Jugoslaviji ugrožen (SFRJ je imala smrtnu kaznu, SRNJ nije), što su te osobe potkrijepile navodima da je njihov život i u Njemačkoj bio ugrožen - objasnio je Schmidt.
Nastavio je kako Bonn ima dojam da "jugoslavenske službe na njemačkom teritoriju čine stvari koje dolaze u konflikt s našim zakonima. U posljednje vrijeme više je osoba postalo žrtvama brojnih napada na njemačkom teritoriju". Zatim je malo spustio ton: "Nijedan njemački političar ne želi na ovome mjestu iznositi bilo kakva javna sumnjičenja jer nitko ne želi opteretiti njemačko-jugoslavenske odnose".
