Top News
30884 prikaza

Ustaški James Bond: Bio je najveći špijun NDH

Nastavak sa stranice: 1

"Amerika je stvorila mnoge emigrantske organizacije i lidere u svijetu koje je poslala u Hrvatsku. Fratar Krunoslav Draganović, tvorac ‘štakorskog kanala’ za prebjeg ustaša iz Europe u Južnu Ameriku, bio je nakon 1945. godine najveći agent CIA-e u Europi, a i u svijetu", kaže Lopušina.

Tog Draganovića, međutim, CIA je pokušala likvidirati, kao što se otarasila i drugih suradnika – šaha Reze Pahlavija, predsjednika Srbije Slobodana Miloševića i Osame bin Ladena.

"Tito je spasio Draganovića, koji je kao iskusni špijun radio i za KGB, ali i za Udbu. Umro je kao umirovljenik u Sarajevu. Koliko čujem, Hrvatska se sprema snimiti film pod naslovom ‘Fra Draganović – najveći špijun svijeta’. Draganović je bio tajni agent Vatikana, Moskve, ali i Tita te Beograda", tvrdi Marko Lopušina u intervjuu za novine iz Toronta.

Tito naredio njegovu otmicu

"Radio je za Jugoslaviju, koja ga je spasila smrti početkom 70-ih kad ga je Vatikan htio ubiti. Tito je naredio da ga Udba otme i dovede u Beograd, odakle je poslije fingiranog suđenja poslat da živi inkognito u Sarajevu."

Draganovićev odlazak u Rim se mistificira ako je riječ o detaljima, no generalno je stvar bila posve jasna. Te je godine i posljednjem naivcu postalo jasno da je rat gotov, da su Sile osovine izgubile i da se – ako je to ikako moguće – treba na vrijeme prebaciti na pravu stranu - Zapadu, Englezima i Amerikancima. Spasiti državu ili se barem spasiti od Rusa, Tita i komunizma.

Prethodni pasusi koji oslikavaju uvjerenja u obitelji Kvaternik jasan su dokaz tome. Čini se da je takvo raspoloženje naprosto “visjelo u zraku”. Ante Ciliga dao je u knjizi “Sam kroz Europu u ratu”, ratnom putopisu koji obuhvaća Sibir, Jasenovac, rad u ustaškoj Spremnosti, Beč, a potom i Berlin 1945. godine jedinstveno svjedočenje o zagrebačkim prilikama te godine.

Svi Hrvati bili su okrenuti prema Zapadu

"U Zagrebu 1942. i 1944. godine preorijentiranje NDH prema zapadnim demokracijama nije bila briga samo nekoliko tajnih kružoka. Cijela hrvatska nacija bila je usmjerena u tom pravcu. Osim komunista i Titovih pristaša, svi ostali Hrvati bili su za sporazum NDH s Anglo-Amerikancima. Da tražiš s lampom u ruci, ne bi mogao naći u to vrijeme u Zagrebu nekog Hrvata koji bi bio 100 posto pristaša Osovine. Godine 1941. polovica Zagreba izašla je u susret njemačkim četama pozdravljajući ih cvijećem i bombonima, a sad u cijelom Zagrebu nijedan germanofil", piše Ciliga.

Tu dolazimo do konteksta Draganovićeve misije. Ciliga opisuje kako je Kaptol bio vrsta releja prema zapadnim saveznicima. U tim okolnostima, 1943. godine, jasno je da je Draganovićev odlazak u Rim bio predmet općeg koncenzusa Crkve, režima i svih političkih faktora koji su imali snagu.

Ministar Vjekoslav Vrančić, koji je Paveliću u Argentini ostao vjeran do smrti, ovako opisuje Pavelićev pristanak na slanje Draganovića u Rim.

Hrvat za vezu

“Ne sjećam se nadnevka Draganovićeva odlaska, no za određivanje približnog vremena mogu se osloniti na tri pouzdane činjenice, od kojih je jedna da je Draganović potrebu svojega odlaska motivirao iskrcavanjem savezničkih trupa na Siciliji (koje je uslijedilo u noći na 10. srpnja); druga da je u Italiju otputovao putovnicom NDH, potvrđenom talijanskom ulaznom vizom; i treća da je u to vrijeme još djelovalo hrvatsko veleposlanstvo u Rimu."

Sama stvar odigrala se ovako.

Neodređenog dana onog ljeta posjetio me je u Predsjedništvu vlade Krunoslav Draganović, moj stariji kolega iz sarajevskih školskih dana, te mi otprilike rekao:

"Slušaj, Vjeko, savezničke su se trupe iskrcale u Italiji i neće potrajati dugo da se nađu u Rimu. Mislim da bi bilo dobro da se još prije njihova dolaska nađe tamo koji Hrvat, koji bi s njima uspostavio vezu i pokušao zastupati hrvatske stavove. Kako to ne može biti neka bivša službena osoba, ja sam pripravan tu dužnost preuzeti na sebe, ali za to trebam pomoć. Osim toga, mislim da sam kao svećenik pogodnija osoba nego bilo koji drugi građanin. Poznavanje jezika olakšat će mi rad."

Tražio putovnice i novac

Zatim mi je iznio svoje potrebe: hrvatska putovnica s potvrđenom talijanskom vizom i bivša jugoslavenska putovnica, također na njegovo ime, kako bi se njome mogao legitimirati. Osim toga, bila bi mu potrebna i novčana pomoć, barem za prvo vrijeme.

Odgovorio sam mu da mi se zamisao čini dobrom, ali da ne mogu dati konačan odgovor bez odobrenja poglavnika. Izvijestio sam ga. Kao što je to obično činio, saslušao me je bez prekidanja do kraja, a onda me je, uz mali podsmijeh, upitao:

"Nemaš baš nikog drugog osim njega?"

"Nemam, poglavniče", odgovorio sam poprativši i ja svoj odgovor podsmijehom.

"Da budem iskren, poglavniče, nije ni to bila moja zamisao, nego Draganovićeva. Možda je on prvi koji je na tu ideju došao i predložio je."

"Pa što ti misliš?", upitao me je poglavnik.

"Mislim da je bolje poslati njega nego nikoga, a ako se pojavi i koja druga prilika, Draganović neće biti naodmet jer se kod vraćanja u Uredu za kolonizaciju pokazao kao praktičan i vješt čovjek."

"Dobro, pošalji ga i daj mu što treba, ali obavijesti o svemu Mladena - odgovorio mi je."

Nalog sam izvršio. S putovnicama i vizom nije bilo poteškoća. Draganović je u Zagrebu dobio jedan manji iznos u talijanskim lirama, a veleposlanstvo u Rimu dobilo je daljnje upute. 

Tako je dr. Krunoslav Draganović otišao u ljetu 1943. u Rim. Njegov rad u vatikanskom Uredu za skrb te rad na spašavanju zarobljenika i izbjeglica je poznat.

  • Stranica 2/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.