Aleksandar Vučić uopće ne želi ulazak Srbije u Europu, kaže nam sugovornik dobro upućen u nijanse srpske politike, ali i srbijanske obavještajne zajednice, nakon uhićenja "hrvatskog špijuna" Čede Čolovića, i nastavlja: "On zapravo samo traži izgovor za neuspjeh Srbije na putu u EU, zato radikalizira situaciju s Hrvatskom. Napada Hrvatsku kao ‘ustašku državu’, čime nastoji pogoršati odnose s vama i time dati pokriće svojim neuspjesima, kako onima na unutarnjem planu, tako i onom vezanom za Europu. Vidjet ćete da on neće ući u EU. A u listopadu u Srbiju dolazi i ruski premijer Medvjedev. Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić nedavno je izjavio da Beograd već ima pripremljen sporazum koji će izjednačiti obaveze i prava Rusko-srpskog humanitarnog centra i predstavnika NATO-a na teritoriju Srbije... "Putin će kao idućeg predsjednika Srbije sigurno nametnuti Ivicu Dačića "nastavlja naš sugovornik objašnjavajući da je Dačić važan ruski čovjek u srpskoj vlasti. Obavještajni stručnjak s hrvatske strane dodaje: "Vučić i Dačić bili su saveznici Tomislava Karamarka. Nakon njegova političkog poraza oni su ostali bez jakih saveznika u Hrvatskoj. Andrej Plenković jest dio Europske pučke stranke, kojoj je važno samo to da pučani drže vlast u što više europskih zemalja, pa Vučić može računati na neku vrst solidarnosti, ali nije to ni približno onome što je bilo u Karamarkovo vrijeme... S druge strane, kazuje nam upućeni sugovornik, prosječni hrvatski tajni agent koji će uskoro stupiti u službu: najvjerojatnije je bivši ili sadašnji policajac, možda i načelnik, kojem se još ne ide u mirovinu... Zna da u SOA-i neće morati puno raditi, nitko neće očekivati da govori ijedan jezik ili da se služi bilo kakvim zahtjevnim softverom, pa će si onda uzeti još jedan povlašteni kredit za stan (premda možda već živi u Bandićevu stanu)... "Na neposrednom prikupljanju podataka nikad u ovoj metodologiji rada službe ne sudjeluju zaposleni obavještajci "kaže Božidar Spasić objašnjavajući slučaj Čede Čolovića.
"Oni su ti koji daju zadatke i slušaju što im pričaju operativne veze. Jedina zemlja na svijetu u kojoj zaposleni u službama obavještajnog karaktera i izravno sudjeluju u operacijama je izraelska obavještajna služba i njihov sigurnostni sustav MOSAD. Dakle jedino kod njih obavještajac je direktan prikupljač podataka. Klasičan primjer za to je slučaj uhićenja ovog hrvatskog agenta u Beogradu. Dakle, nije hrvatski operativac obavještajac prikupljao podatke već je za njega podatke prikupljalo treće lice, a on ih primao i ustupao ili analitici ili ih koristio za dalje operativne obrade "zaključuje Spasić.... Srbijanska vlada je prije tri godine osnovala Akademiju za nacionalnu bezbednost (ANB), koju je Vlada definirala kao visokoškolsku ustanovu od posebnog nacionalnog interesa. To je doista prava škola za špijune, nešto što Hrvatska nema, i o njoj se relativno malo zna. Prijemni je vrlo delikatan, pisao je nedavno srpski Newsweek, jer kandidati prolaze rigoroznu zdravstvenu provjeru, preko individualnih susreta s komisijom koju čine tri psihologa. Tek potom kandidat pristupa daljnjoj provjeri, najprije jezika i povijesti, kao i specifičnom testiranju fizičke spremnosti. Nakon svega slijedi sigurnosna provjera. Zna li se da u hrvatskim službama rade bivši poštari, mesari i prodavači karata, jasno je da bi se brzo mogla osjetiti razlika u kvaliteti rada. U interesu kandidata, njihova privatnost se štiti od tuđe radoznalosti time što se od početka prijema svi vode pod samo njima znanim šiframa. Ni profesori ne znaju kako se zovu!
Dovoljno je reći direktoru Akademije: broj xy65r je briljirao ili broj 3tz146trz je odlično savladao arapski. U školi se, jasno, doslovno uči i prisluškivanje, praćenje... Svršeni studenti ANB-a dobivaju titulu inženjera, a ne pravnika ili ekonomista. Uz arapski se uči još sedam jezika! Nastave li Srbi ovako obrazovati svoje kadrove, možda ipak obavještajci neće biti "čista bijeda", kako to opisuje jedan njihov bivši agent. A i Hrvatska bi mogla biti suočena s ozbiljnijim skandalima, pa i prijetnjama. No i dosadašnja je povijest obavještajnih i kontraobavještajnih službi u Hrvatskoj obilježena nemalim brojem afera, a šira javnost je upoznata samo s manjim brojem njih. Doduše, bilo je tu i trofejnih pobjeda. Tako je 1998. hrvatska policija u Dubravi Križovljanskoj, u močvarnom dravskom pograničnom području, usred dana zatekla dvojicu pripadnika slovenske obavještajne službe koji su ušli u Hrvatsku. U njihovu kombiju Volkswagenu proneđeni su uređaji za elektroničko izviđanje i protuelektroničko djelovanje, agenti su protjerani, a kombi je vraćen tri godine kasnije. No sramoćenje slovenskih obavještajaca je bilo puno manji skandal od nevjerojatne priče koja se zbila prije više od desetljeća, u prvome mandatu premijera Sanadera.
U medijima se nagađalo da je upravo on dao dopuštenje britanskim špijunima da u Hrvatskoj najmodernijim uređajima za prisluškivanje i praćenje telefonskog signala neometano, daleko od očiju javnosti i najvjerojatnije posve nezakonito i bez ikakve kontrole, prisluškuju sve one za koje su smatrali da bi mogli imati bilo kakve veze s tada odbjeglim generalom Gotovinom. Za tu su priliku iz Velike Britanije dovezli tri tamnoplava kombija marke Bedford, posebno opremljena za prisluškivanje mobilnih telefona. U tim je vozilima bila sofisticirana oprema vrijedna nekoliko milijuna eura. Uz svaki kombi došla su i dva operativca, stručnjaka za prisluškivanje. Cjelokupnu logistiku za taj posao navodno im je dala upravo naša obavještajna služba POA (tad joj je ravnatelj bio mladi Korčulanin Joško Podbevšek). Englezi su bili toliko sigurni u gostoprimstvo domaće hrvatske službe da čak nisu postavili niti vlastito osiguranje skupocjenih kombija preko noći. Operativci su bili smješteni u hotelu Holiday, odnosno danas Golden Tulip na Jankomiru, a kad nisu bila u akciji, vozila su bila parkirana u visokom ogradom zaštićenom parkiralištu u carinskoj zoni Robnih terminala koja se naslanja uz sam hotel. No engleski špijuni su zapali u neprilike kad su jedno jutro otkrili da im je jedan kombi potpuno onesposobljen. Naime, jedne lipanjske noći na parkiralištu Robnih terminala izgorjele su sve instalacije na skupoj opremi koja je nakon toga postala neupotrebljiva. Navodno se radilo o nenadanom strujnom udaru, no bila je to diverzija iz naših obavještajnih krugova, s jasnom porukom. Svejedno, Britanci su sa špijunažom te svojom agresivnom politikom oko Gotovine i hrvatskog ulaska u EU nastavili i kasnije, kad je POA-u preuzeo Karamarko...
Karamarko je u svome mandatu uspješno priveo kraju glavni zadatak britanske obavještajne službe "hvatanje Gotovine, a usput je navodno zaposlio i neke poznate ljude, poput supruga sestre Ane Šarić, svoje buduće supruge... Dolazak mladog diplomiranog pravnika iz splitskog odvjetništva u Zagreb iznenadio je obavještajnu zajednicu jer je novopečeni agent netom prije transfera zbog priziva savjesti civilno odslužio vojni rok! I u Hrvatskoj su razne inozemne obavještajne službe podijelile svoje interesne sfere. Tako se ruska federalna služba zanima za energetiku, kao i za vojnu suradnju Hrvatske i SAD-a. Indicije su da se glavni ruski obavještajni centar za Balkan nalazi na aerodromu u Nišu, gdje su nedavno osnovali tzv. Centar za prirodne humanitarne katastrofe. Srbe, između ostalog, zanima Ministarstvo obrane RH, Glavni stožer te vrbovanje kadrova iz bivše JNA, posebno onih koji su danas na visokim položajima u rečenim institucijama. Bila je javna tajna da se srpski centri za prisluškivanje nalaze se u Tikvešu i Karađorđevu, mjestima u blizini hrvatske granice. Slovenci se zanimaju uglavnom za hrvatske političare i hrvatske firme koje posluju u Sloveniji. Tako se 2004. otkrilo kako su Slovenci prisluškivali telefonske razgovore premijera Ive Sanadera. Navodno su Slovencima tu bili pripomogli i Nijemci. U Hrvatskoj danas postoje dvije obavještajne službe ustrojene kao agencije – SOA (sigurnosno-obavještajna agencija) i VSOA (vojna sigurnosno-obavještajna agencija).
Nakon terorističkih napada u SAD-u u rujnu 2001. godine, na primjer, Zagreb je Washingtonu dostavio popis svih vojnih pilota koji su u vrijeme Jugoslavije prošli pilotsku obuku na Zemuniku. Mahom su to bili piloti s područja Bliskog istoka. Uz to, dostavljeni su i svi podaci o vehabijama i suradnicima Bin Ladena u BiH. Washington je reagirao i ustupio Hrvatskoj sustav Watson, koji omogućuje povezivanje svih telefonskih razgovora, e-mailova, faxova koji se vode putem svih vrsta digitalnih i anolognih komunikacija, osobito mobitela u zemljama s kojima Hrvatska graniči. Premda su i Srbi znali priznati da je Hrvatska s Watsonom dobila značajnu tehnološku prednost pred drugim susjedima u prikupljanju obavještajnih informacija, najkorisnije obavještajne informacije uvijek su dostavljali živi ljudi s terena, a ne tehnologija. Hrvatsku špijunsku scenu prošle je godine potresao još jedan javni skandal, zapravo znatno opasniji od priče sa srpskim špijunom. Uoči izbora je, naime, objavljena knjiga "Vrana oko istine", potpisana pseudonimom Alfred Morgan. To jeftino izdanje, koje je došlo u ruke samo rijetkima, donosi čitav niz nevjerojatnih priča iz obavještajne zajednice, od koji su neke zastrašujuće, doista zabrinjavajuće i mnoge aktere s političke scene dovode u vezu s ozbiljnim kriminalom, pa i ubojstvima. Knjiga obiluje i nedostacima, nelogičnostima, očitim konstrukcijama, pa i neskrivenom dozom ksenofobije, naročito prema ljudima podrijetlom iz Hercegovine. Znakovito je da su recenziju i pogovore knjizi pisali Josip Manolić te bivši pomoćnik načelnika GSHV za sigurnosti i vojnu policiju, umirovljeni brigadir HV-a Drago Francisković. U knjizi se iznose nevjerojatni podaci o navodnom pokušaju atentata na predsjednika Busha u Zagrebu, očita meta knjige je Tomislav Karamarko (ali i Milijan Brkić), a imena likova je lako dešifrirati: od generala BU (pokojni Janko Bobetko, do ministra Mravojeda (Ivana Jarnjaka), Garavog (Tomislava Karamarka), Bradonje (Stjepana Mesića) do generala Kuke (generala Kruljca), generala Groma (Vladimira Zagorca), Velikog (Dražena Golemovića)...
U knjizi se čitav niz važnih ljudi povezuje s brojnim aferama, pa i zločinima, od Pukanićeva ubojstva do sotonističkih seansi. Autor knjige je, objavili su neki portali, jedan bivši obavještajac, navodeći čak i njegovo ime. No, ako je i objavio štogod točno u tom djelu (izdavač je Udruga branitelji Hrvatske čiji su članovi Željko Kekić, Zvonimir Trusić, Matija Boljkovac, Petar Stipetić, Ivo Jelić, Božo Budimir, Drago Frančišković), agent je nizom fantastičnih i netočnih priča srušio svaku vjerodostojnost sebi i svojoj ispovijesti. Tako na jednom mjestu opisuje svoje otkriće kako je MI6 srušio Margaret Thacher jer je htjela spriječiti razaranje Vukovara. No zna se da je Margareth Thacher napustila Downing Street još u studenom 1990. Velik skandal je 2012. potresao i Vojno sigurnosno-obavještajnu agenciju, tad je smijenjeno njeno čelništvo, a podignute su kasnije i optužnice protiv Darka Grdića, bivšeg šefa VSOA-e i njegova zamjenika Ognjena Preosta koje se sumnjičilo da su zloporabom položaja pronevjerili 5,3 milijuna kuna iz proračunskih sredstava namijenjenih za plaćanje doušnika. Hrvatska je i jedina zemlja u svijetu koja je javno objavila imena svojih špijuna. U Vojnom vjesniku, službenom glasilu MORH-a, ministar obrane Jozo Radoš od 31. siječnja 2002. dopustio je objavljivanje popisa 10. 000 kandidata za stambene kredite MORH-a i pritom otkrio čuvane osobne podatke stotina pripadnika Uprave SIS-a, Obavještajne uprave Glavnog stožera OSRH, Nacionalne središnjice elektroničkog djelovanja...
Velik je međunarodni obavještajni skandal zabilježen i u 2007. kad se otkrilo da su radiokomunikacije NATO vježbe "Noble Midas" koja se u listopadu te godine odvijala u Hrvatskoj, nadzirali Rusi. Slobodna Dalmacija je objavila da joj je Derek Chappell, direktor NATO-ova informacijskog centra za vježbe, potvrdio kako se u međunarodnim vodama u južnom Jadranu nalazila 75 metara duga ruska podmornica "Alrosa" iz Crnomorske flote. Smatra se kako podmornica "Alrosa" pripada klasi najtiših podmornica na svijetu. Pozitivni pomaci u radu naših službi zabilježeni su prije dvije godine, tad je"prvi put u povijesti SOA-e"tadašnji ravnatelj Agencije Dragan Lozančić javnosti predočio dokument u kojem su donijeli pregled djelovanja, te iznijeli viziju i planove daljnjeg razvoja. Doznali smo tada da je budžet 40 milijuna kuna manji u odnosu na 2013. godinu te da je 75 posto djelatnika SOA-e visoko obrazovano i da žene čine 40 posto djelatnika. Prosječna dob djelatnika SOA-e je od 35 do 50 godina, a samo 10 posto ih je starije 50 godina. Djelatnika SOA-e, neslužbeno doznajemo, ima više od 800, a manje od 900. Šefovi regionalnih centara SOA-e imaju veću plaću od općinskog suca, ali manju od županijskog suca. Djelatnici, ovisno o stažu, dođu do desetak tisuća kuna.
