Andrew Hosken, jedan od najvećih istraživačkih novinara BBC-ja, s višedesetljetnim stažem, svjedočio je svim mjestima civilizacijskih pukotina 21. stoljeća - 11. rujna, Irak, Libija, teroristički napadi u Londonu... Svjedok je iz prve ruke kaosa koji je s Bliskog istoka eksplodirao preko pola svijeta. A sad je svoj istraživački rad zaokružio knjigom “Carstvo straha - Islamska država, pogled iznutra”, pravom studijom o ISIL-u, čiji je napad i osobno iščekivao u lipnju 2014. tijekom jednog od svojih brojnih posjeta Bagdadu.
Kakva je atmosfera bila u gradu u iščekivanju napada te brutalne skupine?
Iračke sigurnosne organizacije su tada priopćile da je u Bagdadu bilo 200 terorističkih ćelija koje su čekale aktivirati se kako bi pomogle ISIL-u okupirati grad. Mnogi su tada očekivali da će Bagdad pasti. Upravo su okupirali Mosul, nekih 150 kilometara sjevernije, a malo zatim i Tikrit. Oko 80 kilometara zpadno od Bagdada ISIL je zauzeo i strateški vrlo bitnu Faludžu. Pritom je važno znati da je Mosul zauzeo već viđenom taktikom, kombinirajući vojni napad s napadima terorističkih ćelija unutar grada. Atmosfera u Bagdadu je napeta i u mnogo sretnijim vremenima. Stalno ima eksplozija automobila i ubojstava, ali u to vrijeme bilo je posebno napeto. Policijskih kontrola bilo je više nego ikada. U zraku se osjećao pravi strah. Imali smo plan evakuacije na jug, preko Kerbale. Dojam je bio da nitko ne može zaustaviti napredovanje ISIL-a. U Mosulu se iračka vojska praktično predala, a u Tikritu je ISIL pogubio nekih 1500 vojnika. Ipak, postepeno je pritisak ISIL-a oslabio, uglavnom zbog protuudara proiranskih milicija. Otada je ISIL napredovao još samo u Siriji, uz iznimku zapadnog iračkog grada Ramadija, gdje se čini da ISIL sad stoji vrlo loše.
U knjizi ste kao godinu nastanka ISIL-a naveli 1999. Koje ključne pogreške je Zapad počinio u međuvremenu da je previdio nastanak tako ekstremno agresivnog i moćnog terorističkog pokreta?
Nedavno je bivši britanski premijer za CNN govorio o nepredviđenim posljedicama invazije na Irak 2003., predvođene SAD-om, koje su pomogle nastanku ISIL-a. Skupina je postojala i ranije, ali je ta vojna invazija potaknula njeno širenje i rast. U trenutku napada na Irak skupina se još zvala Tawhid wa’l Jihad, Organizacija monoteizma i džihada. Osnovao ju je dvije godine ranije Jordanac Musab al Zarqawi, već tad iskusni i prokušani terorist, koji se borio u Afganistanu i koji je pridonio stvaranju protokalifata u iračkom Kurdistanu. 2003. je Irak kontrolirala uglavnom sunitska manjina preko totalitarne stranke Ba’ath. No već u prvim danima okupacije SAD je rasformirao stranku, kao i iračku vojsku te obavještajne organizacije, što je za tisuće ljudi značilo nezaposlenost. Otkrio sam, primjerice, američki popis od 8697 časnika kojima je bilo zabranjeno buduće zapošljavanje. Mnogi od njih priključili su se pobunjeničkim skupinama i Zarqawiju, pa su danas većina viših vođa ISIL-a bivši Ba’athovi časnici. U svjetlu činjenice da je zemlju nakon invazije Zapada preuzela šijitska manjina, važno je i to što ISIL slijedi ekstremističku verziju sunitskog islama. Zarqawi je tu uspješno iskoristio raskol između šijita i sunita. Istina je da su u novoj iračkoj vojsci i obavještajnim službama uhićivali mnoge sunitske političare, a najbolja i najvažnija radna mjesta dijelili su šijitima. Sunitske militante su progonili i razbijali i sve je više sunita pristupalo ISIL-u. Neki kritičari smatraju da je SAD trebao osigurati vladu koja bi poštenije osigurala adekvatnu zatupljenost sunita i time preduhitrila zabrinutost zbog diskriminacije. Dalje, vodstvo iračke vojske smatralo je da SAD nije trebao povući sve svoje trupe iz Iraka. Predsjednik Barack Obama je to učinio u prosincu 2011. nakon što je vlada Iraka odbila jamčiti pravni imunitet američkim vojnicima. Stručnjaci smatraju da je trebao ostaviti makar dio snaga. Usto, iračka vojska je bila toliko korumpirana i s lošim vodstvom da je postala nefunkcionalna, te je na kraju postala neposobna suprotstaviti se ISIL-u. Tu je i stanje u Siriji. Neuspjelo rješavanje tamošnje krize ISIL-u je omogućilo da tamošnji kaos iskoristi u uspostavljanju svog “kalifata”.
Ako ISIL i njegovi sateliti u Aziji i Africi nastaju u političkom vakuumu nakon vojnih intervencija Zapada, koliko je ISIL neka vrsta loše savjesti Zapada?
Zapadne vlade počinile su mnoštvo pogrešaka, ali mislim da ne bi bilo pošteno kriviti Zapad za sve. Zapad, primjerice, nije intervenirao u Nigeriji, koja trpi od Boko Harama, ni u Egiptu, gdje je ISIL aktivan na Sinaju. Zapad nije pokrenuo ustanke u Libiji, Tunisu ni Siriji nego su to bile izvorne narodne revolucije. U Libiji sam bio tijekom građanskog rata 2010. i nesumnjivo bi bez zračnih udara Zapada pukovnik Gadafi porazio pobunjenike s istoka Libije, pobio tisuće ljudi i slomio revoluciju. Je li Zapad mogao učiniti više da spriječi kaos koji je uslijedio u Libiji i uvede mir u Siriji? Moguće. Ali na Bliskom istoku postoje i problemi za koje su odgovorne zemlje iz regije i koje su pomogle usponu ISIL-a. Tu je sukob šijitskog Irana sa sunitskom Saudijskom Arabijom, Turskom i Katarom što je iskoristio ISIL. Postoji i situacija između Izraela i Palestinaca, stalne autoritarne vlade u zemljama poput Egipta, dugotrajna nezaposlenost i korupcija. Sve to pomoglo je ISIL-u prikupiti sredstva i ljude. Ne možemo Zapad kriviti za sve.
Koliko je ljudi ISIL pobio u Iraku i Siriji?
ISIL je 2013. samo u Iraku počinio 1003 atentata i više od 5000 bombaških napada, uključujući 615 automobila bombi. Skupina je bila aktivna još 2001. U kolovozu 2007. počinila je drugi najveći teroristički zločin nakon napada na Twin Towers, bombardirajući dva sela Jezida na sjeveru Iraka i pobivši oko 800 ljudi. Provodila je genocide nad kršćanima, jezidima i šijitima. Njihov sadašnji vođa Abu Bakr al Bagdadi je vjerojatno najveći masovni ubojica stoljeća. Problem je i to što vlasti često prijavljuju manje žrtava od stvarnog broja. A nitko ne pita ni koliko je ranjenih naknadno umrlo. Izvještaj The Lanceta iz listopada 2006. procijenio je da je u Iraku od nasilja poginulo više od 655.000 ljudi. Ne bi me začudilo kad bi netko rekao da je ISIL pobio između četvrt i pola milijuna ljudi.
Kakav je čovjek al Bagdadi osobno?
Izrazito opasan, nasilan i nemilosrdan čovjek, krajnje arogantan i tašt, opsjednut moći. Ljudi koji su ga ranije poznavali, opisivali su mi ga kao tihog i skromnog. Ipak, proglasio se “kalifom” koji bi imao vlast nad životom i smrti 1,6 milijardi muslimana. Sad vjeruje da je ovlašten ubiti koga poželi. Tadašnju “Islamsku državu Iraka” preuzeo je 2010. Organizacija je tada bila umalo uništena. Osim male skupine očajnih džihadista, vođe su im pobili američka vojska i sunitske trupe. Bagdadi je i ranije imao malu skupinu militanata s kojom se Zarqawiju pridružio 2006. Potekao je iz grada Samara na sjeveru Iraka, iz obitelji salafista, krajnje fundamentalističke verzije sunitskog islama. Prije rata je studirao islamsko pravo na Islamskom sveučilištu u Bagdadu i doktorirao, što mu je pomoglo u usponu kroz organizaciju. Američka vojska ga je uhitila 2004. i zatvorila ga u zatvor Bucca na jugu Iraka, gdje je upoznao mnoštvo ba’atističkih časnika koje je kasnije regrutirao u ISIL. SAD je Bagdadija pustio na slobodu nakon samo 10 mjeseci, jer mu nisu našli dokaze.
Kakva je bila uloga saudijske kraljevske obitelji i elita u usponu ISIL-a?
Saudijci su vahabistima u regiji slali velika sredstva kako bi širili svoju ekstremističku ideologiju kroz škole i učilišta za indoktrinaciju masa. Mnogi vjeruju da je ta ideologija vremenom mutirala u “takfiristički” oblik salafizma koji je usvojio ISIL. (Takfir je čin kojim se nekoga proglašava otpadnikom, op. a.). S. Arabija se strašno kompromitirala napadom 11. rujna 2001. na New York i Washington, jer je Osama bin Laden bio Saudijac kao i 15 od 19 otmičara aviona. Ne vjerujem da postoje dokazi o direktnoj potpori Saudijaca ISIL-u. Mada, ministarstvo financija SAD-a i obavješajne agencije smatraju da su saudijski državljani i organizacije bili među najvećim podupirateljima sunitskih džihadističkih skupina. Ali nije bilo konkretnog dokaza da vlada podupire ISIL.
Izbjeglički val prema EU jasno je da je uvelike prouzročio strah od zločina ISIL-a, sličnih onima al Nusre. No, što je bio okidač?
Nije samo rat pokrenuo izbjeglice prema EU. U Jordanu sam nedavno razgovarao s mnogima u izbjegličkim kampovima, očajnima zbog gladi i siromaštva, koji se unatoč opasnosti vraćaju u Siriju. Radije nego da dalje pate u Jordanu. Ove jeseni ih se u jednom trenutku dnevno vraćalo po 2000. Drugi su radije krenuli prema EU, nego da ostanu u Turskoj. A u Siriji borbe jačaju. Trenutno se procjenjuje da je tamo 1600 naoružanih skupina. Imate i zemlje poput Rusije koje tuku al Nusru i ISIL, kao i Francusku i Jordan koji udaraju po ISIL-u. To je pakao na zemlji za sve klase Sirijaca i broj izbjeglica će samo rasti.
Koliko je danas ISIL snažan diljem svijeta?
Ima organizacije koje su mu se zaklele na vjernost u Alžiru, Tunisu, Libiji i na Sinaju, kao i Pakistanu, Libanonu i Jordanu. U Turskoj i zemljama Bliskog istoka ima svoje ćelije. Kontrolira polovicu Sirije i trećinu Iraka, iako posljednjih tjedana trpi ozbiljne poraze. Neki stručnjaci vjeruju da su od proglašavanja kalifata udvostručili broj boraca. U vrijeme pada Mosula bilo ih je 30.000, danas između 50.000 i 70.000. Koliko ih ljudi podržava u Europi i SAD-u, teško je procijeniti. Nekoliko napadača u Parizu bili su Francuzi i Belgijanci. ISIL jest ekstremno ozbiljna prijetnja, ali i koristi propagandu kako bi uvjerio ljude da je snažniji nego što doista jest.
Zašto je ISIL-u bitno da objavljuje zemljopisne karte o teritorijalnim pretenzijama na zemlje poput, primjerice, Hrvatske?
Još 2006. Islamska država je objavila da joj je cilj osnivanje “kalifata” od Španjolske do Kine, ali suštinska namjera je osvajanje cijelog svijeta koliko god to ne djelovalo ni izdaleka iole mogućim. Vjeruju da cijelim svijetom treba vladati prema ISILovoj brutalnoj intepretaciji šerijatskog zakona. Ljudi u Hrvatskoj ne bi trebali imati dvojbe da ISIL prijeti njima i njihovom načinu života. U lipnju 2004. ISIL, kao Islamska država Iraka i Sirije, promijenio je ime u Islamska država kako ga ime više ne bi ograničavalo samo na Irak i Siriju. Karte im služe da im usade strah, ali im pomaže i da privuku regrute.
Računa li ISIL da će napadima u EU izazvati međuvjersko nepovjerenje, zatvaranje granica, ograničavanje građanskih prava?
Njihova politika je uvijek “podijeli pa vladaj”. Uspješno su iskoristili sektaške podjele i poticali sukobe između šijita i sunita u Iraku, Siriji, Turskoj i drugdje. Time su kod mnogih muslimana izazvali da se osjećaju nesigurno i ranjivo. ISIL-ova poruka muslimanima diljem svijeta bazira se na velikoj laži koja glasi otprilike: “Omraženi ste kamo god se nalazili. Dođite u naš kalifat i bit ćete sretni zauvijek. Živjet ćete u raju, a mi ćemo vas čuvati.” A ljudi tamo žive u jezivim uvjetima. Ubijaju svakoga koga uhvate da bježi. Mučenja, silovanja, ropstvo, posebno nad Jezidima, i brutalna smaknuća, svakodnevna su činjenica. U Europi je, pak, ISIL uspio promijeniti naše razmišljanje i način života. U Francuskoj je vlada proglasila tromjesečno izvanredno stanje. Na ulicama Pariza i Bruxellesa su vojnici. Mnogi od nas, bili u Velikoj Britaniji ili Hrvatskoj, trpjet ćemo ograničenja osobnih sloboda kao rezultat ISILovog terora. ISIL sije nesigurnost. Čak je uspio baciti sumnju i na nesumnjivi očaj izbjeglica, koje prezire kao izdajnike koji su napustili “muslimanske zemlje”. Iako postoji sumnja da su neki izbjeglice prikriveni ISIL-ovi borci, ogromna većina su očito obične izbjeglice. ISIL je uspio uzdrmati i slobodan protok ljudi i roba kroz EU. Još od 1985. Schengenski sporazum je značio Europu uglavnom bez granica. No, političari i još neki to sada propituju jer se ispostavilo da ISIL to može iskoristiti.
Tko je na kraju u stanju poraziti ISIL i kako?
Više od 60 nacija, uključujući SAD, Francusku i Rusiju, sada su u ratu protiv ISIL-a. Njegov kalifat je okružen neprijateljima. Lak odgovor je da, ako želiš uništiti ISIL, samo mu trebaš oduzeti ono za čime najviše žudi; teritorij. Međutim, ISIL je u suštini islamo-fašistička organizacija. Potrebno je poraziti i njegovu ideologiju. Isto se odnosi i na druge faktore koje ISIL iskorištava za svoje širenje; korupcija, nepravda, autoritarni režimi, duga nezaposlenost među mladima Bliskog istoka. Tu su i odnosi između muslimana i ostalih zajednica u zemljama Zapada. Usto, zatrovani su odnosi između pojedinih zemalja u regiji, kao između Turske i Saudijske Arabije na jednoj i Irana na drugoj strani. Pa onda i financiranje ISIL-a, prvenstveno naftom. Tu je i dugotrajna trauma Palestinaca, Izraela i Okupiranih teritorija. ISIL je kompliciran problem i iziskuje holistički pristup koji odgovara na sve te probleme. Ako se to ne dogodi, mnogi stručnjaci smatraju, čak ako ISIL i bude poražen, da bi na njegovo mjesto moglo doći nešto još i gore.
