Desničarenje Zorana Milanovića koje je ovih tjedan dana toliko razočaralo ljevičare i iznerviralo desničare nije ništa drugo nego kulminacija procesa koji je počeo od njegova dolaska na čelo SDP-a prije devet godina. Ono što bi netko nazvao taktikom pretvorilo se u opsesiju. Pa je tako u jeku Mesićeve i Sanaderove detuđmanizacije države i HDZ-a Milanović bio prvi SDP-ov dužnosnik koji je, kao tadašnji glasnogovornik, položio vijenac na grob Franje Tuđmana. Otad je Tuđmana branio, promovirao, hvalio, divio mu se i dao mu zračnu luku u Zagrebu.
Tek što se stišala antihaška histerija, u različitim fazama Milanović se dodvoravao Katoličkoj crkvi: odbijao je mijenjati Vatikanske ugovore i micati vjeronauk iz škola, odlazio je na mise i zaklinjao se u Boga. Ratovao je s ljevičarima i sindikalistima, uporno koketirao s Glavaševim desničarima, na prošlim izborima hvatao se za razmahao se domoljubljem, organizirao vojnu paradu i zatvorio granicu prema Srbiji, da bi sada dogurao do “dede ustaše” i priznanja da mu se “fućka” za pozdrav “Za dom spremni”. I u cijelom tom periodu od gotovo deset godina što je Zoran Milanović svime time postigao?
Pobijedio je na jednim parlamentarnim izborima. Onima koje zapravo nije mogao izgubiti. A gubio je izbore koje je morao dobiti, kao i one za koje vjeruje da ih je dobio, poput onih lanjskih. Stoga se postavlja logično pitanje: zašto Milanović toliko desničari kad mu se to gotovo nikad nije isplatilo? Zlobnici bi rekli da niti jedna ljevičarska rečenica iz njegovih usta nije zvučala autentično poput onih desničarskih, dok su se njegovi sljedbenici spremni zakleti da je to njegovo desničarenje tek lukava taktika neutraliziranja protivnika.
Premda činjenice govore da mu je taj protivnik u tom periodu tek jednom prepustio vlast. Za usporedbu, HDZ-ovo guranje prema ljevici, osobito u doba Ive Sanadera, bilo je kudikamo produktivnije od Milanovićeva navlačenja prema desnici. Ako već ljevičari nisu glasali za HDZ, nisu se previše ni trgali da glasaju za SDP, pa čak ni da izađu na birališta. Naprosto im je bilo svejedno. Još i više kad su vidjeli da se Milanović kompromitira boreći se snažnije za glasove desnice nego za njihove glasove, gazeći pritom čak i neke civilizacijske norme i političke postulate.
Kao što je spominjanje “vojnog lekara”, hvaljenje “dedom ustašom” i lakonski pristup ustaškom pozdravu protiv kojeg se ljevičari već godinama bore. Nije, dakle, ovo Milanovićevo desničarenje oko kojeg se diže buka ovih dana nikakva novost. To je samo demonstracija stare definicije ludosti: činiti na svakim izborima istu stvar i očekivati drukčiji ishod.
