Kako se utrka 00:24 RUN bliži, tako i uzbuđenje trkača sve više raste. Konačan rezultat nije toliko bitan jer svi trče za isti plemeniti cilj - pomoći bolesnoj djeci.
A kako bi pomogli malenim onkološkim pacijentima na zagrebačkom Rebru, 24sata su u suradnji s MZLZ, organizirala ovu utrku na kojoj će sudjelovati 1000 trkača, a sva sredstva od startnina donirat će Zakladi - dječja onkologija Rebro, za izgradnju novog onkološkog odijela. 00:24 RUN je spektakularna i jedinstvena utrka po tome što će se održati po noći i to na uzletno-sletnoj stazi Zračne luke ‘Franjo Tuđman.’ Start je 24 minute nakon ponoći s 28. na 29. rujna, a natjecatelji će trčati po osvijetljenoj stazi okruženi civilnim zrakoplovima i MIG-ovima, dok će ih iz zraka pratiti helikopter MUP-a.
- Sama ideja je toliko luda da je grijeh propustiti utrku - poručuje Damir Kragić koji će trčati sa suprugom Danijelom.
Posljednjih 15 tjedana priprema se za svoj prvi maraton u studenom, trči 40 kilometara tjedno, pa je za trasu od pet kilometara spreman.
- Nisam baš ljubitelj utrka na pet kilometara jer se zbog moje veće mase moram duže razgibavati i zagrijavati, što na kraju može trajati dulje od utrke. Trenirati za 42 kilometara nije isto što i trenirati za pet. Na većim duljinama prioritet je izdržljivost dok se za utrku na pet kilometara mora raditi na brzini. Više volim desetke i polumaratone, no kod prijave na ovu utrku nisam razmišljao o duljini, već o kompletnom spektaklu - kaže.
Supruga Danijela se posebno raduje utrci jer, kaže, nikad nije trčala u sličnoj atmosferi.
- Posebno je mjesto utrke, kao i to što se održava po noći, Nemamo baš priliku kao civili biti na pisti, bit će to lijepa priča - kaže.
Oboje su počeli rekreativno trčati tek prije dvije godine, a ubrzo su krenuli na prve kraće, a potom i duže utrke. Bez trčanja više ne mogu zamisliti život i svoju svakodnevicu.
- Kao dijete sam trenirao plivanje i navikao se na individualni sport, no zbog bolesti sam morao prestati. Kasnije kroz život nisam imao veće tjelesne aktivnosti, navukao sam sve one rizike infarkta i 2007. sam dobio pacemaker zbog povremenog potpunog zaustavljanja rada srca oko osam sekundi. Onda sam se riješio nikotinske ovisnosti, počeo svaku večer šetati pet kilometara kvartom u društvu supruge, a onda smo se 2017. upisali u školu trčanja - priča nam Damir koji je prošle godine otrčao i prvi polumaraton.
Svakodnevno supružnici vježbaju, a na 00:24 RUN idu opušteno, ne razmišljajući o postavljanju vlastitih rekorda.
- Duljinu od pet kilometara obično otrčim za oko 36 minuta, najbrže je bilo za 34 minute i nekoliko sekundi. Ne volim ići na utrku s mišlju o rekordima. To mi je opterećenje jer nije to važno nego onaj osjećaj zadovoljstva da si završio utrku - kaže Danijela dok suprug ovu kilometražu istrči i za nešto kraće, kako kaže, 10 sekundi ispod 26 minuta.
- Većina trkača koja će sudjelovati na utrci 00:24 RUN su kao i mi rekreativci, a kod iskusnih rekreativaca ne postoji imperativ postizanja rekorda jer znaju svoje mogućnosti i granice - dodaje Damir.
Kaže nam i kako najviše voli trčati u jesen, pri temperaturama od 12 do 14 Celzijusa.
- Ovog ljeta sam prvi put imao epizodu dehidracije zbog visoke temperature i vlažnosti kada se tijelo nije moglo hladiti. Izgubio sam znojenjem veliku količinu vode, koju u okrjepama nisam uspio nadoknaditi. Zimi je problem zagrijavanja mišića i udisanja hladnog zraka - pojašnjava.
Danijela se kroz smijeh prisjeća prvog treninga trčanja, na što je mislila da je nitko nikada neće moći natjerati.
- Taj prvi trening neću zaboraviti. Minuta trčanja, zatim minuta hoda i tako šest puta, sve skupa tristotinjak metara. Ja trčim i pitam se što mi je ovo trebalo. Prva dva mjeseca davala sam šansu svakom sljedećem treningu, nadajući se da će biti bolje i lakše. Nije bilo, ali me više nije bilo ni briga, 'zakačila' sam se na trčanje. Početna želja mi je bila da mogu tri do četiri puta tjedno istrčati pet kilometara, a kroz nekoliko mjeseci pet je lako postalo deset i više - priča Danijela.
Kao idealna godišnja doba za trčanje ističe proljeće i jesen, a pojašnjava nam i kako izgleda njezina prehrana prije utrka.
- Kada idem na kraće utrke, od pet i 10 kilometara, jedem normalno. Važno mi je da sam dobro hidratizirana. Kad je polumaraton u pitanju onda je nekoliko dana prije utrke hrana lagana, ali daje energiju, znači tjestenina. Pred samu utrku, ako je ujutro, onda je provjereni doručak sir, jaja i banana, ništa slatko i bez kave, da ne bi bilo želučanih problema. Poslije utrke važno mi je vratiti tekućinu koju izgubim - navodi Danijela, a prepričava i svoju početničku grešku koju je napravila na prvom polumaratonu lani.
- Popila sam veću količinu vode prije utrke, otišla na toalet i mislila da sve je u redu. No, nije bilo u drugom dijelu utrke. Uhvatila me sila, a organizator nije postavio WC nigdje. Srećom, trčalo se kroz grad uz kafiće pa sam uletjela u jedan i riješila problem te nastavila utrku - priča kroz smijeh.
A ponekad se zna tijekom duže utrke i sama sa sobom u glavi posvađati kad osjeti umor, ali nikad nije odustala.
- Oko polovice utrke u mojoj glavi kreće razmišljanje; "Što ti je to trebalo?", "Mogla si sada raditi nešto drugo", "Daj, molim te, tko trči u tvojim godinama?". A protuargumenti su "Pretrčala si pola pa nećeš valjda sada odustati?", "Zašto si uplatila utrku ako misliš odustati?", "Znaš kakva krasna medaljica je na cilju, ali nećeš ju dobiti ako odustaneš" - prepričava nam Danijela svoju borbu.
- Rekao bih da se radi o nekom demonu ili trolu koji figurativno sjedi na ramenu i čeka svoju priliku da nešto šapne. Zato se trenira, da se uspije, a taj trening traje mjesecima pa je jasno da uspjeh ne dolazi preko noći. Svatko može biti uspješan ako je iskren prema sebi i drugima, dovoljno uporan da vrijedno radi na postizanju cilja, bez obzira na sve prepreke. Tko jednom doživi prolazak kroz cilj uz uzvike podrške, dobivanje finišerske medalje, iskrene čestitke od trenera i kolega, taj zna o čemu govorim i to nema cijene - dodaje Damir.
Među brojnim natjecateljima bit će i Renata Vusilović, također rekreativka koja se u trčanje zaljubila prije tri godine. Od tada vježba tri puta tjedno, bilo ljeto ili zima, a ono što ističe kao posebno važno kod trkača je zdrava prehrana bogata voćem i povrćem.
- Prije utrke obično pojedem neki lagani obrok, najmanje tri sata prije trke. Ovisi , ako je utrka ujutro, onda je to zobena kaša s bananom, a ako je utrka poslijepodne ili navečer, onda lagani ručak, neka juhica, tjestenina, piletina. Popijem prije neki izotonički napitak. Prehrana i piće ovise o dužini trke. Za kratke do 10 kilometara nemam poseban režim prehrane, a dok se pripremam za polumaraton onda zadnjih nekoliko dana na jelovnik uvrstim više ugljikohidrata i pojačam hidrataciju - pojašnjava Renata.
Za upalu mišića, ističe, uvijek ima magnezij u džepu.
- Nakon treninga uvijek popijem magnezij klorid rastopljen u vodi. Dobro je i magnezijevo ulje pa njime masirati noge. A najbitnije od svega je napraviti dobro i pravilno istezanje. Prije svakog trčanja jako je bitno zagrijati se i razgibati kako ne bi došlo do ozljeda. Lagano trčkaranje, nekoliko čučnjeva, razgibati noge, ruke, vratni dio... - poručuje.
Što se tiče odustajanja, kaže nam kako o tome nikad nije razmišljala te da to ne dolazi u obzir.
- Sama sebi dajem poticaj, bodrim se u mislima. Teško je i onima oko mene pa kad vidim da i ostali trče, trčim i ja dalje. A najveći poticaj zapravo daju navijači uz stazu, svaki onaj pljesak, uzvik ohrabrenja daje vjetar u leđa i snagu za dalje - kaže Renata.
Jako je uzbuđena i Vedrana Čorak.
- Veseli me što je utrka u ponoć, to većina nas trkača posebno voli, pogotovo u ovo ljetno vrijeme kada su temperature tijekom dana visoke. Super je što će uz stazu biti MIG-ovi i svjetla reflektora, to mi zvuči potpuno nestvarno, a ako se ne varam, ovo je prvi puta da se utrka održava na takvom mjestu - kaže Vedrana te dodaje kako je humanitarni karakter utrke 00:24 RUN posebno motivirao jer svojim sudjelovanjem ujedno čini dobro i drugima.
I ona je rekreativka te vježba tri do četiri puta tjedno po pet ili više kilometara. Kad je upisala školu trčanja, otkriva nam da joj je prvo bilo jako dosadno.
- Djelovalo mi je dosadno jer se više hoda nego trči, ali učili su nas tehniku trčanja, disanja i da nije cilj krenuti naglo nego po malo. I tako sam već nakon šest mjeseci istrčala svoj prvi polumaraton. Bio je to neopisiv osjećaj! U šest mjeseci od 0 do 21 kilometar u komadu - prisjeća se ističući kako na ovoj utrci neće ganjati vlastiti rekord.
- Idem uživati u atmosferi. Najbolje vrijeme na pet kilometara mi je nekih 26 minuta, iako mislim da mogu bolje - kaže Vedrana.
I ona prije utrke lagano jede.
- Prije utrke obično pojedem šnitu ili dvije kruha sa maslacem i medom ili marmeladom, to mi se pokazalo kao najbolje. I barem dva do tri sata prije utrke jer nije zgodno trčati punog želuca - naglašava ova trkačica.
Najbitnije u utrci, dodaje, je ne odustati.
- Bilo je dana kad sam pukla i hodala-trčala. Ali sam utrku završila. Najbitnije je ne odustati. Često sama sebe podsjetim koliko ljudi nije u mogućnosti trčati ili hodati iz nekog razloga i onda stisnem. Za njih - kaže Vedrana.
Akciju možete i vi podržati doniranjem sredstava na humanitarni račun IBAN: HR6723600001300132456, uz naznaku ‘Donacija za Zakladu’.
Generalni pokrovitelj utrke je Konzum, partneri projekta su INA, HEP, A1, Kala i Slatinska banka, a Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i Ministarstvo unutarnjih poslova su prijatelji utrke.
A sve informacije pratite i dalje na službenoj stranici utrke www.0024run.hr i na Facebooku jer vas u narednom periodu čekaju ekskluzivna iznenađenja.
