Krvi se u Hrvatskoj godišnje prikupi oko 72.000 litara, recimo da je to 72 tona krvi, što bi bilo nešto više od dvije pune cisterne za prijevoz goriva od 35.000 litara. Koliko je kritično po bolnicama uvijek imati dovoljne količine krvi, pokazuju redoviti apeli ustanova poput HZTM-a.
Ne smije je biti previše, ne smije je biti premalo, a pritom treba imati na umu i sve ono što proizlazi iz grupa koje su univerzalni donatori (0) ili univerzalni primatelji, kao i sve moguće kombinacije između njih. Pa onda još doba godine, spremnost na iznenadne situacije, planiranje tolikog i tolikog broja operacija, i to takvih i takvih, uz moguće potrebe za toliko i toliko krvi...
Prije nekoliko godina po prvi se put pojavila razrađena zamisao kako bi se moglo manipulirati krvlju na takav način da je može primati svatko. Bez obzira od kakvog je donatora napunjena vrećica s tih 4,5 decilitara. To je sada napokon uspjelo skupini istraživača oko Stephena Withersa, biokemičara s University of British Columbia (UBC), donosi “Nature”.
Dosadašnji pokušaji nisu posebno proslavili svoje autore, jer se pokazalo da enzimi koji su ranije bili poznati kao oni za uklanjanje problematičnih molekula šećera iz krvi, nisu bili posebno učinkoviti. To je značilo da postupci nisu bili isplativi. A onda su na scenu stupili Whiters i društvo. Nature ne objašnjava što ih je ponukalo da za boljim enzimima krenu tragati po crijevima, ali oni su to učinili.
Pronašli su u crijevima bakterije kod kojih su primijetili da uz stijenke tih vijugavih “tunela” probavnog sustava, vrijedno proždiru mucine. Mucini su glikoproteini velike molekulske mase koju čine dugi polipeptidni lanac i još neke sitnice, te su sastavni dio sluzi u ljudskom organizmu. Ključno je bilo to primijetiti i onda razviti tu ideju u nešto primjenjivo.
Postdoktorand Peter Rahfeld prikupio je odgovarajući DNK iz stolice određene osobe, nadajući se da će uspjeti aktivirati i gene koji stoje iza mehanizma dotičnih bakterija koje se hrane mucinima u ljudskim crijevima. Pa je DNK pažljivo isjeckao. Pa je fragmente poubacivao u primjerke jadne Escherichije coli, kojom se poigrava u laboratoriju kako kome padne na pamet.
I onda su dugo sjedili i promatrali da li možda koja od genetski obogaćenih bakterija radi nešto neobično molekulama šećera koji definiraju krvnu grupu A. Jako su dugo promatrali. I nisu primijetili ništa. Nekome je potom palo na pamet da bi mogli kombinirati dva mehanizma dobivenih enzima odjednom i, paf, šećer je naglo nestao. Kad su postupak ponovili s ljudskom krvi, dogodilo se isto.
Ispalo je da enzimi potječu iz crijevne bakterije Flavoniflactor plautii, a ako taj enzim s krvnom grupom A čini to što čini, to znači da odjednom više nije samo davatelj krvi s krvnom grupom 0 univerzalni donator, nego uz ovaj postupak to može postati i svaki nositelj krvne grupe A.
Ovo do čega su istraživači došli, definitivno još nije gotov posao. U prvom redu sada im predstoji provjeriti na koji način tijekom postupka mogu biti sigurni da je uklonjena svaka molekula koja definira grupu A, kako ne bi došlo do neželjenih posljedica po primatelja krvi na takav način pretvorene u krvnu grupu 0.
Sasvim precizno govoreći, da bi netko bio doista pravi univerzalni donator, morao bi imati krvnu grupu 0 i još Rh -. Da bi netko bio univerzalni primatelj, morao bi imati AB +. No, na tom mjestu kreće komplicirana priča s antitijelima, bjelančevinama i reakcijama u raznim kombinacijama.
Učestalost krvnih grupa u svjetskom čovječanstvu je inače ovakva: 0+ 38,67 posto ljudi, A+ 27,42 posto ljudi, B+ 22,02 posto, AB+5,88, 0- 2,55 posto, A- 1,99 posto, B- 1,11 posto i AB- samo kod 0,36 posto ljudi na svijetu.
