"Lijek protiv raka traži se na pogrešan način!"

Možda da nam o tome nešto kažete na vlastitom primjeru…

Kao i svima, meni se sve najvažnije u životu jednostavno dogodilo. Ja nisam izabrao ni jajnu stanicu ni spermij iz kojih sam nastao, nisam izabrao gene, ni roditelje, ni kulturu, ni geografiju u kojoj sam rođen, ni religiju, ni način pjevanja, iako mi je sve to važno. U toj lutriji gena, roditelja, geografije, postoje peh i sreća. No zbog toga ne treba biti fatalist. Što bi trebao sa svojim životom uraditi onaj koji se rodi s teškim fizičkim ili mentalnim hendikepom? On neće postati olimpijski pobjednik ni Einstein, no nešto može uraditi od svog života uz pomoć društva. Mi nismo krivi za ono što postanemo niti smo zaslužni za svoje talente. Slaviti neke ljude, pogotovo sistem zvijezda, jednako je glupo kao da osudimo hendikepiranu djecu. Onaj koji se rodio zakinut nije to zaslužio, kao ni onaj koji posjeduje talent. Ne kažu nam elementarne stvari. Pasteur je lijepo rekao: 'La chance sourit aux esprits preparés', što znači: 'Sreća se smiješi pripremljenom umu'. To znači: ako vam ptica sreće proleti ispred nosa, a vi za to vrijeme spavate, nećete ni znati da ste nešto propustili. Treba biti budan, reaktivan, aktivan… Koja god bila vaša početna točaka - a za nju niste ni zaslužni ni krivi - od nje možete nešto napraviti, pogotovo ako je kulturna sredina takva da to omogućava, ako je tolerantna i ima razumijevanja i empatije.

Nel Pavletić/PIXSELL

Što je po vama najveći uspjeh biomedicine svih vremena?

Bez sumnje vakcine i antibiotici. Vakciniranje je spriječilo ulazak virusa u organizam, a antibiotik je spriječilo razvoj bakterije nakon infekcije. Tjedan dana pijete antibiotik i bakterija nema, problem je riješen. I vakcine i antibiotici otkriveni su u low tech dobu, tehnologija nije mogla biti na nižoj razini. Nije postojala ni riječ imunitet, toliko o znanju, ali je bilo zdravog razuma i hrabrosti. Jeneer i Pasteur su isprobali vakcine na sebi, a Salk je protiv dječje paralize vakcinirao najprije sebe pa svoju djecu. To su ovi pioniri infektivnih bolesti riješili na najprimitivniji način, ali uz zdrav razum. Hoću reći da razvijamo kulturu u kojoj se gubi zdrav razum, pa je glavni hit umjetna inteligencija, artificial inteligence. Bilo bi zdravo da priznamo da se gubimo u izobilju svega i svačega, a intuitivno osjećamo da smo razdrmani i da idemo prema eusocijalnom društvu, kao ono kod mrava i pčela. Bit ćemo pod kontrolom, unutar mravinjaka nema tučnjave, nema ratova, to je uređeno društvo kakvo su Huxley i Orwell lijepo opisali. Brže nego što mislimo, ide se prema eusocijalnom društvu, u kojem će biti toliko kontrole da ljudi neće niti znati da im fali sloboda. Jedno pitanje me muči: Tko će biti vlasnik te umrežene mreže, te megamreže, koja će vjerojatno biti globalna i zove se globalizacija. Tko će biti kraljica, koja kod pčela živi trideset puta dulje nego radilice. Tko će biti vlasnik te mreže, tko će biti moj vlasnik?

Mislite li da postoje tajna društva koja upravljaju svijetom?

To je interesantno pitanje, i zato uživam u izolaciji. Izolirao sam se u slobodu u Splitu, mnogo veću nego što sam je imao u Parizu. U MedILSu se borim za zdravlje a ne protiv bolesti. I zato su moji projekti drukčiji od drugih. Nikad ne treba očajavati. Deset godina sam se borio. Svako je blagostanje relativno. Naše prvo blagostanje trajalo je godinu dana kad je premijer Sanader okupio direktore velikih hrvatskih firmi i rekao: 'Dosad ste plaćali za Dinamo, Hajduk, teatar i simfonijski orkestar, a sada dajte za istraživanja jer imamo sreću da nam dolazi čovjek s toliko znanja'. Od tada ništa, dapače upravo obratno. Godinama smo jedva preživljavali; jako sam selekcionirao koji eksperiment napraviti, jer nema novca, a moraš puno puta promašiti jer se radi o nepoznatom… Za to vrijeme imao sam mnogo slobodnog vremena, koje ni u Parizu ni u Americi ne bih imao. I zato što sam bio siromašan, imao sam dovoljno slobodnog vremena za čitanje tisuća radova i da osmislim projekt na osnovi kojeg smo postali bogati. Slobodno vrijeme donijelo je velike pare. Što iz toga zaključiti? Da nikad ne treba pokleknuti, kao ona naša bakterija D. radiodurans, koju smo dugo istraživali, koja je neuništiva.

Nel Pavletić/PIXSELL

Kako biste nama, laicima, objasnili na čemu trenutačno radite u Institutu?

Naš mali institut MedILS prvi je institut u kontinentalnoj Europi koji je odlučio, nakon pustih godina isprobavanja, da će glavna tema naših istraživanja biti biologija starenja i bolesti vezanih uz starenje. Da pokušamo otkriti koji je uzrok svih bolesti koje nas ubijaju. Naime, 90 posto smrtnosti cijele populacije i u Francuskoj i u Hrvatskoj uzrokovano je posljedicama starenja, bio to Alzheimer, moždani udar, srčani udari, tumori najrazličitijeg tipa - sve te bolesti su u porastu s petom potencijom vremena našeg života. Kao da postoji isti biološki sat za sve te bolesti, koje su toliko različite. Koja je kemija tog 'biološkog sata', koji je razlog da sve te bolesti akceleriraju sličnom brzinom kako starimo, a znamo da starenje nije bolest? No starenje je uzrok svih ovih bolesti. Pitanje je zašto netko može živjeti 122 godine, kao Jeanne Calmant, i pušiti jedno stoljeće, a ne umrijeti od posljedica pušenja. Kako to da su stogodišnjaci otporni na sve bolesti? Samo ako je uzrok zajednički. Zato je važno otkriti uzrok. Mislim da smo ga mi otkrili. Zbog toga su ove engleske firme osnovane da rade na tome. Zašto je u nekim obiteljima predispozicija na rak dojke, u drugima na rak debelog crijeva, u trećim na srčane udare… A imamo i stogodišnjake koji ne uzimaju niti jedan lijek. Churchill je, primjerice, radio sve obrnuto nego što bi trebalo: bio je debeo, nije se kretao, pio je bocu viskija dnevno, pušio 18 cigara, i s 90 godina napisao je memoare za koje je dobio Nobelovu nagradu za literaturu. Kakva je biološka razlika između tih ljudi? Kad to otkrijemo, doći ćemo i do lijeka. Mislim da smo vrlo blizu tog otkrića, i to samo mi u Splitu, upravo zahvaljujući tome što smo se izolirali i što nam nitko ne soli pamet. Skrenuli smo s glavne ceste na kozji put, no rekao bih da je ta stranputica bila produktivnija nego mainsream - glavni autoput kojim svi jure. Nitko nije odlučio da će tako biti nego se tako dogodilo.

Dakle, znanost neovisna o kapitalu ipak je moguća?

Znate što je risk capital? Meni je lakše bilo dobiti kapital od 'morskih pasa' nego od jegulja koje ne možeš uloviti ni za glavu ni za rep. 'Morski psi' riziko kapitala su mi manje opasni jer su jasni i u jednome momentu se klade na znanstvenike. Lakše sam njih uvjerio argumentima, jer među njima ima vrlo pametnih ljudi, znanstvenika. Lakše sam njih uvjerio da im se isplati kladiti se na nas nego ministarstva, i francuska i naša, i dosadni Bruxelles i birokratiziranu Europsku uniju. Tako je ispalo, trebalo je uložiti puno vremena i energije, no isplatilo se. Ja, naime, ne znam biti skroman. Bio sam kompetitivni sportaš…

Koji sport?

Veslanje i košarka. Ja sam generacija Rate Tvrdića, kao gimnazijalci igrali smo u malom klubu Marjan. Kakav bi to sportaš ili umjetnik bio koji je skroman, koji ne želi biti najbolji, koji trči maraton da bi došao dvadeseti? Onda nećeš ni trčati. Ako trčiš da budeš dvadeseti, bit ćeš zadnji. Ako trčiš da budeš prvi, možda ćeš doći dvadeseti, ali možda i prvi. Ako nemaš ambicije, bolje da ne igraš. Ja i sad radim za to da budemo prvi ili, kako kažu Amerikanci, da budemo 'drugi iza nikoga'. Inače ne bismo igrali tu skupu i zahtjevnu igru istraživanja. A hoćemo li biti 15., pokazat će vrijeme. Bit ću zadnji koji bi se zbog toga deprimirao, ali sam barem u međuvremenu igrao igru. Mislim da je to najvažnije, imati strast, sve ostalo je 'know how'. No radim dan i noć, ponekad dvostruko više nego moji mladi doktorandi. Radom se borim protiv dosade, koju ne mogu izdržati više od deset minuta. Neću lagati, ne žrtvujem se i nisam patriot (takvi to jednog dana skupo naplate), jer nisam izabrao gdje ću se roditi. Ali volio bih ostaviti generaciji djece jedan veliki poklon – smanjeni strah od bolesti i smrti.

Nel Pavletić/PIXSELL

Ako znanošću vlada mainstream, što se dogodilo s društvenim elitama, intelektualcima, filozofima, koji su uvijek u povijesti iznosili svoje mišljenje? Zašto oni ne govore o mnogobrojnim problemima suvremenog svijeta i društvenih odnosa, poput migranata, birokratizacije EU…?

Društvenih elita više nema. Ili su negdje gdje mi ne znamo. Prije su elite bile u nekim divnim dvoranama, šetale po korzu, vozile se u kočijama, Tesla je izvodio nevjerojatne showove….Te elite više nema jer to više nije politički korektno. Moć u društvu ne treba biti vidna jer bi se znalo i tko je odgovoran. Mladi u Francuskoj, a vjerujem i ovdje, ne idu na ulice jer bunt više nije u modi. Bunt je nepristojno ponašanje. 'Be positive', to je geslo. U mojoj generaciji smatralo se – 'bunim se, dakle jesam'. Bunt je bio dio identifikacije, dokaz da si živ. No '68. je bila zadnji dah. Zašto se buniti kada danas imamo demokraciju?! Kažu: idi glasati! A glasovi onoga koji ništa od tih odnosa ne razumije i onog tko je upućen jednako vrijede. Netko je to sredio tako da bude lakše vladati cijelim sistemom, i to bez odgovornosti i izloženosti. Dobili smo lizalicu i gestikulaciju demokracije i trebamo biti zadovoljni. Nepopularno je i ćakulati o tajnim društvima, no ne vjerujem da se svijet razvija baš totalno kaotično, to nije vjerojatno. Nije pristojno ni biti paranoičan. Ja nemam talenta za paranoju, osjećao bih se ugroženo, a to bi mi pokvarilo kvalitetu života. Ja sam bonvivan i ne razmišljam o tome, no to ne znači da ne postoji razlog za paranoju. U Americi sam vidio na automobilu odličan sticker 'To što nisi paranoičan ne znači da nisu iza tebe da te ćape'. Ne vjerujem da tu možemo nešto učiniti, ali sam odlučio da je za mene najproduktivnije i najrealističnije da se u doba globalizacije izoliram. Da odem na neki otok i 'insuliram' se. A to je praktički Institut MedILS u Splitu. Tu mogu igrati svoju igru, platiti cijenu pokušaja i ponekih pogrešaka, uživati ako se dogodi simbolična pobjeda i popiti koju čašu dobrog vina.