Popularni zoolog Jules Howard, koliko god je nastojao ne biti oštar, teško je iskritizirao masovne medije diljem svijeta i njihovu sklonost posljednjih godina da rade loše priče tipa "na plaži pronašli mrtvo morsko čudovište". Povodom su mu bili napisi o mrtvom kitu što su ga pronašli prošlog tjedna na plaži indonezijskog otoka Serama.
"Imao je kitovsku vilicu, kitovske usi, kralješke, nabore ždrijela, oblik kita, a tu je i činjenica da kitovi žive u tim vodama i da je kostur bio točno onakav kakav imaju kitovi", nabrojao je Howard, a onda upotrijebio žaoku: "A opet, zašto bi se dopustilo znanosti da stanu na put dobroj priči o čudovištu, zar ne?" U roku od samo nekoliko sati svjetski su mediji podivljali za "morskim čudovište koje nitko ne može prepoznati", za misterijom u stilu Scoobyja Dooa.
Howard se sprda, ali je moguće da je doista bilo tako, da je pritom oko 10.000 znanstvenika na Twitteru vikalo: "To je očito kit." Pa ipak, što se novinara i medija tiče, kitova koža u raspadanju postala je "krzno", krv je postala, a to je stvarno sramota profesije, "misteriozna crvena tekućina". Ispada da mrtvi kitovi po plažma iz novinara izvlače ono najgore, reakcije po kakvima su bili čuveni pirati iz davnih stoljeća kad bi im se svašta pričinjalo u pijanstvima od ogromnih količina groga.
Daleko od toga da je za zaključiti da su današnji novinari u takvim situacijama "grogirani", ali su identično reagirali i u slučaju "zvijeri iz Port Talbota" u Walesu i pri susretu s "meksičkim morskim čudovištem" i pri otkriću "misterioznog morskog čudovišta" u Novom Zelandu 2013. Svaki put je bila riječ o mrtvom kitu. Svaki. Niti jedan jedini put nije bila riječ o vijesti o pravoj stvari.
Istodobno se otkrivaju neka prava, čak živa, čudesna bića; kao kad su kamere snimile oblačnog leoparda, ili kad su otkrili do sada nepoznatog sisavca u džunglama Južne Amerike – olinguita. Što se tiče nepoznatih ogromnih čudovišta iz mora, zapravo je jednostavno logički razumjeti da je u današnjem svijetu šansa za postojanje, kamoli otkriće takvog čega, ekstremno niska. Koliko god bismo to voljeli. Što bi bilo kad bi ljudi odjednom otkrili da mega-morski pas iz prethistorije megalodon još uvijek postoji?
Ili hobotnica dvaput veća od plavetnog kita? U trenu bi se okupili zoolozi da prouče anatomiju životinje, da uzmu uzorke, fotografi da je snime, sanitetsko osoblje, policija, političari, TV ekipe s helikopterima. Narednih tjedana i mjeseci tema bi bila da je tek sad svima jasno koliko je važno očuvati izumiruće oceane, koji kriju još tolike tajne. Ljudi bi se pitali što je proživljavao, gdje se kretao za života, je li znao za ljude. Za kakvih godinu dana priča bi se ispuhala i još malo tko bi je pratio.
Čak i prava stvar, dakle, bila bi eksploatirana isključivo za zabavu. Čovjek je danas doista takav. Time je dokaz to što na svijetu već imamo emotivna bića, velikih mozgova, po dimenzijama upravo monstruozna. Nekoć su bila mistična, pa su bila skoro pa mistična, nekoć su ih smatrali i čudovištima.
A ona ovog trena plivaju morima, tuku se s drugim čudnim stvorovima i predivnim morskim psima, divovskim lignjama, u najsloženijim ekosustavima. A istodobno su pred istrebljenjem, ljudi ih dandanas ubijaju mada je to odavno postalo ekstremno nerazumno iz niza razloga. Oni imaju i ime. "To je kit", kažu znanstvenici. Samo, tko doista želi slušati znanstvenike?
