Za razliku od kokoši i jajeta, oko vukova i pasa nema dileme što je bilo prvo. A do sada se smatralo da se zna i kako je i kad čovjek od svog, u ta prethistorijska doba, od svog prirodnog suparnika napravio svog najboljeg prijatelja, vjernog pratitelja. Smatralo se da su psi pripitomljeni prije između 19.000 i 32.000 godina, kao i to da se pripitomljavanje dogodilo istodobno i u Europi i u istočnoj Aziji. Jedino što to nije točno.
Genetsko istraživanje Sveučilišta u Mainzu, čije je rezultate objavio Nature Communications, citira evolucijskog genetičara Olafa Thalmana po kojem su psi pripitomljeni u Europi, odakle su se potom stali širiti svijetom. A to se dogodilo, kako dokazuje istraživanje, prije između 20.000 i 40.000 godina, odnosno još u kamenom dobu, i to u drugoj polovici posljednjeg ledenog doba koje je trajalo od prije 110.000 do prije 11.700 godina.
Genetičari su pronjuškali DNK sve sile četveronožnih stvorova tražeći i što točniju lokaciju tog povijesnog događaja bez kojega biste danas na uzici morali voditi, ako biste već htjeli, kakvo prase, kunu ili neku drugu podesnu životinju.
Analizirali su čak i DNK koji su pronašli u ostacima prethistorijskih pasa; onog pronađenog kod Herxheima u Falačkom Porajnju koji je živio prije 7000 godina, potom onoga koji je živio prije 4700 godina u Gornjoj Franačkoj, oba su znači živjela na prostoru današnje Njemačke, te jednog koji je lajao na sumnjivce prije 5000 godina u Irskoj. I nisu uspjeli otkriti koja nacija može reći da je na njihovom današnjem teritoriju vuk naučio lajati.
Ono što jesu uspjeli jest da su utvrdili da je vuk pripitomljen na jednom mjestu, na strogo ograničenom području, nažalost nepoznato kojem. Uspostavljena je i jasna neprekinuta linija genetskog razvoja pasa naših kamenodopskih predaka i današnjih mješanaca i čistokrvnih pasa. Tu je uslijedilo iznenađenje kad su si postavili pitanje koliko su psi iz kamenog doba bili nalik ili različiti od današnjih pasa.
Ispalo je da su fizički bili svakako vrlo nalik vuku, da nije postojala takva raznolikost u izgledu, ali genetski – DNK iz kamenog doba iznenađujuće je slična DNK današnjih pasa. To što je jedan chihuauha, a drugi njemačka doga, odnosno što jedan stane u džep od kaputa, dok drugi jedva da stane u auto, nije nikakvo mjerilo. Psi su međusobno jako slični, definitivno su pripadnici iste vrste, a njihov DNK danas ne razlikuje se previše od onog kad je čovjek izrađivao oruđe od drveta, kosti i kamena.
To što se genetičari ovoliko zafrkavaju sa psima, mačkoljupcima ne bi smjelo smetati. Njihovi kućni gospodari ili barem dominantni sustanari znanstvenicima su već neko vrijeme puno jasniji nego psi. Kod njih je jasno da se teško može govoriti da su doista pripitomljene, više su se ponašale oportuno, tražeći miševe i zaklon, a u nekom trenutku izgradile su i odnos u kojem od čovjeka zahtijevaju da ih hrane. Zauzvrat su čovjeku stale velikodušno dopuštati da ih smije malo podragati.
Genetska istraživanja pokazala su da su mačke u Europu u prvom valu došle oko 2400. godine prije Nove ere, i to iz Turske na područje današnjeg Balkana. Za drugi val su krivi isključivo Rimljani koji su ih iz dovlačili iz Egipta trgovačkim rutama, neki kao razmažene beštije, neki drugi kao način za suzbijanje urbanih glodavaca. Genetski materijal i jednih i drugih danas se jasno prepoznaje u strukturi DNK suvremenih mačjih lijenčina po našim stanovima.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Ni ljudska rasa,nije daleko odmakla.