Godine 2514. neki budući znanstvenik doći će na Sveučilište Edinburgh, ako još bude postojalo, otvorit će drvenu kutiju, ako je do tada ne zagube, i otvoriti set staklenih posuda kako bi promatrao hoće li bakterije iznutra nastaviti rasti. Sve to pod uvjetom da do tada ne zaborave na eksperiment, da se upute ne protumače pogrešno i da znanost, ili neka njena verzija, tada još bude postojala. The Atlantic na ovaj je način napisao uvod u 500-godišnji eksperiment Charlesa Cockella sa sveučilišta i njegovih njemačkih i američkih suradnika, koji će 2514. biti, naravno, odavno mrtvi.
Oni nikada neće doznati odgovore na pitanje koje ih je na eksperiment ponukalo 2014. o dugovječnosti bakterija. Cockell je svojedobno zaboravio na svoju petrijevu posudu s bakterijama Chroococcidiopsis, i to na 10 godina, da bi na kraju shvatio da su ti jednostanični organizmi još bili živi. Znanstvenici su, još ranije, uspjeli oživjeti bakterije iz 118 godina stare limenke s mesom, pa čak i iz jantara i kristala soli starih milijunima godina. Sve to navelo je mikrobiologa Ralfa Möllera iz Njemačkog svemirskog centra, suradnika na 500-godišnjem eksperimentu, na zaključak da "život na našem planetu nije ograničen ljudskim standardima".
500-godišnji eksperiment u fizičkom smislu sastoji se od 800 jednostavnih staklenih posuda koje sadrže ili bakterije Chroococcidiopsis ili bakterije Bacillus subtilis. Staklene posude plamenom su zapečaćene. Pola ih je zaštićeno i olovom kako bi ih se sačuvalo od zračenja radona i kozmičkog zračenja, što može dovesti do oštećenja DNK. Dvostruki set posuda nalazi se, kao back-up, u Muzeju povijesti prirode u Londonu. Plan je da znanstvenici prvih 24 godine jednom godišnje, a potom svakih četvrt stoljeća, provjeravaju stanje bakterija i oštećenja DNK.
Prvi set podataka ovog eksperimenta objavljen je prošlog mjeseca. Onaj lakši dio tog posla odnosi se na otvaranje posude, dodavanje vode, jer su bakterije smještene nakon isušivanja, te potom prebrojavanje kolonije bakterija. Onaj doista težak dio eksperimenta je kako osigurati da netko nastavi ovaj postupak daleko u budućnost. Znanstvenici su upute ostavili na USB stiku. No, Möller je shvatio da će to biti daleko od dovoljnog, imajući u vidu kako se brzo razvija i zastarijeva tehnologija. Ostavili su zato upute i u pisanom obliku.
"Ali, zamislite samo 500 godina star papir", kazao je, računajući da će papir požutjeti i raspadati se.
"Bismo li upute trebali uklesati u kamen? Bismo li ih trebali urezati u metalnu ploču?"
Ali, što ako bi se dogodilo da netko tko više neće biti u stanju pročitati što piše, nađe ploču i odluči uzeti ploču kao fora, blještavu starinu, onako kako su nekoć radili pljačkaši antičkih grobova? Niti jedna strategija ne može se računati da je otporna na budale 500 godina poslije. Zato je tim znanstvenika odlučio uvrstiti u upute i to da nakon svakih 25 godina novi ljudi kopiraju upute na jezik koji će tada biti jezično i lingvistički suvremen. Njihov plan spada među najdugotrajnije eksperimente, ali nije to i jedini takav.
1927. godine fizičar Thomas Parnell ulio je katransku smolu u lijevak i čekao da izrazito viskozna tvar (najmanje tekuća poznata tekućina) polako iscuri. Kad je Parnell umro, njegovi su kolege nasljednici proslijedili eksperiment drugima i tako niz nekoliko generacija znanstvenika koji su strpljivo bilježili svaku kap koja je pala. Posljednja je kapnula u travnju 2014., a u lijevku je ostalo još dovoljno tvari da eksperiment potraje još jako dugo. Botaničari također imaju neke dugotrajne studije.
Na zemljištu jednog magnata u proizvodnji gnojiva u Engleskoj, znanstvenici su proučavali kako različita gnojiva djeluju na rast različitih poljoprivrednih kultura na istom polju godinu za godinom još od 1843. U Illinoisu agronomi su provodili istraživanje kultiviranja kukuruza još od 1896. A na Državnom sveučilištu Michigan izvjesni je botaničar još 1879. zakopao 20 staklenih boca sa po 50 sjemenki kako bi ih se iskapalo u redovitim intervalima i provjeravalo koliko su sjemenke još uvijek kadre izniknuti. Lokacija s bocama čuva se kao stroga tajna, a posljednja boca na rasporedu je za iskopati ju 2020. godine.
Michigan provodi i eksperiment E. Coli koji može potrajati stoljećima. Mikrobiolog Richard Lenski od veljače 1988. proučavao je njene mutacije i kako ih bakterija prenosi narednim generacijama. Trenutno su na generaciji 70.500. Kvaka je u tome da, pošto se E. Coli replicira jako brzo, promatranje procesa je poput promatranja evolucije, ali u hiperbrzini. Prvobitni plan Lenskog je, zapravo, bio da eksperiment traje samo nekoliko godina, te da ga prekine kad zaključi da je saznao najviše što je mogao.
"Ali, kad god bih ljudima rekao da bih mogao prestati s eksperimentom, rekli bi mi da to ne činim. Tako sam shvatio da ljudi cijene eksperiment zbog dugotrajnosti i zbog potencijalnih iznenađenja", kazao je.
Iznenađenje se i dogodilo. 2003. bakterija je iznenada razvila sposobnost da se hrani molekulama limunske kiseline, vitaminom C. Promatrajući prethodne mutacije bakterije koje je laboratorij sačuvao zamrznute, Lensijevi studenti uspjeli su ustanoviti seriju mutacija koje su dovele do ove, naizgled iznenadne. Svakog dana netko u laboratoriju Lenskog prebacuje te bakterije u novu staklenu posudu, koristeći iste onakve kakve su se koristile prije 30 godina. Vremenom su se razvile i nove tehnologije za proučavanje bakterija, u prvom redu DNK sekvenciranje.
A Lenski si je već odredio i tko će ga naslijediti u ovom poslu. U toj priči pojavljuje se i praktični problem – novac. Lenski ne gaji iluzije u ljudsku prirodu, u činjenice poput one da znanost kakva je danas, financirana javnim novcem, nije postojala proteklih stoljeća, nego je ovisila o tome hoće li je financirati razni mecene. Njegova je računica, ako osnuje zakladu sa 2,5 milijuna dolara, ona će donositi 100.000 dolara godišnje, što je dovoljno za pokrivanje troškova materijala i plaću tehničara koji će na tome svakodnevno raditi.
"Stoga, dobrodošla je svaka ponuda velikog donatora", usput je reklamirao svoj projekt.
500-godišnji eksperiment neusporedivo je jeftiniji jer iziskuje nekakav posao tek svakih 25 godina. Ali i to traži od ljudi da eksperiment pamte, da vode računa o njemu i sve ostalo. Usto, sama činjenica da je riječ o suradnji britanskih, njemačkih i američkih znanstvenika, što je prije samo nekoliko desetljeća, tijekom "onog" rata, djelovalo nezamislivo, to znači da 500-godišnji eksperiment već u samoj svojoj ideji vrlo optimistično računa na stabilnost današnjeg svijeta. No, Möller na to uzvraća da je iza svakog pitanja o tome što se nalazi iza onog oceana, iza one rijeke, iza sljedećeg oceana, uvijek stajao optimizam.
