Donedavno su mehaničari i inženjeri koji su se bavili tehnologijom putničkih (ali i drugih) aviona na trening morali dolaziti u hangar kako bi mogli "u živo" pogledati unutrašnjost svakog pojedinačnog aviona i njegovih dijelova.
Kompanija Japan Airlines (Nikkō), studenti, praktikanti i pripravnici koriste HoloLens, Microsoftov sustav koji omogućava virtualan pristup različitim dijelovima aviona. S obzirom da se trening može "odrađivati" bilo gdje, te ne trebate biti fizički prisutni u hangaru to cijelu priču čini efikasnijom te jeftinijom.
"Tehničari mašini mogu "prići" bez ikakve bojazni, a sve vide kao da su tamo i kao da mogu staviti ruku na mašineriju, a mogu biti "unutar" aviona i dok sva aparatura radi, što inače nije moguće", kaže Greg Sullivan, Microsoftov direktor komunikacija.
Bilo da se koristi u industriji, gejmingu ili u prodaju - kada virtualno slažete namještaj u svoj stan kako bi vidjeli kako će izgledati prije no što ga kupite - korištenje holograma je hit u brojnim kompanijama.
Magic Leap sa Floride, razvija tehnologiju za dizajnere i developere koji miješaju digitalnu grafiku sa stvarnim svijetom, dok Looking Glass, start up baziran u Brooklynu i Hong Kongu razvija HoloPlayer One, prenosivi uređaj veličine laptopa koji prikazuje interaktivne 3D forme kojima se može manipulirati rukama.
"Ono što smo vidjeli s Magic Leap-om i Microsoftovim jest želja da se istraži kako će izgledati sljedeći korak u tome kako ljudi ulaze u interakciju s informacijama", kaže Shawn Frayne, jedan od utemeljitelja i izvršni direktor kompanije Looking Glass.
Nisu sve tehnologije "proširene stvarnosti" hologrami u doslovnom smislu te riječi.
"Većina toga što vidite nisu hologrami. Onima koji se bave marketingom čim je nešto 3D odmah je hologram, međutim to nije točno", kaže Michael Bove sa MIT-ja.
Takve distinkcije na stranu, efekt 3D virtualnih slika može biti izrazito jak, kao što pokazuje uspjeh Nintendovog Pokémon Go-a. Igra koristi kamere pametnog telefona kako bi ih "unijela" u 3D svijet i motivirala da hvataju virtualna bića.
Druge vrste proširene stvarnosti bazirane su na sličnim principima i kombiniraju računalno generiranu grafiku s onime što se događa u stvarnom svijetu. To je ono što, kaže Bove, razlikuje proširenu stvarnost od virtualne stvarnosti.
Dok virtualna stvarnost znači nošenje naočala kako bi se do kraja ubacili u 3D svijet, tehnologija proširene stvarnosti smješta 3D virtualne objekte u stvarni prostor i omogućava grupama ljudi da sa njima ulaze i interakciju.
To pak otvara vrata ne samo promatranju virtualnih objekata, već se njima može i manipulirati korištenjem gesta ruku ili glasovnim uputama. Mnoštvo tehnologije za proširenu stvarnost opremljene su mnoštvom kamera i senzora koje im omogućavaju da "razumiju" fizičko okruženje i ljude u njemu.
"Način na koji algoritmi tumače podatke iz tih inputa je gdje leži prava magija", kažu znanstvenici. U medicini bi proširena stvarnost mogla povećati točnost i brzinu dijagnostike. Kirurzi bi mogli "zaviriti" u tijelo prije no što naprave velike rezove.
Bove je uvjeren kako se aplikacije za proširenu stvarnost još moraju proširiti.
"Sada smo u fazi kada ima jako puno dobrih ideja i prvih koraka no nema još one ubojite aplikacije. Svi pokušavaju sa svime da vide na što će biti najbolje reakcije. Dok se neki fokusiraju na razvijanje naočala, drugi pokušavaju izbjeći bilo kakvu "opremu" koju morate nositi na sebi", kaže Bove za Financial Times.
"Mi imamo filozofiju da stvarni svijet treba biti prioritet ispred 3d svijeta virtualne realnosti. Ako koristite geste i dodir, to više nije računalo, to je cijeli sistem", kažu iz Looking Glassa.
"Uvođenje algoritama i računarstva u trodimenzionalni svijet u kojem su ljudi oduvijek novi je korak u tome da tehnologija i računarstvo postanu "osobnijima", kaže Sullivan.
