Guardian je svojedobno objavio procjenu po kojoj svaka peta knjiga objavljena u Europi između 15. i 18. stoljeća ima korice u kojima se nalaze antički spisi. Preciznije, kao što su stari Egipćani imali običaj koristiti rukopise na papirusu, kako bi njihovim unakrsnim slaganjem pravili posmrtne maske mumija, tako su u stoljećima renesanse Europljani od papirusa na isti način pravili korice od knjiga.
Papirus je bilo šteta ne iskoristiti na taj način, svakako ne bacati, ali se zbog toga dogodilo da su posljednjih stoljeća znanstvenici, pa i ne pretjerano znanstveni lovci na povijesne dragocjenosti, u koricama takvih knjiga otkrili mnoštvo vrijednih antičkih zapisa. Svakako puno vrednijih nego što je bila vrijednost knjiga ili maski s mumija.
Daily beast piše da je tome doskočio profesor Joris Dik s Tehničkog sveučilišta u Delftu u Nizozemskoj koji je konstruirao metodu kojom se takvi spisi mogu skenirati i čitati bez da se uništava knjiga. Riječ je o rentgenskoj fluorescentnoj spektrometriji (MA-XRF) kako bi se otkrili tragovi željeza, bakra i cinka, karakteristične za drevnu tintu.
Dik je sličnom tehnikom 2011. već otkrio Rembrandtov autoportret ispod jednog drugog djela. Prošle godine je pak izvjesni Vito Mocella iz napuljskog Nacionalnog vijeća za istraživanje pomoću srodne tomografije rendgenskog faznog kontrasta pročitao karbonizirane svitke iz Herkulaneja koje je spalila eurpcija Vezuva 79. naše ere, ista ona koja je zatrpala Pompeje.
Do sada je ne jedan povjesničar i arheolog bio na sto muka da li da počini suštinski vandalsko djelo tako što se uništiti kakvu staru knjigu ili još gore masku mumije, u nadi da će pronaći kakvo nepoznato djelo Platona, drevni fragment Biblije, kakvog Homera... Na takav način otkriven je i najstariji zapis Odiseje.
A što se sve može kriti u mumijama pokazuje i otkriće svjetski jedinstvenog etruščanskog teksta otkrivenog na lanenim zavojima kojima je bila omotana egipatska mumija koja se, kao i etruščanski tekst, danas nalazi u Arheološkom muzeju u Zagrebu.
Ali, sve i kad bi pronašli nešto vrijedno, uvijek je pronalazačima ostajao gorak okus da su svoje prioritete pretpostavili nečem što je vrijedno nekome drugome. Uz novu metodu Jorisa Dika za time više neće biti potrebe. Ispitivanje korica jedne knjige, doduše, nije baš jeftino, a i traje, i do 24 sata.
A i nije baš zamislivo da će kakav lovac na antikvitete na crnom tržištu otići skenirati knjigu koje se dočepao isključivo za ljubav znanosti i povijesti. Unatoč tome, riječ je o revolucionarnoj metodi pomoću koje će mnogi posjednici starih knjiga ili artefakata zasigurno pronaći u svojim koricama i neusporedivo veće vrijednosti nego što misle da sada imaju u rukama.
