Priča o aurori počinje na Suncu. Ono se naime ponaša kao ogromna elektrana, pri čemu se energija stvara duboko u njezinoj jezgri, u kojoj se temperatura penje na preko 14 milijuna stupnjeva Celzijusa. Pritisak je tu toliki da atomi hidrogena zajedno tvore drugi element: helij.
Ova nuklearna aktivnost otpušta energiju, a svjetlost isijava prema van iz same jezgre. U vanjskim slojevima se toplina ispušta prema van, a ova električna strujanja plina stvaraju magnetska polja unutar Sunca.
U nekim slučajevima snažna magnetska polja uspiju se 'izgurati' kroz površinu, koja se zatim ohladi, te se pojave tamne sunčeve pjege. Električni nabijeni plin - plazma, povlači magnetno polje još više prema van, te se ono istegne i izokrene, poput gumice, da bi na kraju i puklo.
Nekoliko milijardi tona plazme zavitla se od Sunca, što se zove Sunčevim vjetrom. Ovaj vjetar može postići brzinu od osam milijuna km/h, te nakon šest sati projuri pored Merkura, a 12 sati poslije i Venere. Nakon 18 sati dosegne Zemlju, no tu se dogodi nešto čudno. Nevidljivi štit - zemljino magnetsko polje, odbije Sunčev vjetar. Magnetska polja se zbiju zajedno i stvore zbrku , te plin uđe kroz dnevne strane magnetskog polja i dobijemo dnevnu auroru.
Magnetska polja se zatim izviju unatrag i spoje, ali se magnetske 'gumice' lome, te plin od Sunčevog vjetra prostruji natrag prema polovima Zemlje koji zatim kreiraju noćnu auroru.
Detaljniji prikaz pogledajte u videu.
