Vjenčanje napuljskog kralja Alfonsa II i Ippolite Marie Sforze 10. listopada 1465. bilo je povijesni događaj sam po sebi. A onda je povrh toga ispalo da je usred dana sunce postalo duboko azurno, da su ljudi bili zatečeni ljepotom nebeskog spektakla i pitali se čak nije li riječ o pomrčini sunca.
Zaria Gorvett s BBC-ja opisuje mukotrpnu i do danas neuspješnu potragu znanstvenika za divovskim vulkanom koji je te godine izazvao i to i prouzročio izrazito vlažnu jesen u Italiji, takve kišurine koje su ispirale zemlju s leševa na grobljima, zbog kojih su stanovnici Thorna u Poljskoj ulicama prolazili u čamcima, zbog kojih su teutonski vitezovi izgubili u poplavama sve što zalihe koje su imali u podrumima svojih dvoraca. Četiri godine poslije Europa je zapela u minijaturnom ledenom dobu.
Ribe su se smrzavale u vodotocima, u Bologni su nanosi snijega po putevima bili toliki da su kočije morale voziti uz i niz zamrznute rijeke. Prema svemu zabilježenom, vulkan koji je Europi priuštio sve to, morao je biti toliki da ga se moglo čuti na udaljenosti od 2000 kilometara. Morao je biti u tropima i morao je izazvati tsunami koji je poharao stotine kilometara unaokolo.
Što se tiče oslobođene energije, ona je nesumnjivo morala biti veća od one iz erupcije Tambore iz 1815., koja je eksplodirala silinom 2,2 mlijuna puta snažnijom od atomske bombe kojom je SAD 1946. razorio Hirošimu. Tragove te erupcije pronašli su od Antarktike do Grenlanda, samo... tom vulkanu dandanas nema traga.
Da je erupcije bilo, nema nikakve sumnje već i zbog ogromnih koncentracija sulfatne kiseline u ledu u polarnim krugovima na osnovu čega se dovoljno precizno može odrediti i što se i kad se dogodilo, pa i više od toga. Tračak nade bljesnuo je u 50-ima kad se pojavila glasina da je otok Tongoa u pacifičkoj naciji Vanuatu prije puno stotina godina bio spojen velikim kopnom s otokom Epi.
Predaja je govorila da su otočani većim dijelom pobjegli zbog potresa koji su prethodili erupciji, da su svi ostali izginuli, da su stijene jurile u zrak brzinama od stotina kilometara na sat i do visine od 48 kilometara, te da je vulkan izbljuvao lavu zapremine 37 milijuna puta veće od zgrade Empire State Buildinga. Sredinom prošlog stoljeća znanstvenici su pokušali datirati godinu erupcije slijedeći redoslijed plemenskih poglavica. Došli su do raspona između 1540. i 1654.
Da priča drži vodu pokazala je i lingvistička analiza jezika kojima danas govore stanovnici dva preostala otoka. 1993. NASA-in JPL dokazao je da sulfatni aerosol apsolutno odbija sunčeve zrake nazad u svemir, do te mjere da bi se kakvim "umjetnim" vulkanom možda moglo boriti protiv klimatskim promjena. Jedan od ljudi koji je na tome radio, dao si je truda i prateći stare povijesne zapise o gladi i godove po okvirima slika portreta iz toga doba, locirao je erupciju i godini 1453.
Bio je to prvi udarac, jer se radilo o 12 godina prerano za objasniti spektakularne boje neba na vjenčanju Alfonsa II napuljskog i Ippolite Marie Sforze. Usto, ta se godina savršeno poklopila za objasniti potpuno uništenu žetvu i glad te godine u Švedskoj, zatim to što su diljem Europe 1453. stabla doslovno privremeno prestala rasti, to što su se u Kini te zime deseci tisuća ljudi smrznuli, što je u donjem toku Yangzea snijeg padao bez prestanka čak 40 dana, što se Žuto more zamrznulo čak 20 kilometara prema pučini, što su Asteci pretrpjeli najveći val gladi u pretpovijesti...
Život se sve većoj masi znanstvenika koji su se borili s tom misterijom, još i pogoršao kad je ispalo da je vulkan u Vanuatuu bio visok samo 1000 metara, odnosno samo četvrtinu visine Tambore iz 19. stoljeća, što je značilo da je u 15. stoljeću u Vanuatuu bila riječ o nizu manjih erupcija i da takva erupcija nipošto nije mogla utjecati na planetarnu klimu.
U tom smjeru je išlo i otkriće iz 2012. u naslagama leda s Antarktika po kojima su u 15. stoljeće bile dvije velike erupcije, a prva je bila – 1458., prekasno za erupciju u Vanuatuu, svakako prerano za vjenčanje kralja Napulja. Znanstvenici su bili poraženi. Iskreni kako im već najstrože nalaže profesionalni odgoj, morali su si priznati da su cijelo vrijeme uletjeli u zamku niza od nekoliko podudarnosti i da su godinama slijedili sasvim pogrešan trag.
Shvatili su i to da je igri mnoštvo stotina potencijalnih vulkana iz vatrenog prstena po Pacifiku, tako da nam je odgovor na misteriju staru već više od pola tisućljeća, danas tek neznatno bliži nego što je bio prije pola stoljeća.
