Film ‘Takva su pravila’ Ognjena Sviličića ovih se dana prikazuje u natjecateljskom programu beogradskog FEST-a. Nakon što je na ovogodišnjem Venecijanskom festivalu, ali i na festivalima u Cottbusu, Stockholmu i Minsku, Emir Hadžihafizbegović dobio nagradu za najbolju glavnu ulogu, Jasna Žalica u Stockholmu uzela nagradu za glavnu žensku ulogu, a Sviličić osvojio nagradu za najbolju režiju na Varšavskom festivalu – festivalski hod filma se nastavlja. Dubai, Sydney, Koreja: film odlazi na mjesta ‘o kojima naš čovjek obično razmišlja kao o egzotičnim destinacijama.
I to je nešto što me ispunja vjerom da postoji mogućnost da film snimljen u Novom Zagrebu razumije svatko u Singapuru’, govori Sviličić. ‘Kako u filmskoj industriji u svijetu ne cvjetaju ruže, teško je prodati film. Zasad ga je kupila poljska TV Arte (kao hajde, slavenska smo braća), a borimo se za francusku, doduše televizijsku distribuciju’, kaže režiser s kojim smo razgovarali u Zagrebu, u rijedak dan odmora od putovanja.
Izgleda tragikomično, ali je revolucionarno za školski kurikulum, jer je resorno ministarstvo dalo preporuku da srednjoškolci gledaju ‘Takva su pravila’ i debatiraju o njemu paralelno s kinodistribucijom filma. Prvi put u povijesti suvremene domaće kinematografije.
Da, to je odlično. Iako je ta odluka uvjetovana, naravno, temom filma. Bojim se jedino kontraefekta, jer kad klincima narediš da gledaju film, očekuj pobunu. Tako je i poplava narodnjaka rezultat pobune protiv roditeljske kulture koja je stasala na rokenrolu 1970-ih i 1980-ih. Ali je moje veliko iznenađenje u susretima s takozvanim običnim gledateljima, koji se filmom ne bave profesionalno. Ogroman broj ljudi osjeti suptilnost umjetničkog na filmu, iako rijetko gledaju suvremeni film. Ljudi ispod radara svakodnevnog šunda, posve prekriveni ekstravagancijom medijske komercijale.
U smislu pomlađivanja filmske publike, nevažan je možda način na koji ona dođe do njega?
Točno, a sad je i Pulski festival konačno uveo program Žiri mladih filmofila, poput mnogih drugih svjetskih festivala. Jer važni su ljudi od 14 do 18 godina, puls njihovog ukusa oblikovat će repertoare kina sljedećih 20 godina.
Kaže se, komedije i dječji filmovi jedino mogu napuniti domaća kina: kao da su to žanrovi nižeg ranga, iako jaka filmska jugotradicija to rangiranje odmah osporava.
Kriva sam osoba za razgovor o žanrovskom filmu. Ne podnosim princip žanra u vlastitom filmu, u svom izričaju nastojim poništiti režiju. Poput Knifera ili Mondriana, koji su poništavali estetske norme slikarstva. Ali da biste mogli kršiti pravila, morate to činiti u uvjetima kinematografije koja je koliko-toliko sređena. Zato izrazito cijenim filmski žanr kao oblik neophodan za izgradnju normalnog građanskog društva. Jedino je u takvim okolnostima moguć umjetnički film. I ne mogu svi biti Bergman, to već nije normalna situacija. Kinematografija koja nema primjerice jednog Branka Bauera naprosto nije zdrava. U tom je smislu Babajina ‘Breza’ mogla nastati jedino u kinematografiji koja je dala Bauerov ‘Ne okreći se sine’.
Problem kontinuiteta domaće kinematografije u estetskom i žanrovskom smislu zanimljivo je polje, a Pulski festival je onda epicentar takvih, različitih mišljenja. Što je za vas, i za domaći film, Pula?
Kao autoru, Pula mi je pomogla oko prvog filma, a kasnije mi je samo odmagala. Po kriterijima Pulskog festivala, uopće ne bih bio poznat autor u Hrvatskoj. Ovdje sam poznatiji po nagradama Varšavskog festivala, nego po Puli. Iskreno govoreći, Pula mi nije pretjerano drag festival. Drago mi je doći, vidjeti prijatelje, sad je organizacija odlična, hrana i piće su odlični. Struka se nađe, pa je Pula najugodniji festival zato što si doma. Ali u svakom drugom smislu, Pulski festival je provincijalan. Ako je značaj festivala da potakne život filma, da ga plasira i na druge festivale i da poveća gledanost filma u kinima, onda je jasno da je Pula beznačajna. Dakle, tu duboko ne valja nešto s kriterijima.
Pulski festival je ionako nastao iz uobičajene hrvatske želje da se nedostatak sadržaja nadoknadi ceremonijom. Nacionalni festival koji obiđe predsjednik, ministri; otvaranje i zatvaranje festivala kičasto, velebnije od festivala u Berlinu. Hrvatska je, općenito, opterećena nerazmjerom ceremonije i stvarne vrijednosti. To se, uostalom, moglo vidjeti i na inauguraciji nove predsjednice. Vječita razlika između stvarnog i fikcionalnog statusa ove zemlje u Europi, koja se uvijek predstavlja u ceremonijalnom obliku. Eto, takva ceremonijalnost uništava filmski festival.
Ali u tehničkom smislu, strateškom smislu, ima li Pulski festival dobre atribute?
Najprije nisam siguran da je Arena dobro mjesto za sve filmove, pogotovo one komornije. Zatim, Pula više ne može graditi eventualni status na regionalnom festivalu jer se festival u Herceg Novom specijalizirao za ex-yu filmove. Dobra je stvar jedino to što sedam dana u godini, uz veliki medijski odjek, domaća publika zna da postoji hrvatski film, ispada da za njega drugačije uopće ne bi znali. Tako da je logično reći, bolje takva Pula nego nikakva. S druge strane, ne znam što bih točno učinio da festival bude dobar. Za početak bi selekcija filmova morala biti mnogo stroža. U jednom Linzu, festivalu Crossing Europe, sretni ste ako uđete u konkurenciju koja se selektira među tisuću naslova. U Puli se kao autor osjećam privedenim: a jebeš festival ako si na njega priveden!
Kao zastupnike interesa publike uopće nas nije, uzmimo, briga za vaše emocije, mi želimo vidjeti, jednom godišnje, novi domaći film.
I to je u redu, iako nema puno smisla. Stvar je očito u domaćem mentalitetu koji je, i po ovom pitanju, nepopravljiv. Imate nacionalni filmski festival s lošim kriterijima za domaći i nejasnim za međunarodni program. Čudno postavljen program. Ne znam niti jedan festival u svijetu koji ima toliko nagrada kao Pula, to je skoro neozbiljno. Poput ‘Hrvatskog glumišta’ i ‘Porina’, domaća struka hrani sama sebe. A onda, imate i osjećaj velikog događaja. Doduše, u neodređeno-komunističkoj državi, ali s kapitalizmom kao motivom viška, u tipu ceremonije. To je ta patetika lišena sadržaja, kojoj su Hrvati skloni. S tim da ‘Hrvate’ ovdje koristim kao politički pojam kojim se, ako se ne varam, poslužila nova predsjednica.
Što ste onda osjetili na događaju inauguracije predsjednice?
Nisam osjetio agresiju poznatu iz devedesetih. Bez agresije dakle, ali bez pogleda u budućnost. Zluradost, to sam osjetio.
Očito su nam devedesete ponovna mjera (javnoretoričkog) nasilja. Retronacionalizam je očita agenda zamjetnog dijela Europe, kako ga vidite ubuduće?
Mađarski suvremeni filmaši su zbog retronacionalizma imali velikih problema, poljske filmaše su maltretirala braća Kaczynski još prije desetak godina. A u Hrvatskoj će se gmižući teror retronacionalizma pojačavati sljedećih godina. Polako, lagano, puzajući karakter klerofašizma ili retronacionalizma uvlačit će se u vašu svakodnevicu. Naravno, domaći političar uglavnom nije toliko glup da će javno zabranjivati ili osuđivati. I predsjednica Kolinda Grabar Kitarović se ogradila od dijela uzvanika, jer nije bila u mogućnosti nadgledati protokol. Standardi EU-a onemogućit će javno izlaganje nacističkih simbola, retorika europejstva će možda i štimati, ali će se doza prešućivane agresije pojačavati.
Slučaj filma ‘Ida’ Pawela Pawlikowskog, koji je dobio ovogodišnjeg Oscara, u tom je smislu devastirajući: žestoki nacionalistički prigovori iz Poljske htjeli su zabraniti poljsku distribuciju.
Da, ali lobiranje za zabranu ‘Ide’ u Poljskoj nije počelo čim je film prikazan, nego u trenutku kad su objavljene nominacije za Oscara! Tek tada je ‘Ida’ postala ‘politički’ problem. A u Hrvatskoj, dominantno katoličkoj ali mnogo manjoj zemlji od Poljske, jedan je pošteni psihijatar izgubio posao jer je osudio klerofašizam. U Hrvatskoj, maloj zemlji dominantno katoličkog opredjeljenja, dovoljan je jedan poziv da vam posve zagorča život. Iako je, u umjetničkom smislu, takva situacija provokativna. Dosad nisam radio provokativne filmove, ali me ovakva društvena klima poziva na provokaciju. Kad vidim da se Gojka Šuška proglašava nacionalnim herojem, dođe mi da snimim film s likom koji će se zvati Gojko Šušak, pa hajde da vidimo što će mi se desiti! Iako, to bi značilo da bih život moguće protratio na takve stvari – nije toga vrijedno.
Ali vaši filmovi (‘Oprosti za kung fu’, ‘Armin’, ‘Takva su pravila’) već jesu društveno (socijalno, klasno) provokativni.
Ma ne, nema tu provokacije, u tom su pogledu moji filmovi totalno beznačajni. U Hrvatskoj je moguća subverzivnost na filmu do mile volje, jer film naprosto nikoga ne zanima.
Radi se o drugačijem tipu subverzivnosti, koji pokazujete kroz razlike u mentalitetima. To bi onda bila krajnja subverzivnost, za one koji je prepoznaju.
Koliko god se moj svjetonazor ne poklapa recimo s Thompsonovim, ja ga razumijem. Točno znam zašto radi to što radi, zašto svira heavy metal a ne folk rock. Ne bih mogao ni o kome suditi svisoka, po razlici u svjetonazoru, mentalitetu, jer sam dio zajednice, društva, onakvog kakvo ono jest. Ako hrvatski nacionalizam gledate po analogiji američkog juga, gdje južnjačke seljačine sviraju Merlea Haggarda s jasnim razlogom, vidite ga kao dozu naivne iskrenosti koju čovjek mora prihvatiti, kao jednakovrijedan dio društva.
Tako 'Oprosti za kung fu' kroz studiju mentaliteta progovara o problemu manjina?
A taj film, simptomatično, najviše vole desničari. Općenito uzevši, kad desničarski folklor lišite agresivnosti, ostaje ona doza naivnosti, koju sam spominjao. Najopasnije je kad se folklor gange, pršuta i vina omalovažava s 'viših građanskih' visina ili poistovjećuje s desničarskom agresijom.
Na tom ste terenu, folklora i razlika mentaliteta, radili TV serije ‘Stipe u gostima’ i ‘Glas naroda’?
Da, s time da je ‘Glas naroda’ skinut s programa, iako je imao izuzetnu gledanost. Očito je bio pregrub, preeksplicitan. A Hrvati (koristim one ‘Kolindine Hrvate’), budući da su ceremonijalni, ne kuže ironiju. Situacija skeča u kojemu komičar Britanac ‘naredi’ premijeru da zašuti u hrvatskoj je inačici nezamisliva. Domaćem bi komičaru nakon pretpostavljene scene s premijerom sutradan na vrata došla Porezna, valjda…
Sve u korist stare teze o hrvatskom realizmu koji nije izašao iz hrvatskog sela. A selo je zlo, kaže (i) Krleža.
Genijalna Babajina ‘Breza’ slika je tog zlog sela. Nije čudo što nitko izvan ovih prostora ne može probaviti, ne može shvatiti, ne može dokučiti taj film. Ili ‘Gruntovčani’. Cinober je najfascinantniji lik ukupne domaće kinematografije, najcrnji mogući lik. Lik bez ijedne dobre osobine. A opet, imate dojam, bez problema biste popili gemišt u toj njegovoj birtiji. Teško je ne osjetiti tu ambivalenciju, meni je ona umjetnički zavodljiva. Kod nas nema te prostodušne radosti, te bezbrižnosti života građanstva, iz koje onda cure prostodušni, nezahtjevni ili šminkerski filmovi. Srce hrvatske noćne more je hrvatsko selo. ‘Breza’, ‘Svoga tela gospodar’, ‘Gruntovčani’, pa i ‘Oprosti za kung fu’. To je slika Hrvatske oduvijek. Promašeno je živjeti u ovakvoj zemlji i snimati filmove poput ‘Umri muški’ ili, što ja znam, ‘Moje grčko vjenčanje’.
Ali sasvim je legitimna linija domaćeg filma kao manifestacije srednjoklasnog europskog filma. Kao legitimacije građanske Hrvatske, članice EU-a.
Da ‘Oprosti za kung fu’ nije bio na Berlinskom festivalu vjerojatno bi i mene smatrali seljačinom koji snima seljačke filmove o seljacima. To je to. Ovdje te spašavaju jedino vanjsko priznanje i uspjeh. A građanska Hrvatska mi nije zanimljiva jer, iskreno govoreći, za mene ne postoji. Hrvatska je ogromna laž, jer Glembajevi ne postoje. Ne postoji ni ‘Seks i grad’, ali uvijek postoji jedan Cinober.
Rekli ste već jednom prilikom da ‘iza fasade ispadaju leševi’. Ali oni se sad ne vide, kroz srednjoklasni konformizam.
Da, da, neoliberalni konformizam. Može, to je valjda ono kad slušate Massima after-hours i okej vam je. Ma da. Ali nije problem što vrstu filmova koje radim ne gledaju ljudi koji u životu primjerice ne propuštaju reality show. Veći je problem kolonijalni refleks, prezir domaće intelektualne elite kojoj je rumunjski ili španjolski film slične tematike unaprijed bolji od domaćeg. Domaći intelektualci nevjerojatno uporno njeguju prezir prema domaćem kulturnom proizvodu, pa tako i prema ukupnoj domaćoj kinematografiji. Nešto slično sam susreo u Litvi, taj autokolonijalni prezir.
A ideološko opredjeljenje autora, filma: je li neophodno, potrebno, glupo?
Skužio sam da tim svojim diskursom stvarno zbunjujem ljude. Ne mogu procijeniti jesam li ljevičar ili desničar, partizan ili ustaša. Izgleda, dosta sam čudan, odbijam se izjasniti, moguće me zato neki otvoreno ne vole. Čujem povremeno: što radiš s njim, on ti je HDZ-ovac, ili daj nemoj njega, to ti je čisti SDP – kao da sam u Papićevim ‘Lisicama’, nekoliko desetljeća kasnije.
A vi ste zapravo prosvijećeni hedonist?
Jesam. Za razliku od rumunjskih ili mađarskih kolega koji su toliko posvećeni filmu u cjelini da ih, kad dođu u neki grad, najprije i jedino zanima isključivo suvremeni film, ja dođem negdje, najprije dobro pojedem i popijem, a onda sve drugo. To bi mogla biti poanta fatalne razlike između uspjeha rumunjskog filma i sudbine hrvatskog filma.
Intervju je objavljen na portalu Novosti.
