Postoje one lijepe riječi, kad ih čovjek izgovori, uhvati ga milina, kolač, srce, ljubav, ruža, nikada se nikome od toga slošilo nije. Dapače, utrobu oblije toplina kad usta izgovore cjelov, dijete, osmijeh i štrudla, svijet se tad čini manje okrutan i sebičan, ljudi manje podli i pohlepni, a mi više sretni i optimistični.
Dobro, ovisno sad opet o podneblju, u kršnijim krajevima gotovo je sigurno da će pitu od jabuka zamijeniti Isusova krv, a cvijeće kakav noviji njemački auto, poljubac će također više stremiti ka šahovnici na zastavi nego ženi u kući, ali hajde, ne valja cjepidlačiti, važan je u konačnici rezultat, pa ako kakvog pobožnijeg Hrvata raduje riječ Majka Božja ne treba mu onda nikako zamjeriti njezin kip u dvorištu obiteljske kuće.
To što je Gospa u tom slučaju neukusno izlivena od guste plastike u nadnaravnoj veličini, manje je važno od činjenice da s vremena na vrijeme statua noću zasvjetli flourescentno žuto. U ruralnim dijelovima tu neobjašnjivu pojavu mještani nazivaju još i Božjim čudom. No, svejedno što o tome mislio Papa, ja ili Međugorje, u svakom je slučaju više nego jasno da žena u bijeloj haljini s aureolom oko glave nije svojedobno uzalud umrla jer spomen na nju već stoljećima ljudima mami osmijeh na lice.
E sad, stvari ne idu uvijek onako kako smo ih mi zamislili, sunce kad-tad zađe za oblak, pa život i sreću ugasi smrt, bolest, tuga i suze, one krajnje četiri riječi na ljestvici razočaranja i boli. I sve bi one još nekako i bile podnošljive kad bi tragedija dolazila svojim prirodnim slijedom, biološkim tijekom koji nije moguće izbjeći, i za koju se kako tako tijekom života ipak pripremiš, a ne nikako ljudskim faktorom, da ne kažem, ljudskom glupošću.
Na žalost, ovo drugo postalo je glavni razlog nesretnih života čije je izvorište najčešće gramzljivost, oholost, a često i osnovno nerazumjevanje činjenica i okolnosti. Zbog toga, riječi poput privatizacije, lustracije, Thompsona i Bujanca zvuče žalosno, jadno i prijeteće za zdravlje, a nusproizvod koji neminovno proizlazi iz njihovog djelovanja broji žrtve u ovom ili onom pogledu.
Ok, treba stvari znati i ispravno gradirati. Krezubi pjevač iz Čavoglava svojim neartikuliranim deranjem, koje pojedinci s manje sluha zovu i pjevanjem, oštetit će nekome samo pokoji bubnjić ili ga u najgorem slučaju natjerati da u transu taktova vjetra s Dinare i osam boca ožujske razdere majcu i tako znojan i pijan baci se u obližnji jarak.
Direktna posljedica ovako uljuđenog čina uglavnom bude prijelom ključne kosti i kaznena prijava za izvikivanje imena Ante Pavelića, o kojem, usput rečeno, taj isti glupan zna samo toliko koliko mu je još veći tikvan od njega iz lokalnog pravaškog ogranka kazao da treba izvikivati na Thompsonovom koncertu, jer eto, onda to i službeno znači da si protiv Tita.
Zvučat će smješno, ali da su se društveno-socijalne posljedice u Hrvatskoj zaustavile na ovih nekoliko politički indoktriniranih budalaša muzičara i kvazi tv voditelja, vjerojatno je da bismo živjeli puno bolje i kvalitetnije, no, na nesreću, nisu. Riječi kao što su privatizacija i pretvorba odnijele su tisuće tihih žrtava o kojima danas nitko ne govori, a ne zna im se ni broj.
Tek ponekad sablazni podatak od 277.697 nezaposlenih s burze rada (podaci na dan 30.03) podsjeti na tu ekonomsko političku sramotu. Taj dugo željeni kapitalizam i prelazak iz društvenog u privatno vlasništvo tadašnja je elita na Pantovčaku nazivala napokon stečenom slobodom. Htjeli smo više, a kad čovjek želi iber onoga što mu pripada, ljudske sudbine postaju neminovno direktna žrtva. Sjetite se samo radnika Gredelja, sisačke rafinerije, Kamenskog...
Nekad je zagrebačka tekstilna tvornica zapošljavala tisuće švelja koje su u tri smjene dolazile na posao. Od devedsete na ovamo vlasnici su se mijenjali brže nego konci na mašinama, a svak je mislio da je baš on stvoren za velikog industrijalca. Tvrtku su malo po malo standardno hrvatski raskasapili i pokrali, a radnicama podijelili otkaze.
One što su ostale, plaću nisu dobivale mjesecima. Na kraju je sve otišlo u stečaj, imovina na bubanj, a njih 475 na cestu. Nekolicina ih se okupila u udrugu pa danas bugare u nekoj garaži, šivaju po mjeri.
Ovih je dana zgrada Kamenskog nakon pet godina, šest parnica i 14 dražbi napokon prodana jednoj tvrtki iz Križevaca. Radnice s pravom očekuju isplatu, i gotovo je sigurno da će je i dobiti, naravno, ne odmah, prvo je banka na redu, pa vjerovnici, ali kroz godinu, dvije... A do tad, tko živ, tko mrtav, jer njih sedam je zbog stresa, neimaštine i ovrha na stanovima preuranjeno već preminulo.
Za njihove živote neće odgovarati nitko. No, zato će uvijek budne pravne institucije revno prozvati predsjednicu da je u sukobu interesa jer je novac doniran za predsjedničku kampanju između ostalog potrošila i na to da krojačicama iz udruge Kamensko kupi parnu peglu. Da nije sramotno, zvalo bi se 'zanimljivosti iz svijeta'.
