Primjer famoznih taksi usluga
U javnosti najvidljiviji slučaj odnosi se na liberalizaciju tržišta taksi usluga koju je potaknuo nekima sporni Uber. Prema dostupnim informacijama, do sredine 2018. očekuje se liberalizacija tržišta jer je nacrt novog zakona bio u javnoj raspravi do 31. 12. 2017. Prijedlog je da se ukinu teritorijalne kvote za dozvole, smanje uvjeti za obavljanje usluga te ubrzaju i pojeftine procedure za ulazak novih takmaca na tržište.
Taksi je možda najbolja ilustracija što je tržišna liberalizacija, kakvi su otpori i s kakvim se objektivnim problemima suočavaju projekti liberalizacije i deregulacije. Tržišni starosjedioci nastoje braniti status quo koji znači više cijene i manje posla, što se uobičajeno pravda argumentima kvalitete, zaštite sigurnosti, potrošača, lokalne zajednice ili nacionalnog interesa. S druge strane, široj javnosti nije lako procijeniti validnost takvih argumenata pa vrlo lako potpada pod utjecaj teza o potrebi sigurnosti ili zaštite od stranaca, nesvjesna da se time samo nekoj užoj skupini osigurava nezaslužena renta koju će financirati širi sloj građana – korisnika usluge. Dio javnosti, s druge strane, sluti da se iza moralno nabijenih floskula, poput nacionalnog interesa, često krije uski interes neke skupine nauštrb većine, ali teško je znati gdje je točno prava mjera ravnoteže između natjecanja na tržištu i regulacije, jer nismo svi eksperti za sve. Stoga je na vlastima odgovornost da pažljivo odvagnu što je pravi javni interes.
I dok u slučaju taksi usluga laicima s iskustvom vožnje s različitim pružateljima usluga nije teško donijeti procjenu što je najbolje za većinu ljudi, postavlja se pitanje što je s igrama na sreću, lijekovima, zdravstvenim uslugama i sličnim osjetljivim proizvodima, odnosno uslugama o kojima laici ne znaju mnogo? Tamo gdje su problemi tržišnih informacija i ocjene kvalitete teži, više je lova u mutnom i lakše je odbiti racionalnu raspravu ili zahtjev za reformom nekom floskulom koja ima moralni priziv. Na primjer, u zdravstvenom i obrazovnom sektoru u nas nema razložne rasprave o tržišnim reformama, jer se svaki zahtjev za ozbiljnim promjenama etiketira kao “amerikanizacija” ili tržišno-fundamentalistički put ka dehumanizaciji, nepravdama i nejednakostima. Lakše je nekome zalijepiti etiketu, nego ući u razložnu raspravu i provesti analizu koja bi, uz mnogo uloženog truda i vremena, vjerojatno pokazala da postoji neka razborita kombinacija tržišnog natjecanja i državne regulacije koja bi mogla povećati dobrobit korisnika usluga i šire zajednice u odnosu na status quo u kojem uvjerljivo zaostajemo za drugim zemljama.
Pouka
Nema, dakle, spora o tome da postoje teški slučajevi kad tržišnu liberalizaciju treba pripremiti oprezno. Treba paziti kako se ne bi rastočili neki pozitivni socijalni aspekti postojećih rješenja. Zdravstvo je primjer koji se stalno ponavlja.
Isto tako, nema spora da je takvih slučajeva relativno malo. To treba ponavljati, jer u Hrvatskoj većinom polazimo iz točke u kojoj je regulacija dramatično rigidna i skupa te je prisutna i tamo gdje je ne treba. Nerijetko je suprotstavljena općem dobru jer radi u korist neke privilegirane skupine.
Započeti projekti tržišne liberalizacije i deregulacije su spori, zakašnjeli i nailaze na teško savladive otpore. U prilog tome govori činjenica da je tek ozbiljan pritisak Europske komisije nakon pristupanja Hrvatske jedinstvenom tržištu počeo lomiti domaće, često trule ravnoteže interesa.
Stoga, u ovom širem historijskom prikazu promjena ipak vrijedi zabilježiti da se tamo negdje 2013. dogodio preokret trenda. Popravljanje propisa kao dio projekta tržišne liberalizacije polako je postalo sustavni napor vlade, u početku jedva primjetan, zatim sve prisutniji, danas možda i najprisutniji od osamostaljenja. Ako bismo trebali ocijeniti te napore ocjena bi i dalje bila porazna jer je početna točka bila tragična. S obzirom na loše početno stanje, ovo što se sad događa nalik je tretmanu zatvorenika kojemu su oko gležnjeva bile zavezane dvije kugle od po četrdeset kilograma pa se sad jedna malo smanjuje tako da će težiti dvadeset. Za upravu zatvora to se zove “značajan napredak”.
Za zatvorenike to je ništa. Razlog za bijeg (iz zatvora, zemlje, kako vam drago) jednako je jak kao i ranije. I tako će ostati sve dok netko ne shvati u kojem grmu leži zec te konačno poduzme program ozbiljne tržišne liberalizacije, deregulacije i pametne optimalizacije propisa i javne administracije. Za to treba posložiti Vladinu vertikalu od glave do zadnjeg birokrata i odrediti to kao prioritet. Zašto prioritet kraj svih drugih problema koje ova zemlja ima? Zbog zapošljavanja i zadržavanja ljudi, zbog povratka onih koji su otišli, zbog pretvaranja Hrvatske u ono što nikad nije bila, a još može postati - poželjna destinacija za poduzetništvo, ulaganje i rad.
