Spiegelov ekspert za ekonomiju Bernd Kramer istražio je kakav utjecaj na uspješnost tvrtki ima veća ili manja razlika u primanjima direktora tih tvrtki i radnika. Krenuo je od paradoksa da su posljednjih godina izrazito učestali primjeri kad su menadžeri na vrhu megakompanija koje su bilježile gubitke, u tim istim godinama primali ogromne bonuse. Primjerice, Credit Suisse u kriznoj 2015. godini otvorila se pod nogama rupetina od nekoliko milijardi.
Pa se unatoč tome dogodilo da je predsjednik uprave banke Tidjane Thiam za tu godinu inkasirao 19 milijuna franaka, duplo više nego njegov prethodnik. Švicarskom parlamentarcu i biznismenu Thomasu Minderu to nikako ne ide u glavu već godinama i zato je 2013. pokrenuo nacionalnu inicijativu da se šefovima kompanija ograniče prihodi uspješnošću posla koji obave.
I u tome nije uspio. Sljedeće četiri godine dogodilo se to da je broj onih s megazaradama u Švicarskoj porastao, tako i zarade šefova 20 najvećih tvrtki na švicarskim burzama, i to prosječno za 11 posto, ali su te tvrtke istodobno u prosjeku pale za četiri posto. Slično se događalo i drugdje po Europi, pa je i njemački SPD najavljivao inicijativu za smanjenje razlike između menadžerskih i najnižih radničkih plaća. Razloge zašto se to ipak ne događa mnogi su nalazili u koječemu.
No, Kramer je sada pronašao nekoliko ekonomskih istraživanja koja pokazuju da su prevelike menadžerske plaće loše za poslovanje tvrtki. Istraživanje 2000 tvrtki iz Londona pokazalo je, primjerice, da su štrajkovi češći u kompanijama u kojima su veće razlike između najviših menadžerskih i najnižih plaća. U tom je istraživanju, doduše, problem bio to što se nije odgovorilo jesu li na to utjecale i veličine tvrtki, jer naprosto je normalno da su štrajkovi češći u velikim kompanijama, nego u malim obiteljskim poduzećima.
Jedno drugo istraživanje iz SAD-a odgovorilo je i na to, i to na uzorku od 102 tvrtke s početka 90-ih. Ispostavilo se da tvrtke s velikim razlikama u plaći mogu računati na slabiju kvalitetu proizvoda. Istraživači su zaključili da su radnici bili slabije motivirani, da su se manje trudili svjedočeći velikim razlikama, što je dovelo do lošijih proizvoda koje su isporučivali. Takav zaključak iznenađuje ako se krene od uvriježenog argumenta da razlike u plaćama zapravo povećavaju količinu uloženog truda kod radnika.
Na taj problem odgovorio je ekonomist Nils Braakman koji je promatrao rezultate čak 6000 tvrtki u razdoblju od 1995. sve do 2005. Uočio je da razlike u plaćama do određene mjere doista povećavaju produktivnost tvrtke. Međutim, sve veće razlike u plaćama štete produktivnosti i uspješnosti kompanija. Počinju se gomilati sve veće štete koliko su i razlike u plaćama veće. Kramer je stvar istjerao do kraja, pa je tako pronašao i istraživanje sa Sveučilišta Utah iz 2009.
A u njemu su sveučilišni stručnjaci utvrdili da su promatrane kompanije, nakon što bi angažirale ekstremno skupe menadžere, nakon toga ostvarivale u pravilu ispodprosječne rezultate. Posebno su loše stajale one tvrtke, utvrdili su, koje su dovele ljude koji su imali krajnje visoko mišljenje o svojim sposobnostima, iz čega su istraživači zaključili da pretjerani ego ekstremno visoko plaćenog menadžera također može tvrtku ograničiti u rastu.
