Prema Nilsonovom izvještaju iz listopada 2016. u prethodnoj godini diljem svijeta preko kreditnih kartica prekotrljalo se 31.000 milijardi dolara, što je bilo 7,3 posto više nego 2014. Usto, piše Bruno Buonaguidi za BBC, u Europi tek svaka osma novčana transakcija nije se obavljala elektronički. Sve to očekuje se da će nastaviti u svijetu Paypala, širenja elektroničke trgovine i sličnih trendova.
Samo, otkako je čovjeka, uvijek su postojali i lopovi, pa se tako primijetilo i da je 2010. ukupan iznos kartičnih prevara diljem svijeta iznosio osam milijardi dolara, da je to 2015. dosegnulo 21 milijardu, a za 2020. očekuje se da će na taj način biti pokradeno 31 milijarda dolara. Sve to unatoč tome što banke ulažu sve veće novce u tehnologije kojima se pokušavaju boriti protiv prevara. Prevara je inače nekoliko vrsta.
Najčešća je ona u kojoj prevaranti ne posjeduju karticu svoje žrtve, nego su se domogli njenih podataka, primjerice on-line hakerskim upadom preko maila s linkom koji nije trebalo otvarati ili nekim drugim putem u kompjuter, i onda snimili te podatke na praznu karticu koja time postaje identična originalnoj. U Hrvatskoj se ranijih godina često događalo da kriminalci instaliraju lažnu masku na bankomate kako bi snimali kartice. Druga vrsta prevare je ona u kojoj kriminalci moraju imati karticu žrtve.
Riječ je o tzv skimmingu, situaciji koja se također znala događati kod nas, kad bi žrtve odlazile u restoran, dućan ili neko drugo mjesto gdje bi plaćali karticu, a ovi bi im, osim kroz aparat za naplaćivanje, karticu provukli i kroz uređaj za snimanje podataka. Prevare s kreditnim karticama omiljene su jer su jednostavne kao što je jednostavno i kartično plaćanje. Sve se svodi na autorizaciju i provođenje transakcije. Pritom, posljednji trenutak za zaštitu je onaj prvi korak.
To ide tako da kompanija poput Vise ili Mastera sklapa ugovor i uvjete s bankom koja joj posuđuje novac. Potom ta kompanija izdaje karticu u fizičkom obliku korisniku. Ovaj se njome koristi tako što je ili fizički prisutan na potrošačkom mjestu pa pruža karticu ili plaća internetski. Usvakom slučaju prolazi kroz postupak autorizacije, odnosno internetsko slanje podataka banci, a to znači podatke o valjanosti kartice, o njenom identitetu i o lozinki.
Banka te podatke odmah prosljeđuje izdavaču kartice na odobravanje ili odbijanje, a ovaj svoju odluku o iznosu šalje i banci i trgovcu ili kome li već. Sve to u nekoliko trenutaka. Odbijanje može biti ili zbog nedostatka novca ili zbog sumnjivih podataka s kartice koji upućuju da je riječ o prevari. Tu se dolazi do mogućeg ključa. Kartično plaćanje stalno se promatra, što znači da se bilježi vrijeme, iznosi, mjesto plaćanja.
Sve to može se koristiti u računanju vjerojatnosti pojedine transakcije, pa ako neka tražena transakcija postane nevjerojatna preko nekog praga, može se automatski pokrenuti alarm. Autor na BBC-u navodi da su koristi ovakvog sustava i to što na taj način banka i izdavač kartice imaju manje troškove pokrivanja štete nastale prevarom. Što se tiče korisnika, nikada nemojte klikati apsolutno ništa u mailovima u kojima vam netko ničim izazvan traži osobne podatke, pa makar se činilo da je riječ o vašoj banci.
Drugo, kad idete kupovati kod nepoznatog prodavača roba ili usluga, prethodno ga proguglajte da vidite kakvi su dojmovi njegovih ranijih mušterija. A kada plaćate preko interneta, obavezno provjerite da adresa počinje sa "https://", što označava komunikacijski protokol za siguran transfer informacija. Također provjerite da adresa ne sadrži gramatičke pogreške ili neobične riječi. Konačno, kad idete s fizičkom karticom, nikad ne dopustite da vam nestane iz vida. Uostalom, slijedite upute banke ili na bankomatu.
