Dva dana otkako je Donald Trump udario Kini carine na novih 200 milijardi dolara vrijedan izvoz u SAD i dan otkako je Peking Trumpu uzvratio s bolnom naciljanim carinama na američki izvoz u Kinu od 60 milijardi dolara, u protuudar Trumpu uključio se najbogatiji Kinez na svijetu.
Jack Ma, posjednik imovine vrijedne skoro 40 milijardi dolara i osnivač internetskog trgovačkog lanca Alibaba, također desetke milijardi dolara vrijedne multinacionalke, prije dvije godine na sastanku s Trumpom obećao mu je da će u SAD-u otvoriti milijun novih radnih mjesta. Prema ovoljetnim statističkim podacima, to bi bilo povećanje broja zaposlenih u Americi od skoro jedan posto, san snova za svaku nacionalnu ekonomiju i politički vrh te zemlje. Sad međutim...
"Nema nikakvog način da se to obećanje održi", prenijela je Xinhua izjavu Jacka Maa nakon Trumpovog otvaranja novog fronta u trgovinskom ratu protiv Kine.
Osnivač Alibabe objasnio je da je dogovor iz 2016. s Trumpom postigao pod pretpostavkom "prijateljske suradnje SAD-a i Kine" i "racionalnog ponašanja u bilateralnim trgovinskim odnosima". Nasuprot tome ovo što sada radi Trump sve to je "razorilo". Na ovakav potez Jack Ma je očito ponukan već i time što kao kineski megatajkun sigurno nije neosjetljiv na poziciju Pekinga u odnosima s Washingtonom.
Povrh toga Alibaba je direktno pogođen Trumpovim carinskim udarima na Kinu i ako je Trump baš ozbiljno računao s milijun radnih mjesta što ih je dogovorio s Maom 2016., nevjerojatno je da u otvaranju carinskog rata s Kinom nije vodio računa o Alibabi. Ako pak Trump nije računao ozbiljno, postavlja se pitanje zašto je onda uopće išta dogovarao s Jackom Maom.
Posljednji potez Trumpa, bez obzira na to što nije podigao toliko medijske prašine kao proljetos kad je tek otvarao trgovinski rat protiv Pekinga, i to puno carinama na puno manje vrijednosti uvoza, sada predstavlja takav korak da ga ekonomski analitičari smatraju konačni ulaz u apsolutni sukob s Kinom. Oni već sada ovakvo stanje nazivaju "hladnim trgovinskim ratom" i upozoravaju da to lako može završiti upadanjem cijelog svijeta u recesiju.
Svi se slažu oko toga da u takvom sukobu na sve strane može doći samo do velikih šteta; ne samo ekonomskih, nego i političkih, društvenih, nazadovanja ili usporavanja na svim područjima razvoja društava. Pojedini ekonomisti ipak smatraju da bi EU, ako bi se u takvoj situaciji postavila pametno i oportuno, mogla u maloj mjeri profitirati, uskakanjem u upražnjeni prostor na tržištima i Kine i SAD-a. No, oko toga se ne slažu svi.
Ono oko čega se još slažu svi s izuzetkom Donalda Trumpa i uskog kruga dijela njegovih suradnika, jest način na koji je za očekivati da takva situacija upropasti američku ekonomiju. Američki potrošači i američka ekonomija navikli su na određenu prisutnost kineskih proizvoda. U trenutku kad oni dolaze na udar visokih carina, sva ta roba poskupljuje, pa automatski raste inflacija.
Usto, sve one tvornice u kojima se ta roba proizvodi, naprosto je nemoguće da se u trenutku presele, primjerice, u SAD kako to Trump vidi da bi se trebalo dogoditi. Već sada je jasno da bi te tvornice iz Kine u takvom razvoju situacije trebale pobjeći u Vijetnam ili Bangladeš. Ono u čemu bi Trumpov udar Kinu doista trebao zaboljeti jest vrlo nepovoljan trenutak po Peking.
Kineske vlasti upravo su krenule s izbjegavanjem pretjeranog izdavanja kredita, s planovima prilagođavanja industrije skupljim i kvalitetnijim proizvodima, vrlo često tehnološki na bitno višim razinama, a posebno s prelaskom ekonomije, odnosno prvenstveno industrije, na ekološki održivije platforme. Sve to skupa uzdrmalo bi i kineske i svjetske planove s ekonomijom, obnovljivim izvorima energije, klimatskim ciljevima.
U svijetu koji je ekonomski potpuno premrežen, međuovisan na mnoštvo razina, počev od toga da za jedan iole složeniji proizvod dijelovi mogu potjecati iz nekoliko zemalja do financijske međuovisnosti, ovakav sukob nikome nije moguće sasvim izbjeći. Peking je toga očito svjestan. Ne pada mu, primjerice, na kraj pameti odjednom ići rasprodavati dolare i obveznice SAD-a u vrijednosti tisuća milijardi dolara što ih posjeduje.
Isto tako ne pada mu na pamet niti uzvraćati SAD-u ikako drugačije nego protucarinama direktno ciljajući Trumpov krug industrijalaca i financijaša koji ga podupiru, te one dijelove američke ekonomije koja je prevladavajuća u dijelovima SAD-a koji su izrazito većinski glasali za Trumpa.
Od Kine se može očekivati i daljnje otkazivanje poslovnih planova s SAD-om ili s američkim tvrtkama, kao što je sada slučaj Alibabe i Jacka Maa, tihim carinskim bojkotom s otezanjem procedure ulaska američkih proizvoda u Kinu kako bi se pokvarili, što se već događa, te s pozivanjem na bojkot američkih proizvoda. U svakom slučaju, i Washington i Peking s ovakvim su se sukobom već sada doveli na sam rub vrlo ozbiljnih ekonomskih šteta i po jedne i po druge.
