Akram Khan: Pronašao sam novu ulogu - ne na pozornici. Postao sam glas svog oca

Nedavno je u zagrebačkom MSU-u izvedena je plesna predstava “Chotto Desh” u produkciji jedne od najglasovitijih svjetskih plesnih trupa Akram Khan Company, kojom je završen zagrebački dio 42. izdanja Tjedna suvremenog plesa. Predstava je izvedena dva puta - prvu je izveo plesač Nico Ricchini, a drugu Jasper Narvaez - a prepuno gledalište u dvorani Gorgona oduševljenim je aplauzom i ovacijama potvrdilo da globalna reputacija londonske plesne skupine nije bez osnova.

Osnivač trupe Akram Khan, jedan od najvažnijih plesača i koreografa današnjice, povodom zagrebačke izvedbe “Chotto Desha” ljubazno je pristao na razgovor za Express. Khan je rođen 1974. u četvrti Lambeth u južnom Londonu, u obitelji porijeklom iz Bangladeša. Ta dualnost Istoka i Zapada formirala je njegov osobni i umjetnički identitet od najranije dobi. Već sa sedam godina počeo se baviti plesom: obrazovao se u klasičnoj južnoazijskoj plesnoj formi kathak, no intenzivno su ga privlačile i zapadne plesne tradicije. Za njega ples nikada nije bio samo hobi ili zabava, već unutarnja potreba: Akram bi se svakodnevno skrivao u garaži, vježbajući plesne pokrete, sve dok njegovi roditelji, iako isprva zgroženi, nisu prepoznali tu nezaustavljivu strast.

Dio svoje autobiografije Khan je ugradio i u svoj višestruko nagrađivani solo projekt “DESH”, prema kojemu je - u adaptaciji i režiji Sue Buckmaster - nastala predstava “Chotto Desh”, priča o dječaku koji traži svoje mjesto u svijetu, balansirajući između britanske svakodnevice i bangladeškog nasljeđa. “Kada se ideja prvi put pojavila, zamišljali smo da će predstava imati kratak vijek, možda nekoliko mjeseci na turneji”, govori Khan. “No, ‘Chotto Desh’ imala je drugačiju zamisao; natjerala nas je da shvatimo koliko je važno i neodgodivo obraćati se mlađoj publici.” Turneja od nekoliko mjeseci pretvorila su u turneju od nekoliko godina, a svugdje u svijetu predstava je dočekivana s oduševljenjem, osobito među mladima. “Putovali smo tri godine, i sada se vraćamo. Kada otvorimo vrata djeci, pozivamo cijele zajednice: roditelje, učitelje i one koji možda nikada nisu mislili da je ples za njih. Djelo im se obraća, a to danas odjekuje još snažnije. Teme koje su u središtu - identitet, pripadnost - ne samo da su i dalje relevantne, već su postale krhkije i hitnije. Kulturna raznolikost i dalje je osjetljivo područje. Ako ova predstava može u mladima probuditi osjećaj čuđenja, ako im može pomoći da umjetnost ne vide samo kao izvedbu, već kao način razmišljanja i oblik pripadanja, tada je učinila nešto veće nego što smo se usudili nadati”, kaže Khan.

Hit na internetu Književnost i kultura Sergej Polunin doveo je Hozierov hit do plesačkog savršenstva

“Chotto Desh” je, kao što smo već spomenuli, obiteljska reinterpretacija Khanove solo predstave “DESH”, koja je 2015. osvojila nagradu Olivier. Zanima nas kako je redateljica Sue Buckmaster pristupila adaptaciji ove predstave za mlađu publiku, i što je željela postići s ovom verzijom koja kombinira ples, pripovijedanje, projekcije i animaciju? “Sue je prvo uživo gledala predstavu ‘DESH’, a potom joj se iznova vraćala putem snimke, osluškujući što bi u njoj najjasnije moglo odjeknuti kod mlađe publike. Tijekom godine dana polako je gradila novu priču”, kaže Khan. “Okupio se novi tim, novi su plesači ušli u priču. I ja sam pronašao novu ulogu - ne na pozornici, već kroz svoj glas. Postao sam glas svog oca, i time priču pogledao iz drugog kuta. Izašao sam iz vlastitih sjećanja i zakoračio u njegova. To je djelu dalo drugu težinu i drugačiju vrstu istine - onu koja može doprijeti do mladih ljudi.”

U vrijeme Khanova odrastanja, svijet je bio drugačije mjesto - put do umjetničke afirmacije mladića porijeklom iz Bangladeša bio je popločan brojnim izazovima. Ipak, unatoč protivljenju konzervativne okoline, Khan je već u dobi od deset godina dobio prvu ulogu u jednoj predstavi Akademije indijskog plesa, a s 13 godina počeo je obilaziti svijet kao dio plesnog ansambla proslavljene predstave “Mahabharata” Petera Brooka. Kad se vratio s trogodišnje svjetske turneje dočekao ga je šok povratka u normalan život: otac je tražio da počne raditi u obiteljskom restoranu, a majka je bila skeptična prema njegovim profesionalnim izborima. Međutim, on nije namjeravao odustati. Nastavio je plesati, a kasnije je upisao studij suvremenog plesa na Sveučilištu De Montfort, te scenske umjetnosti na Sjevernoj školi suvremenog plesa, istodobno radeći kao dostavljač pizze kako bi se financirao. S vremenom je stvorio reputaciju u plesnim krugovima: postao je sinonim za jedinstveni plesni jezik koji spaja klasični indijski kathak sa suvremenim plesom. Zajedno s bivšim plesačem Farooqom Chaudhryjem, 2000. je osnovao Akram Khan Company. Njihova misija bila je jasna: riskirati, razmišljati hrabro, istraživati nepoznato i kroz ples pričati priče koje su uvjerljive i relevantne.

'FUTURIZAM, DINAMIZAM I BOJA' Književnost i kultura Majstori talijanskog futurizma na izložbi u zagrebačkom MSU

Tijekom više od dva desetljeća - predstavama poput “Kaash”, “DESH”, “Vertical Road”, “Gnosis”, “Zero Degrees”, “Until the Lions”, “XENOS”, “Outwitting the Devil” i “Jungle Book reimagined” - trupa je redefinirala suvremenu plesnu scenu. Pitamo Khana koje od ovih predstava smatra prekretnicama u svojoj karijeri? Koji mu je rad najdraži? “Svaka od tih predstava predstavlja različito poglavlje mog putovanja, odražava pitanja koja su me tada zaokupljala i znatiželju koja me vodila”, odgovara. “Ipak, ‘XENOS’ je bez sumnje bio prijelomni trenutak za mene. Bila je to moja posljednja cjelovečernja solo izvedba, kulminacija godina istraživanja, koja je duboko zaronila u teme identiteta, sjećanja i često zanemarenih priča kolonijalnih vojnika u Prvom svjetskom ratu. Izvoditi ‘XENOS’ bilo je poput zatvaranja važnog poglavlja, što mi je omogućilo prijelaz iz uloge izvođača u onu u kojoj se više fokusiram na koreografiju i pripovijedanje kroz druge. To je bio i kraj i novi početak.”

Khanov umjetnički put karakterizira spor i rigorozan proces, s minimalno dvije godine posvećene stvaranju jedne produkcije. U suradnji s English National Balletom radio je na reinterpretacijama klasičnih baleta poput “Giselle”. Kako je pristupio zadatku novog tumačenja djela koje je duboko ukorijenjeno u zapadni baletni kanon? “Reinterpretirati ‘Giselle’ bila je čast, ali i pravi izazov. Morao sam joj pristupiti s dubokim poštovanjem prema izvorniku, ali i sa željom da je učinim relevantnom za današnju publiku. Bilo mi je važno zadržati srž narativa, ali ga i premjestiti u kontekst koji odražava današnje raseljavanje i društvene podjele. Radilo se o pronalaženju istinskog načina da se emocije i teme ‘Giselle’ izraze u današnjem svijetu - kroz moju perspektivu”, govori Khan.

Za svoj rad je primio brojna priznanja, te je imenovan članom Reda Britanskog Carstva (MBE) za ukupan doprinos plesnoj umjetnosti. Svjetskoj javnosti ipak je najpoznatiji po koreografiranju dijela ceremonije otvaranja Olimpijskih igara u Londonu 2012. godine, što je primljeno s jednoglasnim pohvalama i potvrdilo njegov status globalne ikone. “To je bio jedan od najvažnijih trenutaka u mojoj karijeri. To što me Danny Boyle izabrao da koreografiram dio ceremonije posvećen temi smrtnosti, omogućilo mi je da podijelim vlastitu, duboko osobnu viziju, i to na svjetskoj pozornici. Suradnja s njegovim kreativnim timom na takvoj razini bila je izvanredno iskustvo, prilika da promišljam o ljudskoj prirodi, dok istovremeno komuniciram s publikom iz svih krajeva svijeta.”

Tijekom karijere Akram Khan je surađivao s umjetnicima iz različitih disciplina i kultura, uključujući glumicu Juliette Binoche, pisca Hanifa Kureishija, pjevačicu Kylie Minogue, balerinu Sylvie Guillem i vizualnog umjetnika Anisha Kapoora. Kako su te suradnje utjecale na njegov umjetnički izraz? Koju suradnju pamti kao najinspirativniju?

“Suradnja s umjetnicima iz različitih disciplina bila je ključna u oblikovanju mog umjetničkog puta”, govori Khan. “Rad sa Sylvie Guillem u predstavi ‘Sacred Monsters’ bio je jedno od prvih kreativnih sučeljavanja u kojem sam istraživao balet i klasične forme, susret tradicija koji me je natjerao da iznova promislim o tome što pokret jest i što on može biti. Suradnja s Anishem Kapoorom omogućila mi je da na drugačiji način promišljam prostor i dimenziju. Za mene je svaka suradnja bila prilično transformativna i uvelike je proširila način na koji pričam priče kroz pokret.”