Langovo zvučno evanđelje započinje remek-djelom "M", prvim filmom o jednom serijskom ubojici (Jack Trbosjek u Pabstovoj "Pandorinoj kutiji" bio je epizodni lik), pedofilu Hansu Beckertu koji ubija djevojčice i čija sudbina, u Langovoj kirurški preciznoj političkoj i sociološkoj viziji bolesne moderne civilizacije, potresa i zrcali cijelo društvo, od vrha vlasti i policije pa do običnog puka i gangsterskog podzemlja.
Već sljedećom filmskom poslanicom, kriminalističkim filmom "Testament doktora Mabusea", Lang uzvisuje svojeg nijemog starozavjetnog demona zločina i podzemlja do pijedestala prototipa duhovnog oca nacionalsocijalizma. Snimljen 1933., u osvit dolaska Hitlera na vlast, film izaziva bijes nacista i dr. Joseph Goebbels zabranjuje njegovo prikazivanje pod optužbom da predstavlja prijetnju za red i zakon u zemlji te da može uznemiriti javnost.
Istodobno, Goebbels želi pridobiti Langa za "njemačku stvar". Hitler obožava "Nibelunge", Langov film koji je, kako piše u podnaslovu, "posvećen njemačkom narodu", a Goebbels voli "Metropolis", apokaliptičnu sliku totalitarne vlasti elite nad pokornim pukom. Goebbels, navodno, bez oklijevanja nudi "Meisteru" Langu upravu nad kinematografijom Trećeg Reicha. "Ali, za miloga Boga, Herr Reichskanzler", uzvraća Lang Goebbelsu, "moja majka je Židovka!".
Na što kancelar i ministar narodnog prosvjećenja i propagande Goebbels odgovara (vidimo ga kako se smiješi): "Herr Lang, mi odlučujemo o tome tko je Židov, a tko ne". Goebbels povjerava Langu da Hitler toliko voli njegove filmove da želi da njihov stil postane stil cijelog Trećeg Reicha.
Priča kaže, a Lang je njezin tvorac, da je sa sastanka s Goebbelsom otišao taksijem kući, uzeo pasoš i novca koliko je imao uza se te odjurio na kolodvor i prvim vlakom pobjegao u Pariz. Mada neki biografi tvrde da to nije istina i svoje tvrdnje dokazuju žigovima u Langovoj putovnici, to je sasvim nevažno. Činjenica je da je Lang odbio suradnju s nacistima i napustio Njemačku. A bio je Hitlerov i Goebbelsov ljubimac te je mogao postati fuehrer njemačke nacionalsocijalističke kinematografije.
Nakon kratkog boravka u Francuskoj, gdje režira romantičnu fantaziju "Liliom" (1933.), prema kazališnom komadu Ferenca Molnara (pogrešan projekt za Langa, koji bi bio idealan za Maxa Ophulsa ili Ernsta Lubitscha), odlazi na poziv producenta Davida O. Selznicka u Ameriku, gdje započinje novi život.
Iako se druži s mnogima od oko 800 njemačkih pisaca, skladatelja, glumaca, redatelja i ostalih umjetnika koji su protjerani ili su pobjegli pred Hitlerom, strastveno se uključuje u američki život i stvarnost, razgovara sa svima, upoznaje sve detalje svakodnevice, jezik, žargon, običaje...
Čita novine, skuplja detektivske i znanstveno-fantastične časopise, a posebno pažljivo prati stripove iz kojih je, kako kaže, najviše naučio o Americi i koji su mu pomogli u radu na holivudskim filmovima. U dvadeset godina, od 1936. do 1956., režira u Americi 22 filma, među kojima i antologijska ostvarenja: "Zakon linča" (1936.), "Samo jednom se živi" (1937.), "Lov na čovjeka" (1941.), "I krvnici umiru" (1943.), "Žena u izlogu" (1944.), "Ministarstvo straha" (1944.), "Grimizna ulica" (1945.), "Plašt i bodež" (1946.), "Ranč prokletih" (1952.), "Velika hajka" (1953.), "Ljudska žudnja" (1954.).
No kao i u Njemačkoj tijekom Hitlera, tako i krajem 40-ih i početkom 50-ih, Americi u vrijeme senatora McCarthyja i njegove komisije za progon "ljevičara" optuženih za "antiameričku djelatnost", Lang ne može živjeti i raditi spokojno jer je osumnjičen za suradnju s komunistima, posebno s piscem i dramatičarem Bertloltom Brechtom, kojemu je osobno pomogao da dođe u SAD te s kojim je surađivao na scenarijima za filmove "I krvnici umiru" i "Ti i ja".
Osjećajući se sve više kao stranac, Lang 1956. napušta Ameriku i vraća se u Berlin, gdje prihvaća projekt koji je trebao raditi na početku karijere, prema romanu tadašnje supruge. Riječ o pustolovnom filmu u stilu Karla Maya u dva dijela: "Ešnapurski tigar" i "Indijski nadgrobni spomenik" (1959.).
Na razini priče pošteni karlmajevski šund, ali zato redateljski savršen i stilski profinjen, taj je diptih oduševio francuske novovalovce, posebno Claudea Chabrola, kojemu je Lang, kao i Bunuelu, odredio sudbinu kad je prvi put gledao "Testament doktora Mabusea" i odlučio se baviti filmom. Jedan drugi novovalovac, Jean-Luc Godard, dao je 1963. Langu ulogu samoga sebe u filmu "Prezir". Lang glumi Langa koji snima film prema Homerovoj "Odiseji" i sukobljava se s producentom, baš kao što je to radio u Hollywoodu.
Tad 73-godišnji Lang je skoro potpuno slijep, no glumi ulogu sebe disciplinirano i precizno, kako je i sam tražio od glumaca u svojim filmovima. Premda jedva vidi čitati slova, a televiziju gleda prislonjen očima na ekran, redigira svoju biografiju koju piše njegova prijateljica, filmska povijesničarka Lotte H. Eisner, te ispravlja sve što ne odobrava i dopušta joj, kao pravi "control freak", izdati verziju kojoj je i on autor, iako to nitko neće znati.
U svemu je, kako kaže još jedan njegov poštovatelj i novovovalovac Francois Truffaut, "neumitan". Truffaut opisuje Langov filmski stil kao da govori o njegovu životu: "Svaki kadar, svaki pokret kamere, svaki rez, svaka kretnja glumca i svaka gesta je konačna i neponovljiva".
