"Ha, ha, ha! Točno tako! Ali doslovno tako! Bogdanić nam je došao nakon jedne probe s pristupnicama za audiciju, sve na njemačkom. Kao, odnesite to roditeljima da prouče. 'Mislim da ste dobar kadar, ja predajem na akademiji u Münchenu i jako bih volio da dođete." Dok nam je to pričao, već smo ga vidjeli kako dolazi kući, predaje formulare majci, a ona u trenu brizne u potoke suza. Je li doista plakala?
"O, da! Od prve je rekla da nema šanse. 'Ja ne mogu 15-godišnje dijete pustiti van!', tako je govorila." Bilo je to, kaže, poslijeratno vrijeme, u Hrvatskoj su svi još bili nesigurni u sebe i svijet. Moguće da je u reakciji majke bilo i simptoma slavenske, balkanske duše. Mali Leo bio je sasvim razočaran. I svijet bi bio uskraćen za briljantnog umjetnika da mu tad otac nije reagirao racionalno.
"Rekao je, ajmo mi upoznati tog Bogdanića, vidjeti što on tamo predaje, kako to izgleda. Tako je bilo. Majka ga je na sastanku u kazalištu rešetala sa 100 pitanja u minuti, i da ga je samo u jednom uhvatila da je nešto zucnuo krivo, to bi bio kraj. Rekla mu je: 'Želim apsolutnu kontrolu! Ne samo nad mojim sinom, nego i nad druge dvije djevojčice.' On je sve obećao i, stvarno, dolazio bi dvaput tjedno pregledati je li sve u redu, imamo li što za jesti, je li sve čisto..."
Tako je krenuo u München. Ali uz uvjet da istodobno mora u Hrvatskoj završiti srednju školu. Svakog mjeseca bi noćnim autobusom putovao za Zagreb kako bi sutradan polagao predmete, od razrednice pokupio novo gradivo i odmah se potom vraćao u München. Opet noću. "Još i danas poznajem svaku krčmu i svaki zadnji birc u kojem se nalazi i najgori ološ na potezu autoceste München - Zagreb. Bio sam dijete, a usred noći, usred zime bih na pauzi izlazio s drugima, uzeo čaj ili kavu i sakrio se u separe da me nitko ne vidi."
Priča je odavno postala baš gorka i baš joj je trebala zraka sunca. "Tek u Münchenu sam shvatio da je balet moj poziv. Što sam dulje vježbao u baletnoj sali, bio sam sretniji. Potisnuo bih sve probleme - privatne, obiteljske, društvene, profesionalne. Dolazio bih mrzovoljan, pod bolovima, ali kad uđete u dvoranu, kad krene muzika, počinje sasvim drugi svijet.
Svi problemi nestanu. Morate paziti da se ne povrijedite, na disanje, sklad vježbi, radite na tehnici, ulazite u rutinu duhovnog mira i ljepote. Pa još kad vidiš drugoga pored sebe da uživa, to pređe i na tebe. Meditacija? Da, to sigurno jest jedan proces meditacije", pričao nam je.
Kako je postao pop zvijezda Berlina
Ovakav život od djetinjstva, kaže, doveo je do toga da je danas do krajnosti discipliniran i predan u poslu. U Münchenu su ga prepoznali kao jako talentiranog već nakon dva, tri tjedna, napredovao je. Već 2000. bio je u bavarskoj državnoj operi, imao je 18 godina, a već je dobivao odlične uloge. No istodobno je došlo vrijeme za još jedan odlazak.
"Tri godine studije, godina i pol kazališta, nekako sam saživio taj München. Bio sam veći od njega, gušio me svojom ljepotom, konzervativnom energijom. Na cesti si doslovno mogao sjesti, poručati, ne bih se zarazio, sterilizacija od grada", opisivao ga je. I kad mu je Ronald Savković, koji je u Berlinu tad već bio baletni prvak, jednom prilikom predložio da ode na audiciju u Staatsoper Berlin, to je bilo to.
"München je bio tako čist, a Berlin tako zmazan, ali ja sam ga obožavao i bio mi je predivan. Tamo sam upoznao ljude doslovno svih mogućih orijentacija, afiniteta prema sceni, muzici, kulturi, politici, ekonomiji, vjeri. Berlin je jedan žrvanj, nekad demokratičan i preko mjere. Tamo sam se uvijek dobro osjećao i znao sam, sve ako i u tri ujutro poželim slušati nekakvu muziku, da ću pronaći neku svirku, koncert. Tadašnji gradonačelnik Wowereit govorio bi: Grad je siromašan, ali je iznimno seksi."
Drugim riječima, otišao je na audiciju, položio je usput i vratio se u München suočiti se s ravnateljem koji je s njim imao toliko planova. Slomio je srce čovjeku? "Doslovno! Otišao sam ne znajući gdje, zašto i koliko će mi trebati vremena da postignem ono što sam imao u Münchenu. Došao sam godinu dana prije nego što je Vladimir Malahov došao u Berlin.
München je u svim segmentima bio četiri ili pet puta jači. Ravnatelj je poludio. Rekao mi je: 'Pa ja sam za tebe planirao velike stvari! Već ti dajem uloge s prvakinjama baleta! Pa to nema nitko drugi!' Valjda je to neki šenuti balkanski mentalitet, rekao sam ne, ja trebam potpuni reset, bez obzira na rizik. Napravio sam umjetnički harakiri. Ali sve se okrenulo."
Baš se okrenulo. Malahov je izgradio genijalan ansambl, tu je upoznao i Lea Mujića, koji mu je ove godine u Zagrebu uzvratio postavljanjem "Gospode Glembajevih". A u Zagrebu mu je danas i Malahov, koji mu je pak praizveo svoje "Labuđe jezero". Što se Berlina tiče, u što se izrodio onaj suludi potez bijega iz Bavarske u taj prljavi, ružni, bučni Berlin, najbolje se vidjelo iz onoga kad je Staatsballett Berlin pokrenuo marketinšku kampanju za "Don Juana" u kojem je Jakovina imao glavnu ulogu.
Nastavak na sljedećoj stranici...
