Plesačica i koreografkinja Isabelle Schad upravo je sudjelovala na novom pop-up festivalu plesa Dance Inn, na kojem je zajedno sa Sašom Božićem izvela solo za dva plesača "Dvostruki portret". Rođena je u Njemačkoj, a u Stuttgartu je studirala klasični ples. Iza nje je zavidna plesna karijera kroz koju se svojim radovima neprestano poziva na tjelesnost i fizikalnost te svu onu politiku koja proizlazi iz toga.
Tako je, recimo, u svojoj koreografiji za izvedbu "Kolektivni skokovi" upregnula grupu plesača koja je istraživala kolektiv i otpor te odnose slobode, a na što ju je inspirirao rad renomirane teoretičarke Hannah Arendt. U "Der Bau – Gruppe" masa plesača isprepletena je s punjenim vrećama te zajedno čine piramide i forme, ali i oblike koji se tek mogu naslutiti kao nešto prepoznatljivo. Njezine izvedbe iznimno su muzikalne, inspirirane glazbom trenutka, ritmom i radošću sadašnjosti.
Ono što me je zanimalo kod ove iznimne plesačice, jedne od najuglednijih u Europi, je taj put od klasičnog baleta do suvremene plesne forme koja pruža kudikamo više slobode od krutih klasičnih figura. "Kad sam počela propitivati hijerarhijski sustav koji je u temelju klasičnog plesača, što znači onu krutost stava ili hijerarhiju poretka plesača na sceni, tražila sam drugačije forme rada - forme koje funkcioniraju na drugačiji način - druge načine na koje plesači mogu biti zajedno na sceni.
Stilom se obično otkriva 'način rada'. Ono 'kako' definira ono 'što'. Izražajnost koja proizlazi iz takvih 'drugačijih' formi pokreta, kao i vizualnost i suvremeni problemi koji se tako mogu propitivati, sve mi je to bilo iznimno zanimljivo. To mi je bilo bliže nego ono u što sam dotad vjerovala, također i u političkom smislu. Ostavila sam svoje baletne papučice s 26 godina! To je dosta kasno", rekla mi je Isabelle.
Ples kao forma izražavanja nije jednostavno prohodna i gledatelju prepoznatljiva za pratiti kao što je slučaj s klasičnijim dramskim kazalištem. Zbog te činjenice publika plesnih izvedbi malobrojnija je nego u kazalištu. Međutim, Isabelle Schad dodatno komplicira situaciju - ona razara i to malo prepoznatljivosti koju gledatelj uspije uloviti. Ali sve to radi sa svrhom da pomakne gledateljeve granice, da ga izazove na nove načine promatranja. Jednom prilikom izjavila je da čim scena plesa postane poznata promatraču, ona je mijenja, čime opet izmiče u neku nepoznatost i apstrakciju više razine. Zanimalo me koja je politička odluka iza te namjere?
"To je pitanje prepoznavanja. Ako svaki gledatelj vidi istu stvar u svakoj 'plesnoj sceni' koju stvaram, odmah dobivam poriv da to promijenim. Postane previše prepoznatljivo. Taj prostor koji otvara različita viđenja iste stvari jako mi je važan, a jednako je važno i to što propitujem diktiranje onoga što bi netko trebao vidjeti ili ono što nam se nameće, što bismo trebali vidjeti. Tako funkcioniraju masovni mediji, a u ovim vremenima pametnih telefona i interneta to postaje sve snažnije. Na otporu se mora raditi, čak i ako je to samo sitnica u odnosu na veliku sliku".
Riječ je o pažnji, usmjerenosti pogleda i oka te bih se u potpunosti složila s Isabelle. A s obzirom na to da njezina djela dosta progovaraju o otporu, kolektivnom i individualnom, zanimao me potencijal koji na sceni stvara grupa plesača u odnosu na jednog plesača ili plesačicu. Može li se kolektivni društveni otpor prikazati i samo s jednim tijelom na sceni?
"U posljednje vrijeme većinom se bavim temama kolektiviteta i zajedništva, a pod zajedništvom podrazumijevam utopijski model društva. Ne totalitaristički sistem gdje svi plesači rade sve na isti način, u istom ritmu, nego nešto što nije ni potpuno individualno, ali ni nešto što podrazumijeva naređivanje. Tako se svi u grupi u mojim izvedbama bave materijalnošću, plesnim figurama i pokretom na svoj način, u vlastitom ritmu. To znači da je plesno iskustvo osobna stvar, iako je definirana forma zadana", govori mi Isabelle.
Nastavak na sljedećoj stranici...
