Kucanje na vrata luksuznog apartmana u zuriškom hotelu s pet zvjezdica prenulo je iz drijemeža Davida Cornwella. Tek je stigao i prijavio se u hotel pod svojim pravim imenom, a ne s tad već slavnim književnim pseudonimom John Le Carré. Nitko i ne zna da je u Zurichu. Pred vratima su stajali menadžer hotela i dva detektiva. “Gospodine Cornwell, kad mislite podmiriti dugove?”, bilo je jedino pitanje koje su postavili kad ih je pustio u sobu. Zbunjenost je trajala kratko. Kao i objašnjenje. On nije taj Cornwell koji je prije nekoliko mjeseci odsjeo u najluksuznijem apartmanu te zbrisao ostavivši golemi račun i nešto prljavog veša u apartmanu.
On je David, onaj od prije nekoliko mjeseci bio je Ronnie. Njegov otac, prevarant od pet zvjezdica, tip koji hoda po najtanjem ledu i čovjek koji mu je nesvjesno dao prve lekcije o špijunskom poslu koje će odrediti njegovu, ne osobito uspješnu, karijeru obavještajca i spisateljski put pisca špijunskih romana koji su mnogo više od špijunskih romana. Već od djetinjstva naučio je dvije stvari, dosta bitne za posao špijuna, a koje će u njegovim romanima biti osobito fino iznijansirane, uvjerljiva priča o lažnom identitetu i plan brzog bijega sa što manje prtljage.
Otac - prevarant s pet zvjezdica
Koliko pamti, uvijek su bili u bijegu, mr. Humphrey je uvijek bio spreman sa svojim crnim taksijem, ako su vremena bila lošija, ili luksuznim Bentleyem, ako su vremena bila bolja. Osim nešto osobne prtljage, na brzinu spremljene, nosili bi tek nekoliko Ronniejevih kutija, a za sobom ostavljali dugove za luksuznu kuću, apartman stan i prevarene poslovne partnere. U tajnu tih kutija koje je Ronnie u svakom bijegu nosio sa sobom, John le Carre zavirio je negdje početkom 2. svjetskog rata, kad je imao osam godina - u njima su bili masonski prsten, odvjetnička vlasulja i još nekoliko osobnih, trivijalnih i nevažnih stvari. Ništa što bi otkrilo nešto o tom čovjeku. Kao što gotovo ništa o njemu neće otkriti ni dva privatna detektiva koja će angažirati kad već bude bogat i slavan pisac. Do mrvica informacija dolazit će sam tijekom života, ne uspjevši nikad do kraja razotkriti lik Ronnieja Cornwella, detaljno ispisanog u romanu “Savršeni špijun” i rasutog po gotovo svim drugim Le Carreovim romanima.
Najbolje što se može reći jest da je bio čovjek s milijardu veza, tip koji je uvijek hodao po rubu ozbiljnog kriminala, pa će tako naći njegovu fotografiju sa zloglasnom braćom Kray u zagrljaju, ali koji nikad nije postao pravi kriminalac, čovjek koji je tukao svoje žene i varao njihove roditelje, čovjek s tisuću velebnih planova koji će se izjaloviti, tip koji je školarinu njemu i njegovoj braći plaćao švercanom robom s crne burze i inzistirao da završe ugledne škole za elitu i tip za kojeg će većina njegovih zatvorskih čuvara tvrditi da je “najfiniji čovjek i najveći džentlmen kojeg su ikad upoznali”.
Tko je Barry?
Ukratko, on je bio Barry, jer u svakom poslu postoji neki Barry (doduše, Ronnie Cornwell bio je manje uspješan od pravog Barryja). A tko je Barry - tip za kojeg nitko nije čuo, a povezivao je Ruperta Murdocha, Roberta Maxwella i Mihaila Gorbačova. Priča ide ovako. Nakon pada Berlinskog zida jedne od Murdochovih novina objavile su kako John le Carre traži enormne pare od poljskog kazališta da postave predstavu po njegovu romanu. Nakon što ga je urednik otfikario za demanti, obratio se izravno Rupertu Murdochu, kojeg je površno poznavao, i usput ga pitao da se nađu na ručku. A na ručku, koji je trajao oko 20 minuta, jedino što je Murdocha zanimalo bilo je tko je ubio Roberta Maxwella.
Tijelo Roberta Maxwella nađeno je u Atlantskom oceanu, navodno je pao sa svoje jahte i utopio se, u što nitko nije vjerovao. Naime, Maxwell je bio vlasnik medijskog carstva koje je uključivalo i Mirror Group Newspapers (Daily Mirror jedne su od najvećih i najutjecajnijih britanskih dnevnih novina), češki Židov koji se početkom Drugog svjetskog rata priključio češkoj vojsci, uspio s njima pobjeći u Britaniju te kao pripadnik britanske vojske sudjelovati u iskrcavanju u Normandiju, bio je britanski parlamentarac te vjerojatno radio za britansku, sovjetsku i izraelsku obavještajnu službu.
Njegove kompanije bile su u neviđenim dugovima, a kasnije će se otkriti da je pokrao stotine milijuna funti iz mirovinskih fondova. “Ja bih se kladio na Izraelce”, lakonski je odgovorio Le Carre, iako pojma nije imao, ali postojale su glasine da je Murdoch ucjenjivao Izraelce. Time je ručak završio, a na scenu stupa Barry, tip kojeg mu je netko preporučio da ga, za roman, uvede u tajne poslovanja u raspadajućem Sovjetskom Savezu. A Barry mu je ispričao o posljednjem Maxwellovu poslu.
Najbolji biznis u Sovjetskom Savezu? Krv.
Tri mjeseca prije smrti Maxwell mu je dao da mu smisli plan za brzo bogaćenje u Sovjetskom Savezu, a Barry mu je došao s tri prijedloga. Prvi, koncesija za naftu. S obzirom na Maxwellove veze to ne bi trebao biti problem. Minus tog plana bio je u tome da za njega treba vrijeme. Drugi prijedlog je bio trgovina starim željezom. Raspadajući Sovjetski Savez imao je neviđene količine najkvalitetnijih odbačenih metala (uglavnom od naoružanja), ali problem je bio u tome što bi se prije ili poslije netko zapitao zašto to ne radi domaći čovjek. Treći prijedlog bio je krv.
Sovjetski građani besplatno doniraju krv, viškovi se mogu dobiti praktički besplatno, a ta krv se bez problema može prodati američkim bolnicama. Plan je bio savršen, s jednim malim nedostatkom - Gorbačov i cijela garnitura bili su na odlasku, a Sovjetski Savez pred konačnim raspadom. Tri mjeseca kasnije Maxwell je pronađen mrtav, a iza njega su ostali grandiozni dugovi. Ronnie Cornwell bio je manje uspje-šan Barry, ali većina njegovih planova zvučala je fantastično, zato je lagano dopirao do investitora. I kao i Barryjevi, imali su samo jednu nepredvidivu manu zbog kojih bi propadali. Ali nije se libio ni jednostavnijih “poslovnih uzleta”, poput onoga da od Le Carreovih agenata traži stotinjak komada književnog hita “Špijun koji se sklonio u zavjetrinu” i prodaje ih ili poklanja budućim poslovnim partnerima sa svojim potpisom. Ili da se predstavlja kao filmski agent svojega sina i organizira snimanje “Špijuna koji se sklonio u zavjetrinu” u najvećem njemačkom studiju, obilato koristeći ljubaznost starleta, limuzine i sve ostale beneficije koje studio nudi, iako se film već naveliko snima u Dublinu.
Ili da u Monte Carlu kontrira egipatskom kralja Faruku koji je na izravnoj telefonskoj vezi sa svojim astrolozima i kladi se po njihovim uputama. Pa mu Ronnie lupa kontru kladeći se suprotno od njega i, naravno, sve završava time da se u zoru vraća iz kasina i traži mjesto gdje će založiti zlatnu tabakeru, nalivpero i sat, jedino vrijedno što mu je ostalo. Unatoč svim propastima i svim boravcima po zatvorima, uglavnom kraćim, uspijevao je imati milijardu veza tamo gdje treba. I ustvari jedini svoj pravi veliki posao, uspjeh, nije dočekao živ. Uz svojih milijun vezica uspio je isposlovati koncesiju na gradnju stanova u jednom londonskom kvartu, jedini je problem bio što su se stanovnici pobunili protiv pretvaranja njihovih parkova i igrališta u jeftine stanove.
Nakon godina i godina suđenja sud je presudio Ronnieju u korist dodijelivši mu, sad već pokojnom, pravo bogatstvo. Ali, naravno, slijedi preokret, u tom trenutku dolazi porezna služba i predočuje papire svih dugova koji uvelike premašuju zaradu u Ronniejevu poslu života. Mnogo godina poslije John Le Carre odsjest će u malom bečkom hotelu, postariji recepcioner pitat će ga tko mu je Ronnie Cornwell, na što će mu Le Carre nevoljko, očekujući listu dugova koje je otac ostavio u hotelu, odgovoriti da mu je to otac. “Vaš otac bio je najfiniji čovjek i džentlmen”, uzvratio mu je stari recepcioner. Dok se Ronnie u njemačkom studiju pretvarao da je filmski agent, “Špijun koji se sklonio u zavjetrinu” već je naveliko sniman u Dublinu, a iako je Aleca Leamasa trebao glumiti Burt Lancaster, uloga je pripala Richardu Burtonu.
Filmovi po Johnu Le Carréu
Zbog njega je scenarij morao prepravljati Paul Dehn, koji je rat proveo iza neprijateljskih linija i bio instruktor za tiho ubijanje. Najveći problem bio je Burtonov gromki glas koji nikako nije odgovarao ulozi isluženog špijuna, što se ne bi moglo reći za njegovu sklonost čašici, čemu je i lik koji tumači bio sklon, iako je to doduše upropastilo snimanje zadnje scene - bijega preko Berlinskog zida - jer je Burton bio prepijan da bi se mogao penjati. Nisu pomogli ni česti dolasci Elizabeth Taylor na set u bijelom Rolls Royceu i neprestane svađe s redateljem Martinom Rittom. Ipak, film je ostvario veliki uspjeh, iako Le Carre govori kako su njegovi najbolji filmovi oni koji nisu snimljeni. Na frankfurtskom sajmu knjiga presreo ga je Fritz Lang s ponudom da snimi film prema romanu “A Murder of Quality”, no nakon pristanka nikad se više nije javio, Sidney Pollack htio je snimiti “Mali grad u Njemačkoj”, ali adaptacija romana u scenarij trajala je godinama, da bi se na kraju zaključilo da ga je nemoguće adaptirati. Iz Ženeve mu se javio tajnoviti dr. Feldman za zahtjevom da otkupi prava na “Savršenog špijuna”, kako bi studenti snimali film, iznos je bio smiješan, ali iza tajnovitog dr. Feldmana krio se Stanley Kubrik. Slučaj Melika Kurnaza, njemačkog državljanina koji je uhićen u Pakistanu i godinama trunuo u Guantanamu, bio je jedna od inspiracija za roman, a kasnije i film, ‘Najtraženiji čovjek’.
Poslije se pravdao Le Carreu da mora tako raditi, jer čim on traži prava za neko djelo, iznosi lete u nebo. Ništa od filma nije bilo, kao ni od Le Carreova prijedloga da Kubrick režira BBC-jevu seriju “Dečko, dama, kralj, špijun” ili njezin nastavak “Svi Smileyjevi ljudi”. S BBC-ja su mu hladno odgovorili: “U tom slučaju možemo računati da će biti nekoliko milijuna skuplja i da će biti snimljena nekoliko godina nakon roka”. Francis Ford Coppola “zapalio” se da snimi film prema romanu “Our Game” i vidio je Harrisona Forda u glavnoj ulozi, ali ni nakon nekoliko godina Ford nije odgovorio što misli o scenariju i ulozi. “Nitko ne zna šutjeti kao Hollywood”, zaključio je Le Carre. Slučaj Melika Kurnaza, njemačkog državljanina koji je uhićen u Pakistanu i godinama trunuo u Guantanamu, bio je jedna od inspiracija za roman, a kasnije i film, “Najtraženiji čovjek”. Po puštanju iz Guantanama, u kojem je bio zatvoren bez suđenja i bez ikakvih dokaza bilo kakve krivnje, dao je svojim stražarima adresu u Njemačkoj s napomenom da ga posjete kad su u prolazu. Unatoč tome što je dokazano da ni za što nije kriv, bio je i dalje na listi njemačkih službi kao potencijalna opasnost. Inspektor Issa Kostoev, moskovski inspektor koji je uhitio serijskog ubojicu Andreja Čikatila (kojemu se pripisuju 52 ubojstva, iako ih je vjerojatno počinio više), bio je druga inspiracija za lik Isse u romanu “Najtraženiji čovjek”.
'Serijskog ubojicu odao je zadah. Jeo je svoje žrtve'
Upoznao ga je na putovanju Rusijom nakon raspada Sovjetskog Saveza, kad su zemljom vladali kaos, gangsteri i rasprodaja bogatstva. Odao ga je zadah iz usta, rekao je Le Carreu kako je otkrio Čikatila i natjerao ga na priznanje. Naime, inženjer i serijski ubojica jeo je organe svojih žrtava. Na istom putovanju upoznao je jednog od posljednjih šefova KGB-a, Vadima Bakima, koji je imao zadatak da ga reformira. On je, u duhu perestrojke, predao američkom ambasadoru kartu i listu prislušnih uređaja u američkoj ambasadi. Kad su ih sve povadili, zgrada je bila na rubu urušavanja, iako i sam Bakim kaže da nije siguran jesu li mu inženjeri u KGB-u dali potpuni popis i nabrojili sve bube u ambasadi. Pretpostavlja da nisu.
Kao što su lik njegova oca i slučaj Kima Philbyja našli mnoge svoje odraze u Le Carreovim romanima, lik Yvette Pierpaoli zrcali se u svim onim tragičnim i veličanstvenim ljudima koji pokušavaju pomoći tamo gdje je najgore, snalazeći se kako znaju i ne pitajući za cijenu. Upoznao ju je u Phnom Penhu tijekom rata u Kambodži, gdje je pošao slijedeći savjet još jednog bivšeg špijuna i pisca Grahama Greena: “Ako želiš pisati o ljudskoj patnji, moraš ići tamo gdje ljudi pate”. Phnom Penh bilo je tad jedno od mjesta na svijetu gdje je ljudska patnja bila nesaglediva, ali ipak nešto manja zahvaljujući Yvette Pierpaoli.
Sa svojim partnerom Kurtom imala je uvozno izvoznu firmu (za fakseve i pisaće mašine) koja je imala dozvolu za slijetanje u Phnom Penhu, ali trgovina je bila samo privid, uglavnom je služila da se prevozi humanitarna pomoć za djecu ili da se ta djeca prebacuju iz glavnog kambodžanskoga grada koji je bio u okruženju i neprestano bombardiran. Piloti su uglavnom bili bivši zaposlenici CIA-e, a uz humanitarnu pomoć često su švercali opijum, te ga još češće koristili, pa se Le Carre prisjeća kako ga je jedan od njih učio kako da sleti avionom u slučaju da on ne bude mogao jer se ušlagirao morfijem. Yvette je u Phnom Penhu završila slučajno, kao dijete bila je maltretirana i silovana, prostituirala se u Parizu i ostala trudna s Kambodžancem, za kojim je otišla u Phnom Penh, gdje ga nije našla, ali je u baru upoznala svojega partnera Kurta, s kojim će spašavati kambodžansku djecu iz pakla. I to na sve moguće i nemoguće načine, uključujući i to da s gomilom djece uđe u francusku ambasadu i traži za sve njih pasoše, na što će je zapanjeni službenik pitati čija su to djeca. Kako čija, pa moja, ja sam im majka, hladnokrvno bi odgovorila. Većina djece je spašena.
Poginula je u prometnoj nesreću na Kosovu, a njezin lik ostao je ocrtan u mnogim Le Carreovim romanima, možda ponajviše u “Brižnom vrtlaru”. Prevara, patnja, skriveni identiteti i tanka linija između vlastitih etičkih vrijednosti i dužnosti bit će melankolična poveznica svih Le Carreovih romana, bit će to pitanja na koja će neprestano i uvijek nepotpuno odgovarati, pitanja koja su obilježila zlosretno 20. stoljeće. U uvodu autobiografije opisat će “tunel za golubove”. Kao dječak vidio je da u luksuznim hotelima u Monte Carlu na krovovima drže golubove. Uzimali bi ih i puštali kroz poseban tunel da polete pred streljanom, gdje bi ih bogati klijenti gađali. Oni golubovi koji su imali sreću da ih promaše poslušno bi sletjeli na krov hotela, da bi kroz koji dan ponovno bili provedeni kroz tunel za golubove. Baš kao likovi Le Carreovih romana.
