Kultura
363 prikaza

Grad mu je postao mrtvačnica natoljena krvlju djece

Khaled Hosseini
Jack Hill/News Syndication/PIXSELL
Khaled Hosseini postao je jedan od najprodavanijih američkih pisaca 21. stoljeća, ali korijene nije zaboravio

Migrantska književnost, iako prisutna od osamdesetih godina, snažan je procvat doživjela na prijelazu stoljeća, a pravu eksploziju postavljanjem migrantske krize u središte javnog interesa. Mnogi su autori, zbog slave i pokojeg prodanog primjerka više, pristali na neki oblik orijentalizma. Drugi su, progovarajući iz perspektive promatrača, smatrali da imaju pravo na udaljeni pristup, koji katkad poprima osobine neporecive predrasude.

No ono što je većini tih djela nedostajalo pogled je na ono prije i usporedba sa slikom poslije, s onim što postoji danas. Tako su i najafirmativniji radovi, poput stripa "Zenobija" danskog pisca Mortena Durra i ilustratora Larsa Hornemana, radnjom smješteni uoči ili u samom jeku izbjegličke krize.

I odjeknuše gore I odjeknuše gore, Khaled Hosseini Kultura Nezaboravna saga o ljubavi, gubitku, očaju, izdaji...

Slike prikazane na njihovim stranicama zrače neopisivim užasom i u čitatelja izazivaju istinsku, ljudsku nelagodu i suosjećanje, ali ne navode na pitanje "Kako je bilo prije?". To "prije" u svojoj "Molitvi moru", što ju je nedavno osnovana kuća Vorto Palabra u prijevodu Marka Kovačića objavila uoči novog poglavlja ove ljudske tragedije, prikazuje Khaled Hosseini, pisac rođen u Afganistanu.

Iako je Kabul napustio 1976., kao jedanaestogodišnjak, a vrativši se četvrt stoljeća kasnije, u rodnom se gradu osjetio turistom, sliku grada kakvu pamti (i svih gradova slične sudbine) odlučio je kroz pismo podijeliti s imaginarnim sinom Marvanom. Za njega riječima oslikava dom svog djetinjstva, koji je Marvan posjetio u dobi tek nešto starijoj od dojenačke, pa ga i nije mogao zadržati u sjećanju. Htio bi da mu sin upamti grad onakvim kakvim ga je upamtio i on, otac, kao mjesto neprekidnog susreta, religijske i društvene različitosti i uključenosti. I sa svake stranice curi žal jer toga grada više nema.

"Molitva moru" dolazi kao tužaljka za izgubljenim vremenom i mjestom, kao univerzalni vapaj, zahtjev oca da i njegovo dijete jednom zaboravi da je tamna krv manja briga od svijetle i da krateri od bombi za njega prestanu biti bazenčići za igru i postanu nešto daleko što poziva na oprez.

Tu molitvu izgovaraju svi, Afganci, Sirijci, Iračani i Eritrejci, svi u potrazi za novim domom i svi bolno svjesni da nisu dobrodošli. Svijest o nemogućnosti ostanka, ipak, jača je od te spoznaje. Iako im je more češće protivnik nego saveznik, u svojoj mu se nemoći okreću kao jedinom prolazu do spasa. I misle, nadaju se, kako bi i oni s druge strane mora u svojoj osudi bili blaži kad bi samo vidjeli, makar i pola. No bi li doista?

Sirijska djevojčica Maya Merhi sa limenkama na nogama umjesto proteze Patnja i želja Life Tragedija djevojčice (8): Umjesto proteze ima - konzerve

Otvorenost i mogućnost nedorečenog kraja biva poništena posvetom sirijskom dječaku i tisućama druge, slične mu djece. I time, još jednom, snažno podcrtava poruku ovog djela, koje, više no kao puka književnost, funkcionira kao poruka. Na 48 stranica, što se niti prema definiciji ne može smatrati knjigom u užem smislu, posredstvom tako malog broja riječi, Hosseini je, ukazavši na sličnosti nekadašnjeg "njihovog" s "našim" sadašnjim životom, poslao snažnu i izravnu ljudsku i političku poruku.

Moli se, kaže završavajući, da more shvati njihove razloge i nužnost toga da se nađu s njegove druge strane. Divlje i nerazumno, neukrotivo more podložno djelovanju prirodnih sila ne može shvatiti. Bar ne uvijek. No može li kopno, uljuđeno i krotko, kopno koje voli misliti kako je odavno ovladalo sobom samim? Ili su kopno i more zamijenili mjesta?

 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.