Slavni dizajner Marc Jacobs jednom je prilikom rekao da "odjeća ne znači ništa dok netko u njoj ne živi". Kostim na filmu i u kazalištu čini upravo to - udahnjuje život likovima, pričajući njihovu priču i prije nego što oni progovore.
Filmski i kazališni kostimi nastaju tjednima, pa i mjesecima prije nego što se pojave na setu ili pozornici, a za njih su najzaslužniji kostimografi - kreativci iz sjene bez kojih ni jedan film ili predstava ne bi bili mogući. Kostimografkinja Vedrana Rapić (Split, 1970.) - koja već gotovo tri desetljeća radi u zagrebačkom kazalištu Kerempuh - iza sebe ima na desetke filmova i kazališnih predstava, te nebrojene reklamne spotove, dramske serije, kratke i dokumentarne filmove. Njezini kostimi zapaženi su i u najnovijem filmu Kristijana Milića "Božji gnjev", snimljenom po knjizi Josipa Mlakića, koji je nedavno krenuo u redovitu kino distribuciju. Tim povodom, Rapić nam je ljubazno pristala otkriti tajne svog zanata.
Express: Kako ste se počeli baviti kostimografijom i što vas je privuklo ovom zanimanju? Jeste li oduvijek znali da želite raditi u kazalištu i na filmu?
Oduvijek sam bila fascinirana odjećom kao sredstvom izražavanja, načinom na koji tkanina, kroj i boja mogu pričati priču bez riječi. Kazalište i film su me posebno privlačili jer nude priliku za kreiranje vizualnog identiteta likova i atmosfere. Nakon završetka studija na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu stekla sam zvanje magistre kostimografije, a profesionalni put započela sam prije gotovo 30 godina.
Express: Radili ste i na ratnim filmovima, posljednji od kojih je "Božji gnjev" Kristijana Milića. Kako pristupate istraživanju i rekonstrukciji autentičnih kostima iz određenih povijesnih razdoblja? S kojim se izvorima konzultirate i koliko je zahtjevno pronaći ili izraditi materijale koji vjerno dočaravaju prošlost?
Za ratne filmove ključna su temeljita povijesna istraživanja. Oslanjam se na monografije, fotomonografije, vojne arhive, a često i na svjedočanstva veterana koji su sudjelovali u stvarnim događajima - oni su neprocjenjiv izvor informacija. Kada je riječ o stranim vojnim postrojbama, često surađujem s veleposlanstvima i vojnim izaslanicima. Jednom me istraživanje odvelo čak u Aubagne, pokraj Marseillea u Francuskoj, gdje sam posjetila centar za obuku Legije stranaca. Pretpostavljam da sam jedna od rijetkih žena koja je ondje ušla. Rad na ratnim povijesnim filmovima nosi dodatnu odgovornost, osobito kada se temelje na stvarnim događajima. Kostimografija, zajedno s drugim vizualnim elementima, preuzima funkciju prenošenja istine. Uniforme nisu samo odjeća - one imaju snažnu semantičku vrijednost. Svaka oznaka na uniformi ima svoje precizno značenje i služi kao sredstvo komunikacije. Ako unutar tih ograničenja uspijete razviti karakterizaciju likova, tada zaista možete reći da ste stvorili kostime. U takvim projektima često se gubi prostor za likovnost u klasičnom smislu. U ratnim filmovima vrijedi pravilo: Inter arma silent musae - kad oružje govori, muze šute. Stoga kreativnost preusmjeravam na tehnike starenja materijala kako bih postigla autentičan izgled, jer je nabava originalnih tkanina i oznaka često nemoguća.
Express: Koje su glavne razlike između rada na kostimima za kazalište i rada na filmu? Postoji li nešto što preferirate i zašto?
Imam više od 30 kazališnih predstava, deset igranih filmova, 16 epizoda ratnih dramskih serija te brojne kratke, dokumentarne i animirane filmove (posebno karakter dizajn). Također, radila sam kostimografiju za oko 40 reklamnih spotova, kako domaćih, tako i stranih, uključujući najavnu špicu za BBC-jev "Moon" i HBO-ov dokumentarni film. Suradnja s brojnim redateljima, poput Petera Cattanea i Lukea Scotta, obogatila je moje iskustvo, a radove sam imala priliku izlagati i na nekoliko izložbi. Glavna razlika između rada u kazalištu i na filmu leži u pristupu. Oba procesa počinju istraživačkom fazom i analizom likova, no nastajanje kostima značajno se razlikuje. Kazališni kostim mora biti izražajniji, vidljiviji, jer gledatelji promatraju predstavu s udaljenosti i kroz njega trebaju steći taktilni osjećaj materijala i oblika. Film, s druge strane, traži suptilniji pristup - kamera bilježi i najsitnije detalje, stoga svaki šav, tekstura i odabir boje igraju ulogu. Dodatni izazov kod filma su dugotrajna snimanja i različiti vremenski uvjeti, što znači da kostimi moraju biti izdržljivi i prilagodljivi.
Tijekom snimanja jedne strane reklame razgovarala sam s redateljem Peterom Cattaneom, koji je režirao film "The Full Monty" ("Skidajte se do kraja"). Spomenula sam mu da se u jednom zagrebačkom kazalištu tada igrala predstava istog naziva. Na moje iznenađenje postavio mi je pitanje: "I? Jel' se skinu do kraja?" Srećom, pauza je u tom trenutku završila, pa nisam stigla odgovoriti. Nisam gledala predstavu.
Express: Kako izgleda proces nabave i izrade kostima u Hrvatskoj? S kojim se ograničenjima najčešće susrećete?
Nabava materijala uvijek predstavlja veliki izazov jer u Hrvatskoj ne postoje specijalizirane trgovine za kazališne i filmske kostime. Zbog toga često improviziramo - koristimo postojeće materijale, prepravljamo gotove komade ili izrađujemo vlastite tkanine. Uvijek postoji rješenje, no ključno je pitanje koliko budžet to dopušta. Na primjer, za potrebe snimanja filma "Božji gnjev" korištena je originalna kopča za ustaški časnički remen iz privatne kolekcije, proizvedena u varaždinskoj kovnici Sorlini, koja je djelovala od 1896. do 1946. i izrađivala odlikovanja, medalje, razno znakovlje za vojne, civilne i crkvene potrebe. Ovo joj je bila prva filmska premijera.
Kostim mora biti argumentiran - on nije samome sebi svrha, već sredstvo izražavanja. Kostim treba ispuniti svoju intelektualnu funkciju. On ne smije biti alibi. Kostim nije tu samo da bude viđen, već da se čita, i prenosi ideje, spoznaje, osjećaje. Ne smije biti ni previše materijalan niti previše transparentan. Mora ga se vidjeti a ne gledati, ne smije biti cilj sam za sebe. Njegova vizija treba svakako podržati misao, treba pomoći izgraditi vjerovanje, onog tko ga gleda. Kostim treba doprinijeti dosljednosti teksta ili ponekad govoriti umjesto pokreta, dijaloga, ako mu je to funkcija, odnosno ako mu je to zadano tekstom ili zahtjevom redatelja.
Express: Koliko su kostimi ključni u pripovijedanju priče i oblikovanju vizualnog identiteta filma ili predstave? Možete li navesti primjer gdje je kostim značajno doprinio konačnom dojmu?
Ne bih rekla da su kostimi ključni, ali svakako su iznimno važni. Kostimografija predstavlja cijeli sustav vizualnih oznaka, čiji znakovi postaju prepoznatljivo obilježje određenog razdoblja, društvenog statusa ili psihološkog stanja lika. Svaki detalj na kostimu nosi svoje značenje - bilo da se radi o povijesnom kostimu ili suvremenoj odjeći, taj neverbalni jezik uvijek prenosi neku poruku. Kroz kostim možemo interpretirati društvenu karakterizaciju, povijesni kontekst, ali i transformaciju osobnosti i emocija lika. Primjeri u filmskoj povijesti jasno pokazuju kako kostim može biti ključan za priču i atmosferu. U filmu "Plavi anđeo" Josefa von Sternberga, lik Lole koju tumači Marlene Dietrich svojim stilom odijevanja doslovno izaziva revoluciju u percepciji ženskog lika u filmu. Taj kostim nije samo estetski odabir, već i sredstvo naracije koje naglašava njen utjecaj i moć zavođenja. Također, u filmu "Jezebel" Williama Wylera, Bette Davis nosi crvenu haljinu u sceni gdje se njezin lik suprotstavlja društvenim normama - kostim tada ne služi samo kao odjeća, već postaje simbol bunta i hrabrosti.
Express: Postoji li neki film ili predstava na koje ste posebno ponosni?
Definitivno bih izdvojila igrani film Kristijana Milića "Broj 55", za koji sam osvojila Zlatnu Arenu za najbolju kostimografiju na 61. Pulskom filmskom festivalu. Također, posebno mi je značajna zahvalnica Udruge obitelji poginulih branitelja RH Kusonje 1991.-1993.
Express: Kako izgleda suradnja između vas i redatelja, te drugih ljudi koji rade na filmu ili predstavi? Tko ima zadnju riječ kada su kostimi u pitanju?
Suradnja s redateljem je svakako ključna. Kada redatelj postavi viziju projekta, moj je zadatak razraditi je kroz kostimografiju i pretvoriti je u vizualnu priču. Svaki redatelj ima svoj pristup i način rada, ali u konačnici najvažnije je povjerenje i razumijevanje unutar kreativnog tima. Posebno ističem suradnju s redateljem Kristijanom Milićem, koja je temeljena na dugogodišnjem povjerenju, a to se odražava i na rezultate. Osim suradnje unutar kostimografskog sektora, iznimno su mi bitni i odjeli maske i scenografije, jer kostimi nisu potpuni bez njihove nadopune. Svaki kostim ima svoju svrhu, i kada glumac shvati njegovu važnost unutar šire slike, lakše prihvaća određene odabire. Sanjam o suradnji poput one između Wima Wendersa i Yohjia Yamamota - gdje se redatelj i kostimograf zajedno bave propitivanjem vizualnog izraza, oblikovanjem vremena, prostora i emocije kroz odjeću.
Express: Ima li u Hrvatskoj dovoljno prostora za mlade kostimografe da se probiju?
Mladi hrvatski kostimografi su iznimno talentirani, no potrebna im je prilika da pokažu svoj rad. Voljela bih vidjeti veća ulaganja u filmsku i kazališnu industriju.
Express: Postoji li neki kostim koji vam je posebno prirastao srcu?
Da, postoji. Radi se o odjevnom predmetu koji mi je jedan redatelj dao za potrebe snimanja 2002. godine. Od tada se pojavio u svim njegovim filmovima, a glumci na castinzima s nestrpljenjem iščekuju kome će pripasti u idućem projektu. Kritika ga još nije prepoznala, ali svaki put ga nosi neko novo glumačko ime. Morat ćete sami otkriti o čemu je riječ.
Express: Kakvi su vam planovi i želje za budućnost?
Imam planove, ali još nije došlo vrijeme za njihovu realizaciju. Kada bih mogla birati, radila bih na nekom dobrom SF filmu. A kazališna želja? Definitivno opera u Japanu.
