Kurdi su indoeuropski narod s Bliskog istoka čija se populacija procjenjuje na između 30 i 40 milijuna ljudi, ovisno o tome tko broji. Osim u dijaspori, žive na kompaktnom području koje obuhvaća jugoistočnu Tursku, sjever Sirije, sjever Iraka i sjeverozapad Irana, no nemaju neovisnu državu. Kurdska književnost ima duboke korijene i seže više od tisuću godina unatrag, s bogatom usmenom i pisanom tradicijom. Unatoč dugotrajnoj represiji nastavlja živjeti i razvijati se. Jedna kurdska pjesnikinja provela je 30 godina u turskom zatvoru kao politička zatvorenica, a nakon puštanja na slobodu ostala je jednako odlučna glasno se boriti za kulturna prava svog naroda.
Mizgin Ronak Aydin, rođena 1974. u Diyarbakiru - najvećem turskom gradu s kurdskom većinom - uhićena je nakon prokurdskih prosvjeda 1992. i osuđena na dugogodišnju zatvorsku kaznu po optužbi za “članstvo u terorističkoj organizaciji”. U zatvoru se suočila s brojnim zdravstvenim problemima, uključujući liječenje raka dojke. Kad je u kolovozu 2022. napokon oslobođena, ispred ženskog zatvora Gebze nedaleko od Istanbula dočekali su je članovi obitelji i brojni aktivisti. Održala je govor koji je posvetila svima koji su poginuli u borbi za demokraciju, izjavivši da sloboda nije potpuna sve dok postoje politički zatvorenici. Mizgin Ronak - autorica nekoliko zapaženih pjesničkih zbirki, triju romana, zbirke priča i zbirke eseja - nedavno je provela mjesec dana u Zagrebu kao gošća programa rezidencije Hrvatskog P.E.N. centra za progonjene pisce, a tim smo povodom porazgovarali s tom upornom, dosljednom i hrabrom ženom.
“Bila sam vrlo mlada. Tada sam imala samo 19 godina. Nisu imali nikakve dokaze protiv mene, ništa konkretno. Samo optužbe, konstrukcije”, rekla je Ronak govoreći o okolnostima svog uhićenja. Opisala je klasičnu raciju turske specijalne policije u kući njezine tete, oko ponoći, bez ikakvog upozorenja. Odveli su je, stavili u pritvor i mučenje je započelo odmah - što je, govori Ronak, bilo uobičajeno iskustvo njezine generacije. Navela je kako je osuđena zbog tvrdnji da je sudjelovala u oružanom pokretu za neovisni Kurdistan i da je htjela srušiti tursku državu, te da je optužena za posjedovanje oružja i članstvo u vojnoj organizaciji. “A ja sam u stvarnosti bila tek djevojčica. Sanjala sam u svom krevetu u Amedu (Diyarbakiru). Nisam imala ništa osim snova.” Smatra da joj nije suđeno zbog onoga što je učinila, već zbog onoga što je predstavljala - mladu Kurdkinju koja je rekla “ne”.
Na pitanje kakvi su bili uvjeti u zatvoru, odgovara: “Iskustvo zatočeništva nije nešto što se može prenijeti riječima - ono se može samo preživjeti, ako uopće. To je stanje u kojem hodaš bez tla pod nogama, pokušavaš disati, a svaki udah reže poput stakla. Biti žena i pritom zatvorenica, biti Kurdkinja u zatvoru, to nije samo ograničenje tijela, to je spor, nevidljiv raspad duše. To iskustvo ne ranjava samo tvoju svakodnevicu, već ti krade godine, unutarnji mir i samu vjeru da život ima neko utočište.” Naglašava da su je čitavo vrijeme selili iz jednog zatvora u drugi. “To je bio dio sustavne represije - držati nas što dalje od obitelji, od doma, od osjećaja da pripadamo. Uvijek daleko, što dalje moguće.” Spomenula je kako je bila poslana u mjesta poput Elbistana, Sivasa i na kraju Gebzea, koji je više od 1500 kilometara udaljen od Diyarbakira. Iako su joj roditelji bili siromašni, kao i većina ljudi, ipak su dolazili u posjet gotovo svaki mjesec. No, neke njezine prijateljice u zatvoru nikada nisu dobile posjete, ili možda samo jednom godišnje. Pisala je puno puta ministarstvu pravosuđa tražeći premještaj bliže kući, ali nikada nije dobila pozitivan odgovor. Taj se sustav, kako kaže, nije promijenio ni do danas.
"Tišina u zatvoru je teška poput olova"
“U zatvoru je najgora stvar vrijeme koje ne prolazi. Ili, bolje rečeno, vrijeme koje se ne mijenja. Sve je uvijek isto. Nema promjene svjetla, mirisa, zvukova”, rekla je Ronak, dodajući da joj je ipak najviše nedostajala izmjena godišnjih doba. “Jer u zatvoru nema proljeća, nema zime, nema ljeta, nema kiše, nema cvatnje. Samo beton, isti beton svaki dan. I tišina koja para uši. Tišina u zatvoru je teška poput olova, nije poput tišine vani.” Na pitanje jesu li joj se identitet ili politička uvjerenja promijenili tijekom tih zatvorskih 30 godina, Ronak odlučno odgovara: “Ne. Ostala sam ista. Još kao dijete naučila sam što je strah i što je otpor.” Prisjetila se prvog upada maskiranih ljudi s policijskim psima u njihovu kuću i uhićenja njezina oca, koji je kao profesor u gimnaziji pritvoren i optužen zbog toga što je držao predavanja o zabranjenoj kurdskoj književnosti. U tom je trenutku - tada je imala 13 godina - Mizgin shvatila što znači živjeti kao Kurdkinja u Turskoj. “Čak i kao dijete, osjećala sam da nešto nije u redu. Već tada sam odlučila da neću pristati na zatočeništvo. Ili ću živjeti slobodna, ili neću živjeti.” Ta je odluka u zatvoru samo ojačala, a otpor je postao njezin način života. Borba njezina oca nastavila se kroz nju i nastavit će se i dalje, govori.
Pitamo je što ju je najviše šokiralo u vanjskom svijetu nakon izlaska iz zatvora. “Dobro se sjećam tog dana. Osjećala sam se kao da sam puštena na drugi planet. Svijet se potpuno promijenio. Najveći šok bio je digitalni svijet.” Usporedila je prošlost, kada je svaka kuća imala telefon, s današnjicom, kada, kako je rekla, svaki telefon ima čovjeka. “Ljudi više ne razgovaraju. Sjede zajedno, ali gledaju u ekrane, ne gledaju se u oči, stalno tipkaju prstima, a duše im šute.” Čini joj se da je svijet postao mjesto tihe otuđenosti, a ljudi, unatoč tvrdnjama da su povezani i da sve znaju, nikad nisu bili usamljeniji. Ponekad priželjkuje da na tjedan dana nestane struje, samo da bismo ponovno počeli gledati jedni druge i razgovarati.
Na pitanje je li se ipak u međuvremenu popravio status Kurda u Turskoj, Ronak odgovara da se “puno toga promijenilo, ali suština je ostala ista”. “I dalje nemamo škole na kurdskom jeziku. I dalje je učenje jezika zabranjeno. Kurdi govore turski, čak i među sobom. To je sustavna asimilacija.” Podsjeća da ako kurdski zastupnik u turskom parlamentu progovori kurdskim jezikom, to se onda bilježi kao “nepoznat jezik”. “To je uvreda. I simbolička i stvarna.” Smatra li međutim da bi turska prodemokratska oporba Kurde tretirala drugačije nego što ih tretira islamistička vlada Recepa Tayyipa Erdogana? “Iskreno? Ne mislim da bi se išta promijenilo. Sve političke opcije - bile one islamističke, konzervativne, kemalističke - sve one poriču Kurde i ne priznaju njihov politički subjektivitet. Sve one govore: ne budite Kurdi, budite Turci”, kaže Ronak.
Radnička stranka Kurdistana (PKK) - koju EU i SAD smatraju terorističkom organizacijom - već više desetljeća vodi neuspješnu borbu za uspostavu kurdske samouprave na teritorijima Turske, Iraka i Sirije. Pitamo Ronak trebaju li Kurdi vlastitu državu kako bi bili slobodni? “To je stari san”, odgovara, “ali sloboda nije samo teritorij, granice, parlament. Sloboda je i u jeziku, kulturi, psihologiji. Vjerujem da se o neovisnosti može govoriti tek kada Kurdi mogu biti u potpunosti ono što jesu. Trenutno su misli podijeljene, a identiteti zbunjeni.” Autonomija bi, ističe, za Kurde bila veliki korak naprijed, s vlastitim obrazovnim sustavom, kulturnim pravima i političkim sudjelovanjem kao temeljnim elementima. No, danas nemaju ništa od toga, čak ni priznat jezik. “Ne tražimo državu - tražimo prostor postojanja. Prostor u kojemu možemo disati, govoriti, ljubiti, učiti na svom jeziku.” Podržava li nedavni poziv zatočenog čelnika PKK-a Abdullaha Ocalana na kraj kurdske oružane pobune? “Ne podržavam ni tu ideju mira ni ideju rata. Ti su pojmovi postali preuski. Ljudi razmišljaju crno-bijelo, dualistički: rat ili mir, da ili ne. Međutim, stvarnost je složenija. Moramo promijeniti način razmišljanja, metode, ciljeve. Ne možemo se stalno prati u istoj rijeci. Trebamo druge rijeke - i za borbu, i za mir. Možda tada možemo započeti nešto novo, nešto stvarno. Potrebne su nam nove riječi. Nove rijeke. Novi putovi”, objašnjava pjesnikinja.
Za kraj nas zanima kakva dojmove nosi s boravka u Zagrebu, njezinog prvog uopće putovanja u inozemstvo otkad je 1992. uhićena. “Zagreb mi se jako svidio. Prije sam ga vidjela samo na televiziji, u dokumentarcima. Sada sam ga doživjela, i zaista mi se svidio.” Grad joj se učinio čistim, mirnim, povijesno bogatim, ali istodobno suvremenim. Ipak, kao strankinja egzotičnijeg izgleda imala je i neugodna iskustva, i to ne od mlađih muškaraca - kako je možda očekivala - nego od starijih žena.
Blagajnica u trgovini u koju je redovito dolazila ponašala se prema njoj - za razliku od drugih kupaca - izrazito neuljudno, a jedna ju je starija žena uvrijedila na ulici, ne zbog političkog, već zbog ženskog identiteta. Mizgin Ronak u turskom je zatvoru bila navikla da je ponižavaju i zovu “teroristkinjom” - to je naučila podnositi - ali u Zagrebu je osjetila drugačiju vrstu poniženja: bol tihe netrpeljivosti. Unatoč tome, iz hrvatskog glavnog grada nosi uglavnom lijepe uspomene. “Bilo je puno lijepih trenutaka. Pamtim ljude koji bi mi se nasmijali, koji bi me pogledali kao ljudsko biće. Te ću poglede nositi sa sobom. Ti pogledi liječe.”
