To je način funkcioniranja doxe. Post-istina ga samo pojačava. Obiteljaši nisu folklor, oni markiraju granicu izvan koje se svijet u kojem nema mjesta za cijeli svijet ne može ni misliti ni pojmiti. Njihove oči i riječi iskazuju užasnutost pred svijetom čovjeka bez osobina ili svojstava, kako bi rekao Robert Musil, koji se neprekidno iznalazi i izmišlja kao čovjek, a ne kao Hrvat, katolik ili ustaša. A to je rizik koji ni jedna politika (osim možda francuskih revolucionara 1789.) i ni jedna vlada ne žele preuzeti. U neutralizaciju tog rizika upregnuti su i kultura onakva kakvu je vidi ministarstvo, i znanost, onakva kakvom je sagledava sadašnji rektor. Ali desne vlade, kao ova današnja, nemaju monopol na to.
Status ljevice je, europski i šire, poznato jadan i/ili nepostojeći. Ima li kratkog, haiku-odgovora: zašto? Događa li se redefinicija pojma ljevice, širenje značenja?
Ljevica je, mislim, na prijelazu stoljeća nepromišljeno krenula u preuzimanje vrijednosti desnice žudeći za efektivnom vlašću. Njezin status proizlazi iz nemogućnosti. Da, koliko god se trudila, ona nije mogla postati desnica. Osim toga, u svijetu u kojem vlada prezentizam, u kojem budućnost ne daje smisao sadašnjosti, ljevica, koja je okrenuta budućnosti, nema što raditi. Čak ni prezentistička ljevica (npr. direktna demokracija) nije uvjerljiva: ljevica će, vjerujem, postati uvjerljiva kad ponovno iznađe budućnost, lijevu budućnost, koja neće biti ovakva ili onakva projekcija prezenta kapitalističkih globalnih rajeva.
U kojim oblicima "lijeve misli" stanuje domaća politika, građanstvo, Akademija? Ili stanuje u intimi malih krugova? Djeluje odozdo i polako?
Da bi djelovala na bilo koji način, lijeva misao mora postojati. A misao općenito posvuda - tako je govorio Foucault - jest rijetkost. I lijeva i desna, napose u nas, dodajem. Rijetkost stoga što je u većini slučajeva očekivana i poznata, repetitivna. Isto vrijedi i za javnost, građanstvo i Akademiju, kao samoproglašenu perjanicu nacionalne mudrosti. Posvuda su rijetki oni bez osobina i svojstava, koji se iznalaze kao singular i time misle kao plural, kao smisao zajednice sretnog zaborava i sjećanja, bilo da se radi o piscima, znanstvenicima ili građanima. Ovdje je to samo izraženije nego drugdje.
Kako stoji stvar s obranom javne racionalnosti i žive koncepcije javnog mišljenja, koje je po definiciji "humanističko"? Ili, može li književna imaginacija pomoći racionalnosti javnog života?
Mislim da se ono što zovete javnom racionalnošću i živom koncepcijom javnog mišljenja može prilično točno mjeriti umjetnošću, napose imaginacijom i fikcijom, koju neka kultura proizvodi. Nije slučajno da u našoj suvremenoj fikciji nalazite samo ono što novinska kritika o njoj kaže. Djela ne ukonačuju beskonačno. Fikcija je postala blijedi žurnalizam o ovome ili onome, bez smjelosti ispitivanja režima poimanja svijeta. Zatvorena je u doxu. Predstavlja suvremenu inačicu inženjerstva duša, ponavlja socijalistički realizam bez socijalizma. I time odmjerava regresiju kulture koja se, nakon II. svjetskog rata, znala tome oduprijeti.
U zbirci vaših eseja "Napulj i druga imaginarna mjesta" (Gordogan, 2009.) pišete i o Miroslavu Krleži, čiju je "interpretativnu auru" u nas umnogome odredio Stanko Lasić: i skoro nitko više nakon njega. Što je Krleža ovoj kulturi danas, ako nije "sam tekst" - a nije. Festivalska ceremonija s kremšnitama, Centar za memento njegova opusa...?
Komemorirani Krleža je jedna od žrtava nesretnog zaborava i zlosretnog sjećanja. A i ima nesreću da svojim pisanjem kaže uvijek mnogo više nego što kritičar može izreći. Uz rijetke iznimke, bavljenje njegovim djelom obilježeno je ukidanjem tog viška, tj. nebrigom prema tekstu (nema kritičkog izdanja cjelokupnih djela) koja je razmjerna opsesivnom biografizmu i autobiografizmu. Njegovo pisanje, koje je najprije sloboda u najplemenitijem smislu riječi, pretvara se u zavist, u nasljeđe, u nacionalni patrimonij, u brend. I tako se, fiksiranjem značenja kao pripadnosti, neutralizira.
Strog ste i posvećen čitatelj. Otud pitanje o nacionalnim naporima da se "Strategijom za poticanje čitanja" poboljša - što? Čini nam se: gotovo kao napori domaćih demografa…
Ako se strategija poticanja čitanja usporedi s politikom časopisa i knjiga, postaje jasno o čemu se radi jer, u većini slučajeva, ljudi čitaju ono što im autoriteti (ministarstvo, novine, bestseler liste, znanstvenici) kažu da treba čitati. Strategija pomnog čitanja, iako sama po sebi blagotvorna, djeluje mi jednako prazno i manipulativno kao i pojmovi reda i kriterija Ministarstva kulture: neupitna za stanoviti tip malograđanske kulture (čitanje je jedna od glavnih razonoda malograđanina kad nastaje u 19. stoljeću), u kojoj je svako čitanje prostor sužavanja i potvrda neupitnih, općeprihvaćenih vrijednosti, a ne njihovo osporavanje i smišljanje novih i boljih. Strategija čitanja slaže se s nemoćnom fikcijom.
Vaša fascinacija antikom dolazi iz djetinjstva: obožavali ste biblioteku jednog od prastričeva povjesničara. Fascinirani ste kamenim ruševinama poput Salone. Uspijeva li predavač prenijeti fascinaciju studentima? A Salona u krilu današnjeg Solina tako je bijedno, amaterski, zapuštena…
Zapuštenost je jedno od glavnih obilježja ruševina. Kad ih, krajem 18. stoljeća, otkriva, recimo, Volney, sve su one zapuštene. Stoga su i zanimljive, kao palimpsest gustoće povijesti. Moderno upravljanje ruševinama čuva tu gustoću, ali je i briše svojim turističkim aseptiziranjem. U stanovitom smislu, Salona i Pompeji su mi dali život; taj život mi je pružio mogućnost da steknem stanovito znanje; to znanje, tu fascinaciju saznavanjem, učenjem što nikad ne susreće konačno znanje, prenosim svojim studentima.
Kao profesor francuske književnosti, možete li ponuditi jednu kratku usporedbu stanja tamo sa stanjem ovdje?
Jedan primjer samo. Jezik. Francuski je danas prestao biti jezik ubrzavanja misli, kao što je to bio u drugoj polovici 20. stoljeća. Hrvatski to nikad nije bio. U tome su, uz sve razlike, i hrvatski i francuski slični: i za jednog i za drugog, znanost žuri na drugom jeziku. Ali dok je francuski čuvao jezik od desnice i od ljevice, od revolucionara, od reakcionara, od vlasti, stoga što služi svima (jednako Pétainu i Charu), hrvatski je činio jezik uvijek manifestacijom stanovite politike, kako sintaksom tako leksikom i interpunkcijom (npr. dvotočje je nehrvatsko, crtica je hrvatska, govori se u zadnje vrijeme). U glavama onih koji ga govore i misle, hrvatski jezik uvijek služi samo nekima, npr. Budaku, i zato ne Kaštelanu. Otuda i loša literatura u odnosu na francusku: Andrić i Krleža su iznimke jer njihov jezik ne služi samo nekima, cijeli naš jezik je istodobno u njima i veći od njih. Ali sve je to vrlo krhko i efemerno: dolazimo u situaciju globalnog jezika - kao globalnog sistema ekvivalencije misli, ali i istine i neistine; ispod kojeg tavore lokalni govori, francuski, hrvatski, čak i engleski. A to, kao ni izumiranje naroda nad kojim nariču demografi, nije ništa strašno, samo po sebi. Na nama je da to pokušamo razumjeti i izreći, ako nam to jezik u kojem su istina i neistina sinonimi - dopusti.
