Marko Gregur - povratak 'zabludjela sina' u otočni svijet

Marko Gregur, rođen u Koprivnici 1982. godine, spada među najnagrađivanije hrvatske pisce mlađe generacije. Roman “Šalaporte”, koji je ovih dana objavila Hena com, četvrti je po redu roman ovog autora, koji je došao nakon romana “Kak je zgorel presvetli Trombetassicz” (2017.), “Mogla bi se zvati Leda” (2018.) i “Vošickog” iz 2020. godine. Moram priznati kako nijedan od Gregurovih ranijih romana nisam dosad pročitao, tako da je ovo moj prvi susret s ovim piscem. Ovaj pomalo zagonetni naslov, barem za osobe nevične lokalizmima koji se koriste u Dalmaciji, dolazi iz talijanskog jezika i označava grilje, kako to stoji u rječniku nepoznatih riječi na kraju knjige. Glavni junak romana je Jerko, koji se nakon dvadeset godina izbivanja vraća iz Zagreba na rodni otok Prvić u šibenskom akvatoriju. Sama ideja romana, kojom se spajaju dva karakteristična i prepoznatljiva književna svijeta koji su obilježili povijest hrvatske književnosti, zaslužuje svaku pohvalu: klaustrofobični otočni svijet i povratak “zabludjela sina”. S druge strane, pisac koji se odluči na nešto slično mora biti svjestan visoko podignute letvice pred sobom, jer su to zapravo književni svjetovi koji su briljantno prikazani u dva kanonska djela hrvatske književnosti, i s kojim će se njegov roman gotovo nesvjesno uspoređivati: u romanu “Mirisi, zlato i tamjan” Slobodana Novaka i Krležinu “Povratku Filipa Latinovicza”. Jerko se, poput Malog iz Novakova romana, koji Gregur i spominje na jednome mjestu, kao svojevrsnu posvetu, vraća na otok. On je nezaposleni politolog s književnim, odnosno umjetničkim ambicijama koje ne idu dalje od zapisivanja citata iz brojnih književnih djela. Prva asocijacija koja mi je pala na pamet čitajući Gregurov roman je “Osmi povjerenik” Renata Baretića, čija se radnja odvija na fikcionalnom otoku Trećiću. Tu svaka sličnost između ova dva romana prestaje, osim Gregurova sjajnog korištenja lokalnog dijalekta što ima svoj pandan i u jezičnoj strukturi Baretićeva romana.