Marko Gregur, rođen u Koprivnici 1982. godine, spada među najnagrađivanije hrvatske pisce mlađe generacije. Roman “Šalaporte”, koji je ovih dana objavila Hena com, četvrti je po redu roman ovog autora, koji je došao nakon romana “Kak je zgorel presvetli Trombetassicz” (2017.), “Mogla bi se zvati Leda” (2018.) i “Vošickog” iz 2020. godine. Moram priznati kako nijedan od Gregurovih ranijih romana nisam dosad pročitao, tako da je ovo moj prvi susret s ovim piscem. Ovaj pomalo zagonetni naslov, barem za osobe nevične lokalizmima koji se koriste u Dalmaciji, dolazi iz talijanskog jezika i označava grilje, kako to stoji u rječniku nepoznatih riječi na kraju knjige. Glavni junak romana je Jerko, koji se nakon dvadeset godina izbivanja vraća iz Zagreba na rodni otok Prvić u šibenskom akvatoriju. Sama ideja romana, kojom se spajaju dva karakteristična i prepoznatljiva književna svijeta koji su obilježili povijest hrvatske književnosti, zaslužuje svaku pohvalu: klaustrofobični otočni svijet i povratak “zabludjela sina”. S druge strane, pisac koji se odluči na nešto slično mora biti svjestan visoko podignute letvice pred sobom, jer su to zapravo književni svjetovi koji su briljantno prikazani u dva kanonska djela hrvatske književnosti, i s kojim će se njegov roman gotovo nesvjesno uspoređivati: u romanu “Mirisi, zlato i tamjan” Slobodana Novaka i Krležinu “Povratku Filipa Latinovicza”. Jerko se, poput Malog iz Novakova romana, koji Gregur i spominje na jednome mjestu, kao svojevrsnu posvetu, vraća na otok. On je nezaposleni politolog s književnim, odnosno umjetničkim ambicijama koje ne idu dalje od zapisivanja citata iz brojnih književnih djela. Prva asocijacija koja mi je pala na pamet čitajući Gregurov roman je “Osmi povjerenik” Renata Baretića, čija se radnja odvija na fikcionalnom otoku Trećiću. Tu svaka sličnost između ova dva romana prestaje, osim Gregurova sjajnog korištenja lokalnog dijalekta što ima svoj pandan i u jezičnoj strukturi Baretićeva romana.
Međutim, ono u čemu je Baretićev roman ponajbolji i po čemu je možda jedinstven u okvirima hrvatske književnosti - utopijski prikaz otoka - pri čemu se autor na inovativan način koristio i jezikom, kod Gregura ne dolazi toliko do izražaja. Također, izostala je i klaustrofobična atmosfera otočnog svijeta, koja karakterizira Baretićev roman, što ima određeno pokriće, jer se radnja Gregurova romana u jednom trenutku premješta s Prvića u Zagreb. Slično je i s nekim drugim djelima iz korpusa uvjetno rečeno “otočke književnosti”, u što spadaju i neka djela koja se ne događaju nužno na otoku, poput romana “Snijeg”, remek-djela Orhana Pamuka. Roman je podijeljen na pet poglavlja, naslovljenih po godišnjim dobima. Započinje opisom prvićkog spomenika partizanskim borcima iz Drugog svjetskog rata, koji Jerko ujutro, nakon povratka, promatra s prozora svoje sobe, što ga vraća u prošlost. Ovaj karakteristični uvod pomalo podsjeća na romane Jurice Pavičića ili na film “Prometej s otoka Viševice” Vatroslava Mimice, odakle je Pavičić, vjerojatno, i preuzeo taj motiv. Tu dolazimo do jedne dileme koju ovaj roman u dobroj mjeri otvara. Koliko su autori koji su živjeli i odrastali u jednom drugom podneblju sposobni proniknuti u jedan svijet koji nedovoljno poznaju? Taj postupak rizičan je i za mnogo iskusnije pisce od Gregura. Navest ću primjer Ive Andrića, čiji se možda najslabiji roman “Gospođica” većim dijelom odvija u Beogradu, bez obzira na to što je Andrić, pretpostavljam, mnogo bolje poznavao Beograd nego Gregur otoke. Kao odgovor na ovu dilemu mogu, možda, poslužiti, po mojemu mišljenju, najbolje napisane rečenice u Gregurovu romanu, a to je dio u kojemu Gregur sjajnom, krležijanskom rečenicom opisuje Hlebince, odnosno podneblje koje mu je kao autoru mnogo bliže: “U njihovim prikazima, otromboljenim glavama, pogledima istodobno tupim i užasnutim, u kojima te za grkljan vuče sav užas potonulih stoljeća i raka koje su halapljivo progutale njihove pradjedove, vidio je sav očaj i težinu nekog mračnog, mutnog i močvarnog ludila, kojim harače Mraki, Markulese i coprnice, a psi zavijaju naježenih vratova i utroba”. Ima tu, naravno, i sjajnih rečenica iz “otočkog dijela”, poput ove: “Vjetar udara u prozore, provocira kroz napukline, lupa po kostima i zavrće mislima, valovi se dižu, navaljuju i pršte, soleći čitav otok kao utrobu lokarde”. Bilo je slučajeva da su autori, doduše naturalizirani, napisali sjajna književna djela o svojim “novim zavičajima”. U popratnom intervjuu, kad je na stranicama Hrvatskog društva pisaca objavljen ulomak iz romana “Šalaporte”, Gregur je izjavio kako ga je na pisanje, među ostalim, potaknula i dilema koju je postavio Milan Kundera - što se događa s “talentom umjetnika koji je nadaren za djelatnost kojoj je već odbila ponoć”. U istom intervjuu spomenuo je kako se nastoji iz romana u roman mijenjati, a da je svojevrsna poveznica između njegovih romana to što se baziraju na jednom dominantnom liku.
Jerkovo shvaćanje književnosti, odnosno umjetnosti, u oštrom je konfliktu s probranom literaturom koju citira, što, opet, ima i svoju dobru stranu, jer pokazuje rafinirani čitateljski ukus samog autora. Jerko, odnosno Gregur, citira Kunderu, Claudija Magrisa, Josepha Rotha, Viktora Šklovskog, Olgu Tokarczuk, Eliasa Canettija... Ili Jonathana Franzena, bez obzira na to što Jerko ne cijeni previše ovoga pisca, kojega doživljava kao snoba koji je u svojim esejima više ornitolog nego pisac, i to zbog Franzenova hobija promatranja ptica. Moj ukupni dojam o ovoj knjizi može se svesti na podsjećanje na jednu poznatu izjavu Danila Kiša, po kojoj se ne postaje automatski dobar pisac kad netko dobro i lijepo piše, a Gregur nesumnjivo spada u tu skupinu pisaca, nego tek onda kad savladate “umijeće brisanja”. U tom drugom segmentu, u “brisanju”, Gregur je lošiji nego u onom prvom. Nekad su spisateljska radoznalost i hrabrost dovoljno uvjerljivi povod za jedan roman i izlika za sve njegove slabosti.
