Ali premijer Fico ne šuti, on se jasno izjašnjava o politici kojom vodi Slovačku. Nedavno se svrstao u red onih vlastodržaca koji odbijaju potpisati Istanbulsku konvenciju jer bi to značilo priznavanje istospolnih brakova. Restrikcije životnih odabira, gušenje slobode govora, markiranje određenih skupina u društvu i državi kao nepoželjnima… Sve ide u prilog ka stvaranju onakve Europe kakva se tek počela nazirati 1930-ih godina prošlog stoljeća.
Ali, pitam Geberta, što on misli – postoji li doista nekakva neposredna opasnost da bi novi, ekstremno desni režimi mogli tako lako doći do vlasti kako u Slovačkoj, tako u ostalim državama? Ekstremniji od ovih koji već okupiraju vrhove navedenih država.
"Definitivno ne može doći od jedne ovakve skupine, ali s porastom populističke politike to može postati javno prihvaćeno. Ovi dečki možda mrze izbjeglice, odbijaju demokraciju, ali jednak takav stav imaju vlade Poljske i Mađarske i drugdje. Problem je već tu, to što su postali društvena realnost ili će postati. Opća klima je već sada opasna jer oblikuje mišljenja i utječe na ponašanje ljudi, posebno utječe na percepciju toga što je dobro, a što loše. Ovo je već sada potencijalno opasna situacija, a na populiste se više ne gleda kao na loše momke."
Sa Slovačkim braniteljima Jan Gebert proveo je tri godine, od toga je snimao sveukupno 60 dana. Oni su se u tom periodu dosta i promijenili: porastao je broj pripadnika, istupili su iz marginalne pozicije i postali dio društva. Sada svi znaju za njih. Sa svih strana Peter Švrček i ekipa dobivali su pozitivne reakcije i povratne informacije, a posebno su ih ohrabrile političke promjene na svjetskoj sceni. Posebno zbivanja oko Brexita u Britaniji, ohrabrio ih je strah od terorizma, strah od blizine ukrajinskog sukoba. Ohrabrila ih je pobjeda Donalda Trumpa jer on govori potpuno jednake stvari kao što oni govore.
"Sve je to povezano. Da nemaju takvu potporu i ohrabrenja, i dalje bi ostali negdje u pozadini. Ali zašto bi to učinili kada i naš predsjednik zastupa iste teze", u glasu Jana Geberta po prvi put osjetim blagu rezignaciju. Paravojna formacija Slovački branitelji okuplja većinom muškarce, ali prihvaćaju i žene. Ima ih oko 200-tinjak, ali ljudi fluktuiraju pa ih zna biti i po 500-600 odjednom. Ljudi odlaze i dolaze, a oni koji odu, u budućnosti nastave podržavate Švrčekovu ekipu."
Intrigantno je nešto što je Gebert spomenuo: da je na samom početku snimanja filma "U slučaju rata" u Slovačkim braniteljima naletio na dva mlada Hrvata. Dva adolescenta, ljubitelja video-igara, oduševila je "igra" paravojne skupine – otkrili su ih na Facebooku - te su im se pridružili na treningu na nekih pet dana, bez da su imali pojma kakvu ideologiju pronosi Peter Švrček, bez da su imali pojma da sudjeluju u novom proljeću militantne fašizacije u Europi.
Iako se dečkima možda svidjela samo ideja da napokon u stvarnosti imaju priliku probijati bajunetom punjenu lutku u mrkloj šumskoj noći, pitanje je koliko bi se zadržali u nekoj takvoj militantnoj organizaciji da im je bila nadohvat ruke, u nekoj gorskokotarskoj šumi. Kroz film se dobro može nazrijeti ta pamet idejnog vođe Švrčeka o kojoj je Gebert govorio. Pred pitanjima novinara on se pretvara da nema političkih ambicija, pokušava prikazati "Brance" kao potpuno bezazlenu formaciju momaka koja se uči nekim osnovnim vještinama.
Dosta je suptilan, igra pametno, ne želi stvarati šušur. Ali sami kraj filma, kada Švrček dolazi registrirati novu stranku, "Moja domovina – moja budućnost", opovrgava njegovu umiljatost i otkriva lidersko-političke namjere mladog nadobudnog vođe koji pod sobom već broji nekoliko stotina pristaša.
"Da, u tome je poanta. Žele prikriti svoj ekstremizam i djelovati poput dobrih momaka. Vođa u običnom životu ne nosi uniformu nego odijelo. Doista jednog dana želi postati veliki Slovak. Drži govore ispred spomenika, a vjeruje da će jednog dana negdje osvanuti i spomenik njemu samome. Mislim da su 'Slovenski branci' samo dobra podloga za ono što on doista želi postići u budućnosti, a to nije vojnik nego jaki vođa."
Divi se ljudima poput Fidela Castra, objašnjava Gebert. Možemo se sad pitati je li to samo Švrčekova djetinjasta iluzija života o poziciji generala, onoga koji čini da krv njegovih pristaša uzavrije pod njegovim usklicima, ali Gebert smatra da je jako organiziran u vođenju skupine. Svi ga u Slovačkoj, naime, znaju još otkad je imao 15 godina, vrlo je svjestan medija i njihovog utjecaja. Zna da je i loš publicitet dobar publicitet. Morao sam biti jako pametan dok sam ga snimao jer sam htio čuti i neke stvari koje inače ne bi rekao.
U vrijeme kada je Jan Gebert krenuo snimati ovaj dokumentarac, „Branci" uopće nisu bili poznati i vjerovali su, štoviše, da ne čine ništa loše jer nisu primali nikakve prigovore, osim pokojeg policijskog zaustavljanja i informativnog ispitivanja o tome što rade, kako ne smiju nositi državna obilježja na svojim falš uniformama, ali sve je to bilo s legalne strane zakona. Vjerovali su, objašnjava Gebert, da će ih svi doživjeti kao normalne sve dok su s ove strane zakona.
"To je možda smiješno meni i vama, ali oni su doista vjerovali da nema ništa loše u tome što su ponosni nacionalisti iako su izgledali kao nacisti iz 1930-ih. Čak ne kao neonacisti, nego baš nacisti. Dopustili su nam da snimamo jer nisu imali ništa za kriti. Također, ego glavnog vođe je bitan element. Svidjelo mu se to što ga se snima, prikazalo ga je kao važnog pred drugim dečkima. Uživao je do te mjere da je postao manje oprezan i manje se kontrolirao".
Zanimljiv je moment u kojemu Peter Švrček objašnjava da je vojnu obuku prošao u kampu ruskih Kozaka, a s obzirom na panslavizam koji zdušno promovira kao početnu točku svoje ideologije, nije čudna ta privlačnost prema Rusiji. Redatelj objašnjava da slično kao i u Češkoj, i u Slovačkoj je ruska ambasada vrlo aktivna u pronalaženju ljudi koji simpatiziraju njihove ciljeve.
"Svrha tih obuka je da ideološki postaneš bliži Rusiji. Ondje su se obučavali i ukrajinski separatisti kao i druge paravojne postrojbe. Zapravo oko toga je Švrček bio podvojen jer su ga u Rusiji natjerali da se osjeća manjim Slavenom nego oni. Generalno, on se divi ruskom političkom sistemu i sovjetskoj povijesti", trudi se razjasniti Gebert.
Slovački redatelj ističe kako mu je iznimno intrigantno kroz film promatrati tu čudnu mješavinu populizma i nacionalizma koja, nesumnjivo, unosi promjene u politike europskih zemalja i utječe na društva. Iako se diljem Europe takvi pokreti pojavljuju u različitim oblicima i formama, priča u pozadini je ista.
S time se suočavaju zemlje bivših komunističkih sistema. Kaže kako ga je, dok je još bio student i dok se zanimao za iskorištavanje nacionalizma, duboko potreslo to nacionalističko razmrdavanje u Slovačkoj nakon referenduma 2003. gdje se postavilo pitanje treba li Slovačka pristupiti EU. Sljedeće pitanje bilo je da mi pojasni koje su to goruće tenzije koje plamte u Slovačkoj ovih dana i bilo je neizbježno uputiti se u razgovor o smaknuću mladog slovačkog novinara Jana Kučiaka i njegove djevojke Martine Kušnirove.
"Teško je to promatrati i slušati, posebno kada češki predsjednik javno govori kako bi novinare trebalo istrijebiti iz društva, da bi im trebalo jebeno začepiti usta. Kada to ljudi slušaju, dobivaju dojam da je u redu ubiti novinara. Možda su danas imigranti i izbjeglice ciljne neprijateljske skupine, a u budućnosti će to možda biti novinari. Kao novinar, osjećam se tužno. A sva ta mržnja izgovorena u javnom diskurse je sjeme koje će u društvu posaditi određene stavove. A za sve to je kriva promjena političke paradigme u Europi", objašnjava redatelj i novinar.
Film Jana Geberta "U slučaju rata" osvojio je posebno priznanje na Zagrebdox festivalu u kategoriji "Movies that matter", a u obrazloženju se navodi kako film "pruža uvid u stanje europskih posttranzicijskih društava u kojima se toleriraju sve radikalniji odgovori na suvremena globalna kretanja".
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Slucaj emigrantkog vala EU pokusava resiti kao rimljani Mauritanski problem ...bar tako izgleda.Razbacati ih po cjeloj eropi u manjim grupama tako da ne prestavljau problem lokalnom stanovnistvu. Naravno da lokalne zajednice to ne vole jer imaju dosta I svojih problema..... ... prikaži još!a I svojih problema.....
Panslavizam je nešto ćemu bi sve Slavenske nacije koje su zadnjih 1000 godina bile pod Francima Mađarima Turcima Austrijancima i Talijanima trebale težiti. Mi imamo zajedničke korijene koji sežu još od Leha Čeha i Rusa. Prije nasilnog pokrštavanja smo imali ... prikaži još! i zajedničku vjeru Rodnovjerje.Europeizam će nas razvodniti i raseliti sa vreemnom i zato je jedino rješenje sa stvarnom dugoročnom perspektivom za Slavenske zemlje Savez Suverenih Slavenskih Republika. Ono što je SSSR trebao biti.Slava Rodu!