Razvili smo ga u sasvim nemogućim uvjetima u poslijeratnoj Hrvatskoj, omogućio je usavršavanje 50-ak naših znanstvenika na Sveučilištu u Edinburghu tijekom godina, te vjerujem da je prema mnogim pokazateljima jedan od najuspješnijih znanstvenih pothvata pokrenut u zadnjih 30-ak godina u cijeloj istočnoj Europi. Prvi značajan rezultat tog projekta bio je otkriće da gen SLC2A9 uzrokuje giht, i to mi je možda subjektivno i najdraže otkriće, jer došlo je nakon više od deset godina intenzivnog rada stotinjak uključenih znanstvenika. No najintrigantnije otkriće, za koje vjerujem kako je barem desetak godina ispred svog vremena, pa će se tek u budućnosti moći sagledati njegova stvarna važnost, proizašlo je iz povezivanja ekipe s projekta "10.001 Dalmatinac" i laboratorija Genos profesora Gordana Lauca. Zahvaljujući toj suradnji, prvi smo u svijetu uspjeli otkriti gene koji reguliraju glikozilaciju ljudskih proteina, a posebno imunoglobulina G. U tom smo istraživanju, zahvaljujući rijetko elegantnom dizajnu, određenom vrstom prečice dobili točan odgovor prije no što smo kao znanstvena zajednica stekli dovoljno znanja kako bismo uopće mogli postaviti pitanje. Zbog toga sad već četiri godine sjedimo na tom točnom odgovoru i čekamo da ostale grane biomedicine dovoljno napreduju kako bi nam objasnile zašto bi naš rezultat mogao biti važan za zdravlje i bolesti ljudi.
Prije dvije godine postali ste redovni član Kraljevskoga društva Britanske akademije znanosti, kao prvi Hrvat nakon Ruđera Boškovića. To vas je u Hrvatskoj pretvorilo u celebrityja. Je li vam ta počast pomogla u vašem znanstvenom radu? Jesu li vam se otvorila neka nova vrata? Je li vam financiranje istraživanja postalo dostupnije?
Najprije, moram stalno iznova upozoravati kako je ta poveznica s Ruđerom Boškovićem možda bila zanimljiva medijska crtica koja je privukla pažnju čitatelja, ali strogo znanstveno gledajući, ona uistinu nije primjenjiva. Naime, Ruđer Bošković bio je znatno važniji znanstvenik od gotovo svih znanstvenika današnjice. U njegovo vrijeme, kad je obrazovanih ljudi bilo prilično malo, pojedincima je bilo moguće raditi u relativnoj izolaciji i samostalno učiniti jako velike prodore, kao što ih je on učinio. Danas je, međutim, znanost fragmentirana, njom se bave milijuni ljudi, međusobno se povezuju i surađuju. Stoga svatko može objektivno dati tek skroman doprinos svojem vlastitom području. Uz to, Ujedinjeno Kraljevstvo, kako mu i ime kaže, ima dva Kraljevska društva, u Londonu i u Edinburghu. Ruđer Bošković bio je primljen u londonsko, a ja u edinburško, s obzirom na to da već 18 godina živim u Škotskoj. Tako, iako usporedba s genijem poput Ruđera Boškovića medijski zvuči vrlo zanimljivo, ona doista nije primjenjiva jer Ruđerov je doprinos svjetskoj znanosti bio neusporedivo veći od mojeg. I konačno, odgovarajući na vaše pitanje, stečenu počast treba prije svega shvaćati kao jednu od posljedica neprekidnog rada tijekom proteklih 25 godina. Kumuliranje takvih priznanja svakako čini sve daljnje korake u karijeri nešto lakšima, no najčešće ih dobivaju ljudi kojima takva pomoć nije potrebna. Naime, osoba koja je uspjela dosegnuti najvišu razinu konkurentnosti u znanosti uzdižući se polako sa samih početaka znat će zadržati svoju konkurentnost. Nagrade pritom mogu goditi, ali rijetko čine bilo kakvu značajniju razliku u tom stadiju karijere. Najvažnije je stoga pomagati mladima, onima koji tek počinju, a imaju originalne i zanimljive ideje. Njima bi nagrade bile znatno korisnije negoli znanstvenicima kojima one dolaze tek kao potvrda svega već ostvarenog u prošlosti.
Tijekom svoje karijere razvili ste niz metoda kojima se određuju prioriteti za ulaganja u zdravstvene intervencije u zemljama u razvoju, čime su spašeni životi milijuna djece. Koji su po vašem mišljenju najveći globalni problemi zdravstva i razvoja u današnjem svijetu? Kad ćemo jednom zauvijek u cijelom svijetu smanjiti na minimum smrtnost novorođenčadi? Kad ćemo u potpunosti izbrisati najteže siromaštvo?
Najteži problemi zdravlja i razvoja u današnjem svijetu i dalje su prevelik broj djece i rodilja koje nepotrebno umiru, previše onih koji nemaju dovoljno hrane, pitku vodu, niti adekvatne sanitarne uvjete, zatim i dalje plamteće pandemije side, malarije i tuberkuloze, područja zahvaćena ratovima i političkom nesigurnošću, te velik broj ljudi koji nisu školovani, a mnogi i danas žive u krajnjem siromaštvu. Međutim, protekla dva desetljeća naučila su nas kako su neki od ovih problema lakše rješivi od drugih. Najviše je postignuto upravo na općem ekonomskom razvoju, koji je u mnogim dijelovima svijeta velikom brzinom smanjio broj krajnje siromašnih i neobrazovanih. Rekao bih kako je sljedeći velik uspjeh smanjenje smrtnosti djece i rodilja u svijetu, zahvaljujući boljem razumijevanju uzroka njihovih smrti. Treći uspjeh je zauzdavanje pandemija poput side, malarije i tuberkuloze, iako još jako puno treba učiniti da bi se ove bolesti iskorijenile. Slično je i s prehranom - iako su trendovi pozitivni i sve je manje gladnih, ovaj je problem još nedopustivo velik. S druge strane, osiguravanje sanitarnih životnih uvjeta za cijelo čovječanstvo pokazalo se znatno težim problemom, i tu je napredak vrlo spor. Problem dostupnosti pitke vode u nekim dijelovima svijeta sve više raste, umjesto da se smanjuje. Uz sve ovo, postoji i posebna podskupina nemoćnih i ovisnih o tuđoj pomoći, ali ne svojom krivnjom, koji se često nazivaju "najdonjom milijardom". Oni su često rođeni s teškim bolestima koje zahtijevaju trajnu njegu, a žive u područjima bez zdravstvene skrbi; nekima je bio onemogućen normalan rast i razvoj - zbog gladovanja, izostanka prilike za školovanje, manjka pitke vode, stalnog bolovanja od teških zaraza, ili odrastanja u sirotištima jer su im roditelji mladi umrli od side. Štoviše, neki su odrasli kao djeca u ratnim zonama ili izbjegličkim kampovima, neki bili žrtvama diskriminacije, ili su prodani u roblje kako bi spasili ostatak obitelji. Ima i onih koji su s vremenom, zbog osobnih tragedija, ostali hendikepirani, bilo kao posljedica zaostalih mina, prometnih nesreća ili ratnih stradanja.
Početkom godine na inicijativu Drage Pilsela objavljena je knjiga "U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo", u kojoj je niz hrvatskih intelektualaca i javnih djelatnika pokušao odgovoriti na naslovno pitanje. Nekoliko mjeseci kasnije Slaven Letica je u knjizi "Božja znanost" okupio svjedočanstva 26 hrvatskih i svjetskih znanstvenika koji su odgovarali na pitanje o tome kako se u isto vrijeme može biti znanstvenik i vjernik. Među njima ste bili i vi, a jedan od eksponiranijih hrvatskih ateista, Željko Porobija, u osvrtu na knjigu napisao je: "Ako knjižicu imate kod sebe, pročitajte Rudana, jedinog od autora s kojim se mogu zamisliti u smislenoj raspravi". Kako gledate na tu tipičnu hrvatsku javnu polemiku?
Čini se da je moj esej o pomirenosti znanosti i vjere te o mogućim indicijama da bi naš svemir, a i život u njemu, mogli biti inteligentno dizajnirani, privukao priličnu pažnju čitatelja. Primio sam nakon objave tog eseja nekoliko poziva iz raznih medija za javnu polemiku i sučeljavanje s ljudima koji misle drukčije, no odbio sam ih. Naime, u eseju sam jasno napisao kako u ovom trenutku ne raspolažemo dovoljno uvjerljivim znanstvenim dokazima za potporu bilo kakvom razmišljanju, te je na svakom od nas da vjeruje u ono što osjeća svojom osobnom istinom. Prema tome, svaka javna polemika o nečemu za što ne postoji dovoljno ozbiljnih dokaza bila bi ono što narod naziva "mlaćenjem prazne slame". No takve javne polemike bez mogućnosti razrješenja zapravo su vrlo štetne jer odvlače pažnju s bitnih, konkretnih pitanja i produbljuju podjele i polariziranost u našem društvu, a to je zadnje što Hrvatskoj danas treba. Ja bih volio vidjeti Hrvatsku koja napreduje, a prosperitetne države aktivno čine sve kako bi smanjivale razlike među svojim stanovništvom po svim osnovama - etničkim, vjerskim i socio-ekonomskim. U takvim državama razgovara se gotovo isključivo o budućnosti, a tek iznimno o prošlosti. Javne polemike vode se o pitanjima kako unaprijediti ekonomiju, obrazovanje i zdravstvo, a ne o apstraktnim temama koje samo potpiruju strasti među ljudima i produbljuju razlike. Zato će pokazatelj kako napredujemo kao država i društvo biti kad u medijskom prostoru primijetimo izostanak javnih polemika o prošlosti, te o apstraktnim temama koje dijele ljude, a naslovima počnu dominirati sadržaji o planiranju zajedničke budućnosti, smanjivanju razlika, povećanju tolerancije, unapređenju ekonomije, obrazovnog i zdravstvenog sustava. Koliko smo blizu ili daleko od napretka, moći ćete tako prosuditi i sami, prateći svakodnevno teme kojima se mediji u Hrvatskoj bave.
